U intervjuu s dr. sc. Stjepan Štercom, pročelnikom Odsjeka za demografiju i hrvatsko iseljeništvo na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, isti se osvrnuo na utjecaj i važnost demografije na zdravstvenu politiku. Zdravstveni sustav ili općenito zdravlje ključna je društvena i razvojna pretpostavka demografskog i svakog drugog nastavka i u njemu, kako kaže dr.sc. Stjepan Šterc tržišno nadmetanje ne bi trebalo biti mjerilo djelovanja prema zdravlju, ne želimo li mirno promatrati demografski nestanak jednih i prostorno preseljavanje drugih. O starenju populacije koja izravno utječe na javno zdravstvo, planiranju zdravstvenog sustava na demografskim pokazateljima, depopulaciji koja je zahvatila Hrvatsku, zapošljavanju stranaca i stihijskim migracijama te ostalom pročitajte u nastavku intervjua.
Danas je zdravlje postalo globalno pitanje koje ima svoju sociološku, ekonomsku i okolišnu kompleksnost. Danas, više nego ikad, stanje bolesti ili zdravlja usko su vezani uz troškove, koje su određeni ritmom slobodnog tržišta i tržišnog nadmetanja. Isto tako, kao da se problemi javnog zdravstva vežu ili opravdavaju stilom života i rizičnim ponašanjem pojedinaca. Za početak, slažete li se i kako gledate na navedeno?
Ljudska je populacija u svim društvima i prostorima najveća vrijednost, najveći potencijal i osnovni čimbenik uređenosti i ukupnog razvoja. Njezina se brojnost, posebnost i dinamika te njezin sastav po nizu obilježja, pa naravno i zdravstvenih, u današnjem globalnom svijetu prožetom interesima očituje u svim djelatnostima oko nas. Zdravstveni sustav ili općenito zdravlje ključna je društvena i razvojna pretpostavka demografskog i svakog drugog nastavka i u njemu ne bi tržišno nadmetanje trebalo biti mjerilo djelovanja prema zdravlju, ne želimo li mirno promatrati demografski nestanak jednih i prostorno preseljavanje drugih. Problemi javnog zdravstva nisu niti mogu biti vezani primarno za stil života i rizično ponašanje, već su prvenstveno vezani za sustavno podvođenje i osnovnih potreba stanovništva pod interesnu ideologiju.
Važnost zdravstvene politike u kontekstu današnjeg poimanja zdravlja, vizionarski je riječima predstavljao prof dr. Andrija Štampar: „Zdravstvena politika postat će najbitnijim dijelom narodne politike… Prema tome, problemima narodnog zdravlja trebaju se baviti svi, a ne samo liječnici. To nije monopol liječnika, nego je dužnost i briga svih bez razlike.” Koliko navedeno razumiju političke strukture, odnosno koliko su svjesni potrebe uključivanja i doprinosa demografije zdravstvenoj politici?
Vizionarstvo prof. dr. Andrije Štampara zasnovano je na logičnom pristupu, kojem bih osobno dodao još kako će demografska problematika općenito (uključujući posebno i migracijsku) postati temelj političkog djelovanja u vremenima koja dolaze. Starenje populacije i njezino nestajanje prirodnim putem izravno utječe na javno zdravstvo i to, na žalost, politički interesni sustav današnjice još uvijek ne prihvaća, ne razumije niti se oslanja na postavljenu znanstvenu logiku.
Koliko nam razumijevanje promjena novih trendova i promjenjivih demografskih podataka, povezanih s globalnim društvenim i ekonomskim promjenama pomaže da planiramo budućnost pa tako i zdravstvenu.
Dugogodišnja znanstvena demografska upozoravanja malog su traga ostavila u političkom djelovanju, iako demografske negativnosti ostavljaju izravne negativne posljedice i na temeljne sustave na kojima počivaju sva društva i svi prostori – među koje se svakako ubraja zdravstveni sustav. Naprosto nije postavljanje zdravstvenog sustava isto za populaciju prosječne starosti ispod 30 godina ili one prosječne starosti bliže pedesetima. Planiranje bi se zdravstvenog sustava trebalo temeljiti na demografskim pokazateljima i trendovima, ma koliko se to interesnim ideolozima činilo drugačije.
