Tragedija je što će ubojstvo Jevgenija Prigožina izazivati divljenje i samo će ojačati ugled ruskog diktatora u većem dijelu svijeta

Zamislite da promatrate Rusiju i ne vidite krvlju natopljenu tiraniju, već saveznika. Zamislite da o Vladimiru Putinu ne razmišljate kao o zlikovcu, već kao o uzoru. Zamislite da ste toliko uronjeni u antizapadne osjećaje da, kada Rusija prekrši sporazum kako bi napala naciju koju je obećala braniti, uvjerite sami sebe da je sve započeo NATO.

Ako se pitate tko ima tako uvrnut pogled na svijet, pokazalo se – puno ljudi. Čak i dok je Rusija provodila ono što izgleda kao posljednje u dugom nizu izvansudskih ubojstava, ovaj put šefa Wagnera Jevgenija Prigožina, zemlje BRICS-a sastajale su se u Južnoj Africi kako bi odlučile koje druge svjetske delinkvente primiti u svoj klub.

BRICS je, kako piše britanski Telegraph, čudnovata tvorevina – nema zemljopisne ili kulturne kohezije i nema očite svrhe. Započeo je kao akronim sastavljen od prvih slova imena glavnih svjetskih gospodarstava u razvoju – Brazil, Rusija, Indija i Kina. Godine 2009. čelnici tih država počeli su održavati godišnje sastanke na vrhu, a iduće godine pridružila se i Južna Afrika i dodala svoj ‘S‘.

Ubrzo je postalo jasno da Rusija i Kina taj blok vide kao protutežu zapadnim međunarodnim strukturama, poput NATO-a, MMF-a i G7. U toj su fazi mnoge antikolonijalne autokracije izrazile interes za pridruživanje. Prošlog tjedna pozvano je prvih šest da se pridruže – Saudijska Arabija, Iran, UAE, Argentina, Egipat i Etiopija. Sve su, osim peronističke Argentine, represivne diktature. Koliko dugo, pitaju se neki, Indija, koja se tradicionalno ponosila svojom demokracijom utemeljenom na zakonu, može ostati uključena.

Lenjinov ‘poučak‘

Razdragani Putin, koji nije mogao osobno prisustvovati zbog uhidbenog naloga koji je izdao Međunarodni kazneni sud (koji Putin nedvojbeno shvaća kao još jedan instrument američke hegemonije, unatoč tome što su ga SAD odbacile), obratio se okupljenima na sastanku videolinkom. Za rat u Ukrajini okrivio je “politiku kontinuiranog neokolonijalizma” kojom su zapadne zemlje nastojale “očuvati svoju globalnu hegemoniju”.

Optuživati druge za kolonijalizam dok doslovno anektirate teritorij od susjeda koji vam nije predstavljao nikakvu prijetnju zahtijeva dozu drskosti. No, Putin se godinama predstavljao kao junak svih onih koji zamjeraju Zapadu njegovu kulturnu nadmoć – uključujući mnoge zapadnjake. On se poziva na autoritarne vladare na desnici i ljevici, prikazujući buržoasku demokraciju kao bezdušnu, istrošenu i degeneriranu.

To je stara pjesma, pjesma koju su nekoć pjevali nacisti i Sovjeti. I pronalazi zahvalnu publiku u dijelovima svijeta koji su tijekom dugih desetljeća ‘Hladnog rata‘ bili spremni cijeniti njegove kadence. Prošlo je više od sto godina otkako je Lenjin napisao” Imperijalizam: najviša faza kapitalizma”, jedan od najutjecajnijih pamfleta 20. stoljeća. Karl Marx, na razočaranje svojih modernih obožavatelja, bio je pristaša kolonijalizma, smatrajući ga načinom širenja obrazovanja, medicine i klasne svijesti.

No, početkom 20. stoljeća marksisti su se počeli pitati zašto se obećane revolucije nisu dogodile. Godine 1916. Lenjin je ponudio objašnjenje. Buržoazija je sebi kupila vrijeme, tvrdio je, pljačkom bogatstva sebi podložnih naroda, tako da se “kapitalizam transformirao u imperijalizam”.

Ideju da se Zapad obogatio pljačkom, a ne neovisnim sudovima, slobodnim ugovorima, privatnim vlasništvom i ograničenom vladom, sovjetski su propagandisti marljivo širili Azijom, Afrikom i Latinskom Amerikom. Našao se u školskim udžbenicima koje su izdale nove neovisne države – udžbenicima koji su obrazovali mnoge današnje vođe na globalnom jugu.

U isto vrijeme, antiimperijalistički pisci postali su popularni na zapadnim sveučilištima, pripremajući teren za ono što danas nazivamo politikom identiteta. “Učvršćene u agresivnom duhu arogantnim, mesijanskim kršćanstvom i motivirane mamcem obogaćujuće pljačke, bijele horde su krenule iz svojih zapadnoeuropskih domovina kako bi napale, opljačkale, okupirale, vladale i iskorištavale svijet”, napisao je nigerijski autor Chinweizu u priči koja nadahnjuje razbijače kipova i aktiviste našeg vremena koji se bore za isplatu odštete.

