Nejednakost sama po sebi nosi negativan predznak i govori o neizjednačenosti ljudi prema nekom relevantnom kriteriju, od društvenog položaja, prava, dobra, međutim i kroz samu povijest, unatoč ideji i zakonima o ljudskim pravima, jednakost u prirodnom i moralno političkom smislu nije postojala, tako da i sama teza koja se stalno proteže- svi smo jednaki, naprosto ne stoji. Naprotiv, ona je u smislu kršenja deklaracija, zakona nerijetko i licemjerna. Ako samo krenemo od Deklaracije o neovisnosti, koja kao očevidnu istinu navodi da su svi ljudi stvoreni jednaki, stvarnost istu opovrgava, jer niti je očevidno da su svi ljudi jednaki niti su svi ljudi stvoreni jednaki. Činjenica je da su naše polazne osnove od samog rođenja određene okolnostima koje su nerijetko izvan kontrole pojedinca i koje se posljedično mogu odražavati i do kraja našeg životnog puta. Kako se radi o vrlo kompleksnom pa i filozofskom pitanju koje obuhvaća i različita poimanja jednakosti, različitosti, istine, humanosti i pravde, teško je ponudi recept kako ostvariti jednakost, kao društveni ideal pa tako i u zdravlju. Možda su politička misao Hannah Arendt – „Ne rađamo se jednaki, već to postajemo kao članovi neke grupe snagom zajedničke odluke da jedni drugima jamčimo prava.“ ili Opća deklaracija o ljudskim pravima u dijelu koji kaže kako su ljudska bića „obdarena razumom i sviješću te trebaju jedna prema drugima postupati u duhu bratstva.” najbliže ostvarenju prava na jednakost i demokraciju. Međutim, za tako nešto nisu dovoljni samo pravedni zakoni koji će se provoditi i biti jednaki za sve, već je potrebno promijeniti samu paradigmu, odnosno redefinirati odnos čovjeka prema čovjeku, u kontekstu realnosti koja ulazi u samu bit, konceptualnosti koja definira sadržaj odnosa među ljudima, odnosa politike i moći, usvajanja moralnih vrlina koje smo po naravi sposobni steći. Drugim riječima, potrebno je novo radikalno promišljanje same ljudskosti, stanja i iskustva, mogućnosti i ograničenja čovjeka, kao biološkog, kulturnog i psihološkog bića kako bi sama ideja o jednakosti, dostojanstvu i slobodi svih ljudi postala stvarnost.
Iako je u većini zemalja jednakost važan politički cilj sustava zdravstvene zaštite pa tako i u Hrvatskoj u kojoj je polazno načelo zdravstvene politike kvalitetna zdravstvena zaštita dostupna svima, prema načelu sveobuhvatnosti, dostupnosti i solidarnosti, u stvarnosti je zdravstvena jednakost u suprotnosti s načelima socijalne i ekonomske pravde i njihove povezanosti, odnosno u suprotnosti s društvenim ciljem i jednakim pristupom materijalnim resursima. S druge strane još uvijek nema ni jedinstvene terminologije pa neke zemlje upotrebljavaju izraz „zdravstvena jednakost”, a neke „zdravstvena nejednakost”, što dodatno komplicira ovo pitanje.
Činjenica je da je suvremeno društvo dovelo do sve većeg jaza između bogatih i siromašnih i samim time ozbiljno ugrozilo ekonomsku pravdu koja sve više ide u korist profita, a ne ljudi, a posljedično i do ugrožavanja socijalnih prava pa tako i zdravlja, političkih i građanskih prava i prava treće generacije ili solidarna ljudska prava koja pokušavaju nadići okvire osobnih prava i usmjeriti se na kolektivne koncepte, u segmentu prava na mir, razvoj i zdrav okoliš. Ako navedenom dodamo umjetnu inteligenciju, odnosno četvrtu industrijsku revoluciju, otvara se i sumnja u jednako raspodijeljene dobiti koje bi mogle još više produbiti nejednakosti u zdravlju. Isto tako, nepobitna je činjenica da su viši prihodi i društveni status povezani s boljim zdravljem i obrnuto, kao što je i nepobitna činjenica da neravnopravna raspodjela novca, moći i resursa između različitih skupina stanovništva rezultira i drugim razlikama, poput obrazovanja, prehrane, kao vrlo važnog čimbenika za kvaliteteu zdravlja, kvalitete stanovanja i zaposlenja, prijevoza, usluga pa tako i kvalitete liječenja i njege.
Drugim riječima, zdravstvene nejednakosti ne pojavljuju se slučajno, već su određene okolnostima koje stavljaju ljude u nepovoljan položaj i ograničavaju im šansu da žive dulje i zdravije te da imaju adekvatnu skrb. Uvjeti u kojima smo rođeni, rastemo, živimo, radimo i starimo nerijetko su determinantne našeg zdravlja i često su međusobno povezane. Na primjer, ako se rodimo i živimo u obitelji s teškom materijalnom deprivacijom ili smo nezaposleni ili imamo neki oblik invaliditeta veća je i vjerojatnost da ćemo živjeti u stambenom prostoru lošije kvalitete, s manjim pristupom zelenim površinama te svježoj i zdravoj hrani, što će posljedično dovesti i do lošijeg zdravstvenog stanja. Ljudi koji žive u područjima visoke deprivacije te oni iz inkluzivne zdravstvene skupine, poput beskućnika, najviše su izloženi riziku da dožive te nejednakosti. U gotovo svim europskim zemljama stope smrtnosti i lošije samoprocjene zdravlja bile su znatno više u skupinama nižeg socioekonomskog statusa, a nejednakosti između skupina višeg i nižeg socioekonomskog statusa bila je puno veća u nekim zemljama nego u drugima.
