Prema odredbama Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj, Hrvatska od 2002. godine obilježava 22. lipnja kao blagdan – Dan antifašističke borbe.

To radimo, kako stoji na stranici Hrvatskog Sabora, u znak sjećanja na 22. lipnja 1941., kada je u šumi Brezovica pored Siska osnovan Prvi sisački partizanski odred, što se smatra prvom antifašističkom postrojbom ne samo u Hrvatskoj, nego i u ovom dijelu Europe. Za vrijeme II. svjetskog rata na području Hrvatske pod kontrolom antifašističkog pokreta Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) obavljalo je vrhovnu zakonodavnu i izvršnu funkciju, da bi 1945. godine ZAVNOH prerastao u Narodni sabor Hrvatske.

Završetkom Drugoga svjetskog rata 1945. godine konstituirana je Narodna Republika Hrvatska kao federalna jedinica ondašnje Federativne Narodne Republike Jugoslavije.
Iako su odluke ZAVNOH-a imale veliko značenje u obrani hrvatske državnosti te su ustavno-pravni temelj suvremene Hrvatske, činjenica je da se od uskog vezanog komunističkog naslijeđa, i onih njegovih negativnih strana, nismo previše odmakli. Povjesničar Josip Jurčević, koji se bavi znanstvenim istraživanjem o naslijeđu komunizma na našim prostorima, bez okoliša kaže: “Dokle god Hrvatska ne bude u tom vrijednosnom smislu iskoračila iz tog zločinačkog komunističkog sustava, u Hrvatskoj ne može biti uspjeha”, piše Dnevno.hr.

‘Ta struktura nastoji sačuvati svoju ideološku paradigmu’
“Taj 22. lipnja se obilježava iz ideoloških razloga jer nažalost struktura koja je vladala u Hrvatskoj od 90-te ima ideološku moć i nastoji sačuvati svoju ideološku paradigmu. To je problem od 90-te pa do danas, a ono što je zabrinjavajuće je da smo mi 2013., za koji dan će biti deset godina, otkako smo ušli u Europsku uniju”, rekao nam je Jurčević.

“Prihvatili smo cjelokupnu vrijednosnu i pravnu stečevinu te baštinu EU koja je demokratska, pluralna i građanska, dok je komunizam zločinački totalitarni sustav prema vrijednosnim dokumentima EU, od Vijeća Europe do dokumenata EU. Tražili su u tim dokumentima, uključujući Sabor koji je 2006. godine donio takvu sličnu deklaraciju u kojoj se osuđuje zločinački totalitarni sustav komunističke Jugoslavije koji je vladao u Hrvatskoj i isto tako se preuzima obveza da će se s time u punoj mjeri suočiti, što znači da će se sve institucije u Hrvatskoj jasno i nedvosmisleno distancirati od komunističkog zločinačkog sustava, da će sve objektivno istražiti i tako dalje.

Taj sustav je, kako se tamo navodi, činio najgora kršenja ljudskih prava, pa se tamo nabraja da su vršene masovne likvidacije bez suđenja i sa suđenjem, da su ljudi zatvarani masovno u logore, da su bila psihička i fizička zlostavljanja, da su kršena ljudska prava, da se kršila sloboda govora…dakle, sve to stoji u tim dokumentima, uključujući i Hrvatski Sabor”, navodi dalje Jurčević.

Duhovna vrijednosna kriza
Međutim, Jurčević naglašava i kako se sada komunistički sustav restaurira.
“Kada gledamo zadnjih deset godina, zapravo od 90-te, najdalje kada smo bili od komunističkog sustava bilo je 1991. godine, barem deklarativno i prividno javno, a sada vidimo da se taj sustav restaurira, s time da se vrijednosna baština i događaji iz Domovinskog rata kriminaliziraju na razne načine – pravosudne, političke i javne, a afirmira se 22. lipnja, zvijezda petokraka, udžbenici, u javnog govoru je Josip Broz Tito najpoželjniji… Problem je dubok i širok i dokle god Hrvatska ne bude u tom vrijednosnom smislu iskoračila iz tog zločinačkog komunističkog sustava, kako piše u dokumentima, u Hrvatskoj ne može biti uspjeha”, kazao nam je povjesničar.

Naveo je i kako je druga i važna činjenica da se znanost apsolutno slaže s tim, da u pozadini svih kriza, uključujući ove najvidljivije – politička, ekonomska…stoji duhovna vrijednosna kriza.
“U pozadini svih kriza koje muče Hrvatsku i iz kojih se bježi, dokle god se to temeljno pitanje ne riješi, a ono se ne rješava, već se pogoršava. I tu je problem s tim 22. lipnja i onaj tko se identificira s tim datumom, taj zaista pristaje ne biti suvremen, biti dio Europe, civiliziranog svijeta”, zaključuje Jurčević.

