Andrija Hebrang, bivši potpredsjednik HDZ-a i ministar obrane, reagirao je na izjave odlikovanih imotskih časnika koji su branili Markicu Rebića.

“”Brane ga istomišljenici koje je predlagao za odličja. Njima nije trgao lančiće s križicima jer ih nisu ni nosili! Zašto ne demantiraju da je na prvim izborima bio tajnik Koalicije nar. sporazuma, protiv Tuđmana i HDZ-a kojima je nakon poraza pokunjeno prišao i koji su od njega stvorili nešto? Mislio sam da i takve treba pridobiti pa sam ga ja osobno kao ministar obrane predložio Tuđmanu za generalski čin. Pitao me Tuđman jesam li u njega siguran, rekao sam da nisam ali mu treba datu šansu. No on je bio totalno nesposoban i nemaran. Zašto sada lažima ruši Tuđmanove najbliže suradnike? Jer im se nije mogao približiti”, tvrdi Andrija Hebrang., piše teleskop.hr

Podsjetimo, bojnik Zdenko Šanić Poglavica, višestruko odlikovani časnik Hrvatske vojske, reagirao je na izjave Andrije Hebranga o Markici Rebiću.
„Najviše mi je zasmetala izjava Andrije Hebranga da je Markica trgao križeve djeci. To je baš gnjusna laž. Nema nikakve istine u onome što je rekao Andrija Hebrang. Ja sam išao u školu kada je Markica predavao i znam kakav je bio profesor. Obitelj Markice Rebića je prava katolička i hrvatska.”, rekao je za Teleskop bojnik Šanić koji je išao u imotsku gimnaziju sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća.

„Markica Rebić je morao predavati marksizam, a on je završio filozofiju. Pa kako je mogao trgati lančiće kada ih nismo ni imali. Bili smo sirotinja. Tko će meni tada dati lančić s križem. Lančiće su mogli imati samo ortodoksni komunisti iz Varoši, ali oni nisu nosili križeve. Oni su nosili zvijezdu petokraku”, zaključuje bojnik Šanić.

Sličnu je izjavu dao i satnik Boris Klapirić, zapovjednik 1. satnije Imotske bojne.

Poznati odvjetnik Tomislav Jonjić prije nekoliko dana je svjedočo iz “prve ruke” kakav je profesor marksizma bio Markica Rebić. Jonjićevo svjedočanstvo donosimo u cijelosti.

“Svjedočiti mogu samo o jednom dijelu javne rasprave koju je izazvao intervju gosp. Markice Rebića: onomu koji se tiče njegova rada u srednjoj školi u Imotskom (tada se nazivala Centrom za usmjereno obrazovanje Pavao Lozo) te tobožnjeg kidanja lančića s križem s učeničkih vratova.

Nisam nikad čuo, a kamoli vidio da bi Markica Rebić postupao na taj način, ali sam zato očevidac njegova posve suprotnog ponašanja.

Pošao sam u srednju školu u školskoj godini 1979./80. te sam se nakon vrlo kratkog vremena, s manje od 15 godina (rođen sam u svibnju 1965.), našao u žarištu „slučaja“ s pisanjem rodoljubnih stihova na školskom zidu. Grafitnom sam olovkom, naime, na zidu napisao neke Šenoine i Matoševe rodoljubne stihove. To je jednoga, odavno pokojnog profesora (moj ga je otac nazivao i oslovljavao „novovjekim Lenjinom“) ponukalo da stvar prijavi vodstvu škole.

Kako je bolest Najvećeg Sina Naših Naroda i Narodnosti u to vrijeme zahtijevala „maksimalnu budnost“, a sve je ukazivalo na to da sam pisar tih stihova upravo ja – dječak čija su oba roditelja bili hrvatski politički uznici koji su 20 godina ranije upravo iz istih klupa, neposredno pred maturu, odvedeni pred sud zbog organiziranja ilegalne „Hrvatske revolucionarne mladeži“, a potom u višegodišnje tamnice na Golome odnosno u Požegi – vodstvo škole pokrenulo je svojevrsnu istragu.