Mafijaški režim

“Dobrobit i napredak Europe izgrađeni su znojem i mrtvim tijelima crnaca, Arapa, Indijaca i žute rase” rekao je 1961. godine Frantz Fanon, revolucionar s Martiniquea koji je inspirirao antikolonijalne pokrete diljem Azije i Afrike.

Koliko današnjih probuđenih aktivista, a da toga nisu svjesni, kanalizira traktat star 60 godina koji je bio izravno inspiriran Lenjinom? Ipak, premisa je lažna. Kolonijalizam je bio neto iscrpljivanje blagajne europskih država. Mnogi britanski posjedi stečeni su uz otpor vlade nakon pritiska abolicionista koji su, nakon što su zaustavili atlantsku trgovinu robljem, htjeli iskorijeniti i tu instituciju u unutrašnjosti.

Za razliku od prethodnih imperijalnih sila, Britanija je većinu svojih bivših kolonija dovela do neovisnosti mirnim putem. Zapanjujuće je da je antikolonijalistički osjećaj rastao kako su sjećanja na britansku vladavinu blijedila, ostavljajući one koji je nikada nisu iskusili da bjesne protiv zamišljene verzije.

Uspjeh bivših kolonija, kao i uspjeh svih zemalja, određen je politikom koju su tada odabrale. Singapur se, primjerice, odlučio za niske poreze, blage propise i slobodnu trgovinu te tako prestigao mnoge resursima bogate države koje su otprilike u isto vrijeme postale neovisne.

Koliko uvrnut moraš biti da vidiš zapadnu civilizaciju, ne samo kao manjkavu (što sve civilizacije jesu), već kao inferiornu ruskoj? Prigožinova smrt stigla je nakon niza od državne odobrenih ubojstava, ponekad ubojstava magnata koji su se previše približili prozoru (Pavel Antov, Ravil Maganov), ponekad oporbenih političara (Boris Nemcov), ponekad istraživačkih novinara (Ana Politkovskaja, Natalia Estemirova), ponekad Rusa koji žive pod zaštitom druge države (Aleksandar Litvinenko, Boris Berezovski), ponekad običnih ljudi koji su našli na krivim mjestima (Dawn Sturgess).

Je li to od početka bio mafijaški režim? Mnogi analitičari vjeruju da su bombaški napadi na ruske stanove 1999. godine, za koje su okrivljeni čečenski separatisti, bili lažna operacija koju je osmislio FSB, tajna služba nasljednica KGB-a, kako bi dovela Putina na vlast. Ruske vlasti blokirale su sve pokušaje neovisne istrage i vjerojatno ćemo morati pričekati Putinovo svrgavanje da doznamo istinu.

SAD i Britanija krivi za sve svjetske nevolje

Opsada kazališta u Moskvi 2002. pokazala je vrijednosti ‘putinizma‘. Ruske specijalne snage ubacile su kemijski agens koji je ubio 130 nedužnih posjetitelja kazališta, prije nego što su ušle i pucale u otmičare. I građani su klicali. Ovo je režim kojem se dive drugi BRICS-i (i oni koji to žele postati). Idejno kršćanska država koja ne cijeni ljudski život, kleptokracija koja anestezira svoje ljude obećanjima o vojnoj slavi čak i dok ih omalovažava i brutalizira.

I ne samo razni BRICS-i. Neki ruski demokratski aktivisti, sada sa sjedištem u Litvi, proveli su niz anketa ranije ovog mjeseca. Na svoj užas, otkrili su da, dok Putina u bivšim sovjetskim satelitskim državama doživljavaju kao ubojicu, u Francuskoj i Njemačkoj mu se dive kao snažnom vođi.

Na pitanje tko je odgovoran za rat, 36 posto Nijemaca okrivilo je SAD, 15 posto NATO i 9 posto Ukrajinu – samo 29 posto okrivilo je Putina ili Rusiju. U Francuskoj je 46 posto okrivilo Amerikance, 36 posto NATO, 19 posto Ukrajinu i 40 posto Putina.

Problem s performativnim radom je taj što druge zemlje slušaju. Okrivljivanje Britanije i SAD-a za sve svjetske nevolje moglo bi biti namjera da se izraze visoki statusi, ali to ima posljedice. Ako se anglosfera sustavno prikazuje kao opaka, a ne kao posljednji branitelj vladavine prava, osobne slobode i predstavničke vlade, tada će neke ljude privući drugi sustavi.

Naravno, nedostajat će im nadmoć zapadnog liberalizma kad nestane – ali to će biti slaba utjeha, piše Jutarnji.hr.