‘Problem Hrvatske je što se nije dovoljno vrijednosno i duhovno odmaknula od zločinačkog sustava, već se s njime poistovjećuje’
Zemlje istočnog bloka ne obilježavaju Drugi svjetski rat, to se zove suočavanje sa zločinačkom prošlošću, tvrdi Jurčević.

“To podrazumijeva nedvosmislenu i jasnu osudu, distanciranje da to ne može biti naša vrijednosna podloga. Dio je naše povijesti, ali se vrijednosno s tim ne smijemo poistovjećivati, simbolički i drugačije.

Ono što je zabrinjavajuće je da su sve druge europske postkomunističke zemlje, osim Hrvatske i BiH, ipak, makar deklarativno, u javnom životu distancirale od tog sustava. Najdalje se otišlo s tim u istočnoj Njemačkoj, što je razumljivo jer je postala dio velike demokratske Njemačke, ali isto tako u Poljskoj i u Mađarskoj. I u Srbiji se daleko otišlo.

Najgora je situacija kod nas i u BiH, kad se radi o EU, najbliža nam je Slovenija, gdje se to ipak malo suptilnije i lukavije radi, gdje su mlađi i obrazovaniji tamo na vlasti, ali i kod njih je to još uvijek problem. No, sve ove druge zemlje, uključujući Srbiju i Crnu Goru, one su se od toga maknule, u ime toga je čak maknula i četništvo, pozivajući se na Drugi svjetski rat.

No, problem Hrvatske je što se nije dovoljno vrijednosno i duhovno odmaknula od zločinačkog sustava, već se s njime postovjećuje i tako ne može u Hrvatskoj biti uspjeha bilo koje vrste, dok to ne riješimo. Nažalost, i sutra ćemo svjedočiti ponavljanju toga, a i svaki dan možemo svjedočiti tome, uključujući Zagreb. Iako ni za Bandića nije bilo puno bolje, možda samo lukavije, da bismo došli do toga da ova nova, revolucionarna ekipa to radi potpuno otvoreno.

‘Pogubljeno više redovnika sjemeništaraca nego ukupno u svim istočnim zemljama’
Svaki društveni sustav mora imati neku vrijednosnu podlogu. Oni od 90. nisu odustali, preselili su svoju moć od ovih takozvanih komunista, dakle oni su pretvoreni, kako bi komunisti rekli, u srbene buržuje. Oni su ono što je bilo društveno, dakle zajedničko opljačkali. To što se događa u Hrvatskoj nema nikakav humanistički ili demokratski legitimet u Hrvatskoj.

Baltičke su zemlje pak, otišle daleko. One su male, ali sve zemlje, recimo Češka i Slovačka po broju stanovnika, one su srednja Europa i daleko su se odmaknule u tom smislu. Susjedna Mađarska ima muzej terora, ona sve te komunističke spomenike sprema tamo, pa postoje podaci o mučenjima. Prije nekoliko tjedana bilo je, povodom 8. svibnja bilo je pitanje je li Zagreb oslobođen ili okupiran 1945.

Ja sam na predavanju izgovorio sedam minuta podataka, ne teoretiziranja, već pravih podataka o recimo broju ubijenih svećenika sjemeništaraca i časnih sestara na hrvatskom i BiH području od 664, dok u jednoj Slovačkoj koja je slična nama po broju stanovnika i površinom, samo 14. Dakle, 50 puta više je bilo toga u Hrvatskoj. Da ne govorimo o onome što je utvrđeno na području Hrvatske do 2000. godine. Naime, službena državna komisija je evidentirala preko 800 masovnih neotkrivenih grobišta koja su počinili komunisti, pogubljenjima nakon 1945., nakon završetka rata. U Sloveniji je njihova komisija došla do više od 600 grobišta i njihova komisija tvrdi da su u većini grobnica hrvatske kosti. Dakle, više je pogubljeno na ovim prostorima redovnika sjemeništaraca nego ukupno u svim istočnim zemljama, uključujući i Rusiju.

Ili treći podatak: u Hrvatskoj je vođeno preko 30 tisuća političkih procesa od 1945. do 1990., s time da ih je većina bila grupna, dakle više je ljudi suđeno u jednom procesu te je ukupno oko 120 tisuća ljudi osuđeno u jednoj maloj Hrvatskoj i to za politički krimen koji se danas smatra temeljnim ljudskim pravom, dakle sloboda govora. Zatim pogubljeni emigranti, politički iseljenici, do sada ih je evidentirano 88 i još 24 neuspjela atentata, oni su pogubljeni najviše u zapadnoj Njemačkoj.