Ispitivani su brojni učenici; mislim da samo jedan od njih danas, nažalost, nije među živima. Da ništa o tome ne znaju, izjavili su oni koji su mi i fizički i politički bili najbliže (pa su vidjeli da „grafiti“ potječu upravo od mene), a da ništa ne znaju posvjedočili su i oni koji stvarno ništa nisu znali. No, zato su se našla dvojica suučenika koji stvarno ništa nisu znali, ali su odlučili „znati“ sve što je potrebno da se znade: njih dvojica koji ništa nisu mogli vidjeti niti su vidjeli, odlučili su prokazati mene te tako pokazati da sve svoje ambicije kane ostvarivati u okviru socijalističkoga samoupravnog društva (a usput su, naravno, svjedočili i o svome obiteljskom odgoju i moralu).

Oba ta prokazivača i danas su živa, no – tko bi se njima bavio… Incident je okončan „opomenom pred isključenje“: da ima alibi u slučaju moguće akcije Službe državne sigurnosti, školsko je vodstvo priredilo tekst koji sam trebao vlastoručno prepisati i potpisati. Svodio se on na izjavu da ispisivanjem stihova (podsjećam: Šenoinih i Matoševih!) nisam mislio ništa loše, niti sam „rovario protiv osnova socijalističkog samoupravnog poretka“, a pogotovo nisam raspirivao rasnu, nacionalnu i vjersku mržnju i netrpeljivost, nego sam, eto, mlad i poletan uživao u poeziji, pa ju odlučio podijeliti sa svima koji ju vole čitati sa školskoga zida.

To sam prepisao i potpisao, nadajući se da će time stvar biti okončana, da ne ću biti izbačen iz škole, a roditelji – opet – izvrgnuti šikaniranju, gubitku zaposlenja, možda i sudskom progonu. Hvala Bogu, bilo je tako.

Zbog toga svog „slučaja“ u kojemu Markica Rebić nije imao nikakve uloge, živo se sjećam jednoga drugoga, iz približno istog doba (također moj prvi razred srednje škole), u kojem je imao malne glavnu ulogu. Formalno, predavao nam je „osnove marksizma“, stvarno smo učili povijest filozofije. Predmet koji je svima nama bio nov, a većini i težak. No, profesor je bio i tolerantan i zabavan, u svakom slučaju nedvosmisleno liberalan.

A jednom je zgodom jedan od mojih suučenika (i danas je živ, a hvala Bogu i prilično zdrav) na klupi olovkom nacrtao hrvatski grb, dakako – bez „socijalističkih obilježja“. Koje je bilo početno polje toga grba, ne sjećam se niti smo u tom pogledu pravili kakvu razliku, jer to je postalo „važno“, čak i „presudno“ tek posljednjih godina, otkad nas u hrvatskoj državi jugoslavenski tzv. antifašisti poučavaju da je početno polje hrvatskoga grba jedan od znakova prepoznavanja političkih kriminalaca, fašista i rasista, odnosno skraćeno – koljača.

Hodajući među klupama, kako to nastavnici i inače čine, Markica Rebić je uočio taj grb, pa je mom prijatelju i kolegi prišapnuo da ga izbriše. Ovaj je to i učinio. Stvar je time završena: idućih dana nije bilo nikakve „istrage“, što znači da nije uslijedila nikakva prijava ni školskome vodstvu, a kamoli Službi državne sigurnosti.

Sa svojih nepunih 15 godina ja ipak nisam bio oduševljen Rebićevim postupkom; mojim bi osjećajima i životnom iskustvu više pasalo da je nad tim grbom, nevješto nacrtanim na školskoj klupi, profesor u maniri one napola obnažene ljepotice s Delacroixove slike pozvao na nacionalno-osloboditeljski ustanak. Nisam to svojem ocu kazao baš tako, ali sam mu zgodu sa svim važnim pojedinostima iste večeri prepričao sa zgražanjem.

S iskustvom petogodišnje robije i kao otac tada četvero djece (peto je bilo „na putu“), on me je odmah primirio: posrijedi je očito nastojanje Markice Rebića da se izbjegne incident u kojem bi najmanje jedan učenik prvog razreda srednje škole mogao teško stradati. Naravno, postupno sam i ja sazrijevao i shvaćao koliko je ispravan taj savjet bio. A Rebić je uskoro otišao u Zagreb i – ne računajući sasvim kratak, usputni susret u Domovinskom ratu, u proljeće 1992. – nisam se s njim susreo ni razgovarao tijekom iduća više od dva desetljeća. Kad sam ga ponovno vidio, ja sam već odavno bio (ponovno) odvjetnik, a on već godinama u mirovini”, piše Jonjić.