Naime, svaka zemlja bilježi statističke podatke, prati mortalitet, natalitet i fertilitet u cilju prognoziranja kratkoročnih i dugoročnih aktivnosti te osmišljavanja srednjoročnih i dugoročnih gospodarskih strategija, a posljedično i zdravstvenih. Kakva je situacija u Hrvatskoj?
Svaka zemlja prati i prostornu pokretljivost ili migraciju stanovništva, ukupno starenje, nestanak učenika i slično i upravo bi niz parametara, trendova, korelacija i projekcija vezanih za stanovništvo bila nužna osnova svih planiranja, a gospodarskih posebno. Hrvatska danas ima obavezu izrađivati prostorne i razvojne planove ili čak strategije za administrativno-teritorijalne cjeline, u kojima je razvoj stanovništva samo propedeutički dio. Hrvatska u svoj silini demografsko nestanka konačno treba shvatiti (zapravo izvršni politički sustav), kako je upravo planiranje stanovništva temelj svega i kako je potrebno napustiti ideološko razlikovanje strateškog značenja stanovništva u ukupnom razvoju zemlje i osiguravanju izvjesne hrvatske budućnosti.
Hrvatska pripada među najstarije zemlje u svijetu, ako se uzme u obzir prosječna dob stanovništva. Najveći izazov jedne države u ovakvoj situaciji je manji broj poreznih obveznika koji financiraju zdravstvenu, socijalnu i mirovinsku skrb te obrazovanje. Koliko će promjene u dobnom sastavu stanovništva utjecati na potrebu i potražnju za zdravljem i socijalnom pomoći?
Depopulacija koja je zahvatila Hrvatsku prirodnim putem i iseljavanjem izravno ugrožava osnovne sustave u zemlji i Hrvatska zaista ulazi u red najstarijih populacija u svijetu, s tendencijom daljeg starenja. Smanjivanjem aktivnog stanovništva iseljavanjem, smanjivanjem broja poreznih obveznika i općenito smanjivanjem stručnog profila zaposlenih u zdravstvu (posebno u izvan gradskim, ruralnim, pri graničnim, otočnim i sličnim prostorima), upravo će zdravstveni sustav postaviti u primarnost bez koje hrvatske uređenosti u budućnosti neće biti niti će biti željenog ukupnog razvoja sukladnog modernim vremenima. Unatoč svim navedenim negativnostima, velikim dijelom osnovne sustave u Hrvatskoj održivim čine i doznake hrvatskog iseljeništva, koje su na godišnjoj razini dosegle gotovo 20 % državnog proračuna. Upravo bi zajedništvo s hrvatskim iseljeničkim bogatstvom i njihovim idealizmom prema zemlji svojih predaka trebao biti temelj sustavne održivosti i socijalnog i zdravstvenog sustavnog sklada.
Ako govorimo o dobnom sastavu i kažemo da se u Hrvatskoj problem javlja već u prvoj dobnoj skupini do 14 godina koja bilježi pad, kolika je zapravo težina problema o kojem govorimo?
Težina problema je u projekcijskom smislu zaista velika i svaka politička mirnoća promatranja demografske destrukcije donosi neizvjesnu budućnost po puno osnova. Starija i stara populacija, starija od 65 godina, već će do slijedećeg popisa stanovništva preći trećinu ukupne domicilne populacije, a mlađa će pasti na minimalne granične vrijednosti. Izdrživost takvog sustava postati će nemoguća, a rješenje samo u imigraciji ili zamjeni stanovništva neće riješiti problem, već će samo produbiti neuređenost. Težina problema je takva da Hrvatska treba odmah i to bez političkih konotacija krenuti u demografsku obnovu po svim modelima.
Koliko su za učinkovitu zdravstvenu politiku važne promjene u spolnoj strukturi stanovništva i o čemu promjene ovise?
Temeljni se spolni sastav u osnovi ne mijenja, ali smanjivanje fertilnog kontingenta ženskog stanovništva ima izravno odraz na obnovu. Starenjem stanovništva u ukupnoj populaciji nakon 40 godine starosti prevladavaju žene, a posebno u populaciji starijoj od 65 godine. Prilagodba bi se zdravstvenog sustava trebala usmjeriti i prema tim pokazateljima, kao i činjenici da je smrtnost muške populacije veća od ženske u svim dobnim skupinama.
Prema popisu stanovništva iz 2001. godine, prosječna starost u Hrvatskoj iznosila je 39,3 godine. Što najnoviji popis govori o prosječnoj starosti?
