Spisateljica Vedrana Rudan svojim je najnovijim tekstom ‘Kašlji, kašlji, zlato moje‘ potaknula svoje pratitelje na raspravu o suočavanju sa sirovom, ogoljenom istinom, smrtnošću, bolesti, ali i nekim neugodnim iznenađenjima koja doznajemo nakon nečije smrti.

Rudan u tekstu najprije opisuje brigu žene o oboljelom partneru koji se mučio se borio protiv snažnog kašlja.

“Nazvao je nekoliko liječnika, ne može sjesti u auto, ja ne vozim, svi naši prijatelji su izgubili vozačke zbog starosti, djecu se ne usuđujemo zvati jer On možda nije na samrti pa da ne dolaze badave… Red jezivog kašlja, red zastrašujućeg hropca…”, opisuje Rudan.

“Bože, ne daj, Bože, da umre. Boluje dva dana, čitava je kuća na meni”, navodi, između ostalog, dok opisuje sve aktivnosti koje su ‘spale’ na nju.

“Da, morala sam ubacivati suđe u perilicu, stavljati rublje na sušilo, sama sebi skuhati kavu… Što bih ja da On umre?

Moja je prijateljica pred mjesec dana ostala bez muža. Bez groznog muža pa je sirotica odahnula. Naravno da je otišla na pogreb u crnini i naravno da je na nosu držala tamne naočale da ljudi ne vide da su joj oči suhe poput baruta.

Među ljudima koji su bili u povorci krajičkom oka vidjela je mladu ženu u crnini, za ruku je vodila djevojčicu. Lako je spojiti dva i dva kad gledaš film, spoji ti jednu i jednu na pogrebu muža. Ista žena je sjedila i pred vratima notareve kancelarije. Imama je dokaz da je djevojčica pokojnikovo dijete, imovina se morala podijeliti…

Kašlje, kašlje, kašlje. Susjedi me zovu i pitaju što se dešava. A ja kuham ono krepko, kuham čaj, mjerim temperaturu, vješam rublje i molim boga da preživi. Sve je bolje nego na pogrebu vidjeti mladu ženu koja za ruku drži derište.

Dobro poznajem svog muža. Kad on umre na njegovom pogrebu stupat će grupa sitne dječice”, zaključuje na kraju Rudan., piše 7dnevno