Međutim, kada bi se i uklonile sve financijske prepreke koje dovode do zdravstvene nejednakosti, pristup zdravstvenoj zaštiti i skrbi mogao bi i dalje biti nejednak, zbog drugih čimbenika, kao što su nedostatak znanja i svijesti o zdravlju, neuravnotežena distribucija zdravstvene infrastrukture i različit napredak u razvoju infrastrukture u različitim područjima.
Kad smo već spomenuli invaliditet, važno je istaknuti da prema podacima Registra o osobama s invaliditetom Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u Hrvatskoj živi 511 850 osoba s invaliditetom, od čega je 60 % muškaraca i 40 % žena, a u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske osobe s invaliditetom čine 12 % stanovnika. Radi se o velikom postotku koji će, ako se trendovi na globalnoj razini pokažu istinitim kontinuirano rasti i, ukoliko se ne unaprijedi jednak pristup zdravstvu odnosno neovisnosti i kvaliteti življenja osoba sa invaliditetom problemi će se samo nagomilavati. Društvo je to koje svojom neprilagođenošću otežava invaliditet, ali ga isto tako kroz tehničke prilagodbe prostora, osiguranje pomagala i drugih oblika podrške može ukloniti. S obzirom da su osobe s invaliditetom obuhvaćene različitim sektorskim politikama, kao preduvjet dobrog upravljanja nužna je upravo učinkovita koordinacija unutar pojedinih sustava i između sustava te na razini čitave mreže formalnih i neformalnih aktera koji su uključeni u ovu politiku.
Gdje je onda rješenje sa smanjenje zdravstvene nejednakosti ili osiguranja zdravstvene pravednosti?
Svjetska zdravstvena organizacija identificirala je pet bitnih uvjeta za zdrav život: zdravstvene usluge, sigurnost dohotka i socijalna zaštita, životni uvjeti, društveni i ljudski kapital i zapošljavanje i uvjeti rada kako bi se podržalo zemlje u nastojanjima da nadziru, poduzmu i ojačaju političke mjere u tim područjima i da smanje zdravstvene nejednakosti. Ovih pet područja obuhvaćena su Europskim stupom socijalnih prava (EPSR), a „Socijalni stup” je obveza država članica da se pozabave socijalnim izazovima u svojim sustavima i zajamče minimalni skup socijalnih prava, odnosno otklone nepravedne razlike u zdravlju među populacijskim skupinama. Međutim, kako bi se, uistinu smanjile zdravstvene nejednakosti, odnosno osigurao jednak pristup zdravstvenoj zaštiti i skrbi i jednak zdravstveni ishod, potrebno je, prije svega djelovati na rješavanju temeljnih uzroka društvenih nejednakosti koja određuje nejednakosti u dohotku, zapošljavanju, obrazovanju i u svakodnevnom životu.
U borbi protiv zdravstvene nejednakosti, odnosno za ostvarivanje ljudskih prava, prije svega moramo se boriti protiv uzroka, jer se sve promjene događaju po zakonu povezanosti uzroka i posljedica. Rješavanje posljedica kojima svjedočimo je samo privremeno gašenje vatre i neće dovesti do potrebnih rješenja, ukoliko se ne zadre u same uzroke i tu, zapravo, u kontekstu nezaustavljivih promjena koje se događaju u suvremenom društvu leži sva težina rješavanja problema. Samu dalekosežnost sve većih ekonomskih razlika, samih uzroka i posljedica teško je sagledati, no to, zasigurno nije dobar put i način, jer će se stalno generirati novi problemi ili će povećavati razina postojećih pa tako i problemi sa zdravljem.
Budući da su uzroci nejednakosti u zdravlju složeni i ovise o nizu čimbenika, ne postoji jedinstveno rješenje. Pitanje zdravstvene nejednakosti nije samo pitanje u koje bi se trebalo uključiti zdravstvo, već cjelokupno društvo. Suradnja, odnosno sinergija između Vlade, javnog i državnog sektora, do privatnog sektora i samih građana mora postati imperativ pa i u kontekstu značajne ekonomske koristi. Naime, procjenjuje se da nejednakosti u zdravlju rezultiraju gubicima produktivnosti i povećanju troškova zdravstvene zaštite. Do nekog konačnog rješenja, odnosno sagledavanja stvarnih uzroka i posljedica, javna politika mora izgraditi kapacitete i znanja unutar zdravstvenih sustava, voditi međusektorsku politiku suradnje. Primjera radi, u Finskoj su multisektorske skupine za zdravlje i dobrobit na različitim razinama vlasti dobile statutarnu zadaću obrade i razmatranja informacija o društveno-ekonomskim razlikama u zdravlju na temelju kojih stupaju u međusektorsku suradnju. Potrebna je i suradnja s drugim zemljama na procjeni provedbi mjera za rješavanje nejednakosti u zdravlju, uključivanje i same javnosti u javnu raspravu kako bi, između ostalog sustav socijalne skrbi osigurao dovoljan prihod za zdrav život, prilagodila se radna mjesta za osobe sa zdravstvenim problemima, stvarala bolja radna mjesta, pomagalo ljudima da održe posao i zadnje, no ne manje bitno, osiguralo ravnopravnije sudjelovanje na izborima te odlučivanje na lokalnoj i regionalnoj razini.
Bez jednakosti nema ni slobode, ni iskaza slobodne volje koja će i nadalje ostati u domeni filozofskih rasprava, ni stvarne zaštite ljudskih prava. Do nekih vremena kada nećemo govoriti samo o iluziji slobode i slobodne volje, ostaje nam parafrazirana rečenica iz Orwellove satirične novele „Životinjska farma”ispisana među sedam zapovijedi: „Svi su jednaki, samo su neki jednakiji”.
Piše: Snježana Nemec/Demos media
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