Najnoviji popisni podaci iz 2021. godine potvrđuju podizanje prosječne starosti hrvatske domicilne populacije gotovo do 50 godina i ponovo njezino potvrđivanje kao jedne od najstarijih svjetskih populacija. Upravo bi taj podatak, uz niz ostalih izrazito negativnih, trebao zabrinuti svakog racionalnog u ovoj zemlji.
Kako gledate na politiku zapošljavanja stranaca i na činjenicu da je takva regulacija zapošljavanja donesena prije donošenja migracijske politike?
Podosta je već vremena prošlo otkako su u znanstvenim radovima demografi najavljivali nedostatak radne snage u Hrvatskoj uz ovakvu demografsku destrukciju domicilne populacije. Ratnom agresijom na Hrvatsku početkom devedesetih prošlog stoljeća i ulaskom u Europsku uniju sve su se demografske negativnosti samo dodatno ubrzale i hrvatska politika jednostavno nije bila spremna na posljedice. Nije na to bila spreman niti Europa uz ustaljeni pristup kako će se problem rješavati imigracijom jeftine radne snage. Udaljavanjem od znanstvenih zakonitosti i projekcija i prelaskom na prevladavajuće političko mišljenje i odlučivanje izostala je i smislena migracijska politika koja ne bi bila vezana samo za nadomjestak radne snage, već primarno i za revitalizaciju. Stihijskim migracijama u režiji agencija bez nadzora nema niti smislene demografske i uže migracijske strategije.
Migracije mogu biti organizirane ili stihijske, dobrovoljne ili prisilne, u kontekstu starenja stanovništva i nedostatka radne snage, postavlja se i pitanje koliki je udio organizirane migracije?
Kad se jedan prostor prazni silinom kao hrvatski, jasno je kako će u taj prostor ulaziti drugo stanovništvo i da nema planova, a kad nema strategije zasnovane na hrvatskim nacionalnim interesima i potrebama i posebno na znanstvenoj logici, jasno je da nema niti dvosmjerne funkcionalnosti procesa. Udio planske ili organizirane imigracije samo će s vremenom rasti, uz logično pitanje potom radi li se samo o slučajnosti.
Treba li se Europa vratiti klasičnom populacijskom planiranju radne snage i zašto?
Apsolutno da, jer potpuno je nelogično planiranje u gospodarstvu investicija, profita, materijalnog okvira poslovanja i slično, a ne najvažnijeg čimbenika svake djelatnosti. Osim toga, stihijska imigracija i velike potrebe za radnom snagom razvijenih europskih zemalja isprazniti će države i prostore jugoistočne Europe i činiti ih sve manje uređenim i sve više nesigurnijim. Procjenjuje se također kako nema funkcionalnog uključivanja radnih imigranata u način života novih sredina i kako su sredstva izdvojena iz proračuna za uključivanje imigranata veća od stvarne zarade korporacija na jeftinoj radnoj snazi pa će povratak klasičnoj populacijskoj obnoviteljskoj politici postati za Europu i Hrvatsku nužnost.
Neupitno je da motori globalnog rasta brzo stare, aiseljavanje i općenito migracija postaju svakodnevica. Mnoge će zemlje pa tako i Hrvatska morati usvojiti fiskalno održive sustave potpore starosti. No postavlja se pitanje, predočava li se javnosti objektivna slika uzroka velikog rasta izdataka za zdravstvo. Činjenica je da stariji ljudi trebaju veću zdravstvenu zaštitu i skrb, međutim sustavno povezivanje demografskog starenja sa porastom rashoda za zdravstvo ne čini se realno jer se isključuju ostali troškovi?
Neuređenost hrvatskih sustava potvrđuje se kao primarno problem pojavnih negativnosti, a naročito je on vezan za način upravljanja Hrvatskom i stranačko-partijskom selekcijom na izvršnim pozicijama. Neosporno je hrvatska nužnost koja slijedi postaviti temeljne sustave prema razvojnim nacionalnim potrebama, a posebno to vrijedi za školstvo i zdravstvo. Usklađivanje s demografskim pokazateljima i trendovima i strateško povezivanje s hrvatskim iseljeničkim bogatstvom i idealizmom temelj je hrvatskog opstanka i nastavka.
Pitanje njege starijeg stanovništva povlači za sobom i ključno pitanje za budućnost, a to je uloga obitelji, zajednice i država u potpori starijim osobama. Predviđanja da će se na globalnoj razini populacija u dobi od 60 godina udvostručiti do 2050. godine te dosegnuti rekordne 2 milijarde, zabrinjavajuća je, ali prema trendu kojem sada svjedočimo nije iznenađujuća. Ovakva predviđanja, naravno otvaraju i važna pitanja na koja će društva morati dati odgovore, poput pitanja tko će brinuti o sve većem broju starijih osoba? Što je s ulogom obitelji danas, odnosno obiteljskom strukturom stanovništva i kretanjem nataliteta?
Ideološkim zaokretom polako je napuštano u vrijednosnom smislu sve što ste nabrojili, ali kad se problemi podignu na razinu sustavne neodrživosti, kad planski financijski i slični interes počinju biti upitni i kad se uvidi kako imigracija neće biti jedini rješenje, povratak na tradicionalni vrijednosni će biti nužnost. Samo je pitanje neće li za sve biti kasno i hoće li zamjena stanovništva donijeti društveni i prostornu uređenost i mirnoću ili će uslijediti ponavljanje povijesti.
Odražavajući projekcije kontinuiranog starenja stanovništva na globalnoj razini, očekuje li se i usporavanje rasta svjetskog stanovništva?
Usporavanje rasta svjetskog stanovništva je već počelo, a najbolji nam je primjer za to Kina. Procjenjuje se kako će maksimalan broj svjetskog stanovništva ići do 11 milijardi.
Depopulacija koju Hrvatska bilježi zabrinjavajuća je i dovodi do gospodarskih i socijalnih problema. Samo porijeklo latinske riječi depopulatio: pustošenje, pohara… govori o težini i važnosti ovog pitanja Radi se o kompleksnom pitanju koje traži sinergiju svih, ali prije svega traži političku volju i ozbiljno uključivanje demografa. Jesu li izrada demografskih analiza promjene ponašanja i strukture stanovništva (dob i spol) u srednjoročnom i dugoročnom razdoblju, kao i razvoj i projektiranje javnozdravstvenih programa imperativ?
Nedvojbeni je to imperativ za koji nam je u Hrvatskoj potreban razum, politička volja i političko jedinstvo jer se tu ne radi o ideološkim, svjetonazorskim, etničkim i sličnim pitanjima, nego o pitanjima opstanka i nastavka. Strateška se pitanja moraju rješavati po znanstvenim zakonitostima, predviđanjima i rješenjima, koliko god to našim političkim izvršiteljima bilo strano i naporno.
Hoće li se uvođenje eura i visoka inflacija odraziti na dodatno iseljavanje iz Hrvatske?
Već se odrazilo, a najbolja potvrda toga je gubitak učenika osnovnih i srednjih škola na godišnjoj razini. Najveći je mogući to gubitak i odlazak hrvatske budućnosti pred našim očima, koji u provođenju interesne ideologije i djelovanja samo zbog ostanka na vlasti ili njezinog dohvata hrvatskim političkim izvršiteljima predstavlja samo teret.
Koliko je Hrvatska financijski izgubila iseljavanjem, posebno visokoobrazovanih mladih ljudi?
Hrvatski iseljenički usud traje od početka 20. stoljeća u nekoliko valova, ali je ovaj recentni najrazorniji. Procjena je kako je Hrvatska samo nakon ulaska u Europsku uniju iseljavanjem izgubila preko 400 000 osoba (uključeni su registrirani u Hrvatskoj i registrirani u zemlji odlaska). Bilo je tu visokoobrazovanih i članova njihovih obitelji i ostalih i po općoj procjeni Hrvatska je izgubila nemjerljivu vrijednost ili najmanje 300 milijardi eura uloženog.
Kakva će u budućnosti biti struktura stanovništva u našoj zemlji i kakva se demografska politika treba voditi?
Nastavak nestanka prirodnim putem i iseljavanjem, nastavak starenja i svih ostalih demografskih negativnosti do destrukcijskih razina, ostaviti će u Hrvatskoj prazninu, ali puno će toga ovisiti i o useljavanju. Stihijskom ili racionalnom u revitalizacijskoj i razvojnoj funkciji ostaje za vidjeti ovisno o političkom pristupu. Hrvatska mora odmah početi provoditi revitalizacijsku politiku po svim mogućim modelima već viđenim u drugim zemljama i demografska problematika mora postati strateško nacionalno pitanje prvog reda veličine.
Piše: Snježana Nemec/Demos media
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
