Bez sumnje, demografija kao znanost o stanovništvu koja se bavi proučavanjem broja i prostornog razmještaja stanovništva, prirodnog i migracijskog kretanja stanovništva i promjenama u demografskim socio-ekonomskim strukturama stanovništva, daje veliki, ako ne i najveći doprinos zdravstvenoj politici. O tome koliko to razumijemo, odnosno koliko razumiju političke strukture, ovisit će i same prognoze o budućoj veličini i strukturi stanovništva koje bi trebale poduprijeti planiranje zdravstvene zaštite.
Kako bi razumjeli važnost utjecaja demografije, treba znati da postoji i jaka tradicija proučavanja iste, odnosno potrebno je vratiti se u prošlost. Naime, još od početka 18. stoljeća svjetska populacija bilježi pad stanovništva zbog visoke stope smrtnosti, no s povećanjem znanja, tehnološkog napretka u medicini, stope su počele smanjivati. Istovremeno se počela smanjivati i stopa nataliteta i globalno gledajući, preferencije su se usmjerile prema manjim obiteljima, zbog sve većih troškova rađanja djece i većih troškova njihovog odgoja i obrazovanja. Kako su se ove demografske promjene odigravale, prosječni životni vijek je porastao, a stanovništvo je starilo. Prosječno očekivano trajanje života pri rođenju sada je gotovo 80 godina, odnosno 30 godina više nego što je bilo 1900. godine. Odražavajući projekcije relativno stabilnih stopa nataliteta i kontinuiranog starenja stanovništva, očekuje se i usporavanje rasta svjetskog stanovništva. Ilustracije radi, u Japanu se broj stanovnika zadnjih godina smanjuje, omjer starijihljudi je najviši na svijetu, a srednja dob je gotovo 47 godina. U cijeloj Europi stope nataliteta su ispod prihvatljive razine pa tako i u Hrvatskoj koja još ima ljudskog kapitala za popraviti ovakvu sliku. Na tom tragu važno je reći da nam razumijevanje promjena novih trendova i promjenjivih demografskih podataka, povezanih s globalnim društvenim i ekonomskim promjenama pomaže da shvatimo svijet u kojem živimo, a posljedično s tim i planiramo budućnost pa tako i zdravstvenu.
Bez sumnje, veliki doprinos demografije zdravstvenoj politici dolazi od proučavanja populacijske dinamike u obliku determinanti nataliteta, mortaliteta i migracija. Migracija stanovništva znači i pad nataliteta. Pad nataliteta znači smanjenje radne snage i to je čista logika koja govori da migraciju stanovništva treba zaustaviti, posebno mladih. Međutim, kako migracije mogu biti organizirane ili stihijske, dobrovoljne ili prisilne, u kontekstu starenja stanovništva i nedostatka radne snage, postavlja se i pitanje koliki je udio organizirane migracije. Mnoge zemlje s niskim i srednjim prihodima u znatno su ranijoj fazi demografske tranzicije, s mladim i brže rastućim stanovništvom i rastućim stopama sudjelovanja u radnoj snazi. U Indiji je srednja dob oko 27 godina, a godišnja stopa rasta stanovništva od 2010. do 2015. iznosila je 1,2 posto. UN predviđa da će stanovništvo Indije premašiti stanovništvo Kine, trenutno najmnogoljudnije zemlje, a stanovništvo Indije nastavit će rasti do 2050. godine. Predviđa se da će velik dio porasta svjetskog stanovništva od sada do 2050. biti u Africi, gdje je stopa nataliteta i dalje visoka. Godinama naši demografi upozoravaju na veliku migraciju iz Afrike u Europu te ukazuju na potrebu da se Europa vrati klasičnom populacijskom planiranju radne snage i zaboravi isključivo i jedino njezin dohvat kroz imigraciju (Šterc). Hrvatska je dio tog procesa i treba razumijevati da su migracije postale svakodnevne i da utječu na globalno tržište rada i radnu snagu, a posljedično i na zdravstvenu politiku.
Tu je i pitanje unutarnje migracije koja utječe na neravnomjeran regionalni razvoj, što zasigurno predstavlja demografski izazov na koji Hrvatska za sada nema učinkovit odgovor, posebno uzimajući u obzir da se do 2030. godine predviđa da će veliki broj ruralnih područja ostati bez stanovnika. Premještanje stanovništva s ruralnih na urbana područja, što se dogodilo u velikom opsegu i u Hrvatskoj ostavilo je isto traga i vremenom napravilo veliki razlike u regionalnom razvoju te je i više nego nužna demografska revitalizacija takvih područja kao osnove za društveno–ekonomski razvoj i za učinkovitu zdravstvenu politiku u budućnosti. Ako se nastavi iseljavanje, negativan populacijski trend i ako budemo i dalje bilježili pad nataliteta, dobna i spolna struktura bit će još više narušena. To znači da je, itekako realno da brojnost starog stanovništva premaši broj mladog stanovništva, što će posljedično dovesti do financijski znatnog opterećenja sustava zdravstva i skrbi te nametnuti potrebu razmatranja načina financiranja veće javne potrošnje, povezane sa starenjem stanovništva.
Neupitno je da demografija ima implikacije na fiskalnu politiku, jer će sve veći udio starijih ljudi izvršiti pritisak na zdravstvenu zaštitu i skrb i predviđene dugoročne fiskalne neravnoteže vjerojatno neće biti održive, a čini se vjerojatnim da će vlade trebati odgovoriti nekom kombinacijom povećanog zaduživanja, smanjena naknada, povećanja poreza, restrukturiranja programa i politika namijenjenih zaustavljanju stope rasta troškova zdravstvene zaštite. Neupitno je i da motori globalnog rasta brzo stare, iseljavanje, migracija postaju svakodnevica, i mnoge će zemlje pa tako i Hrvatska morati usvojiti fiskalno održive sustave potpore starosti. No postavlja se pitanje, predočava li se javnosti objektivna slika uzroka velikog rasta izdataka za zdravstvo. Činjenica je da stariji ljudi trebaju veću zdravstvenu zaštitu i skrb, međutim sustavno povezivanje demografskog starenja sa porastom rashoda za zdravstvo naprosto nije realno, jer se isključuju ostali važni troškovi, među kojima su, zasigurno troškovi koji se izdvajaju za vrhunsku medicinsku tehnologiju, troškovi koji nastaju zbog globalnog problema pretilosti i usvojenih nezdravih životnih navika, što govori i o lošoj prevenciji zdravlja.
Međutim, ako ćemo govoriti o produljenju životnog vijeka i činjenice da sve više ljudi koji dolazi do visoke životne dobi, tada se udio onih kojim je potreba dugotrajna njega povećava, a s time i sami troškovi zdravstva. Pitanje njege starijeg stanovništva povlači za sobom i ključno pitanje za budućnost, a to je uloga obitelji, zajednice i država u potpori starijim osobama. Predviđanja da će se na globalnoj razini populacija u dobi od 60 godina udvostručiti do 2050. godine te dosegnuti rekordne 2 milijarde, zabrinjavajuća je, ali prema trendu kojem sada svjedočimo nije iznenađujuća. Ovakva predviđanja, naravno otvaraju i važna pitanja na koja će društva morati dati odgovore, poput pitanja tko će brinuti o sve većem broju starijih osoba? Što je s ulogom obitelji danas? Govorimo, zapravo o vrućim temama o kojima se raspravlja u razvijenim zemljama, dok dvije trećine starijih osoba zapravo živi u zemljama u razvoju gdje je izazov pružanja sigurnosti prihoda i skrbi za starije i više nego zabrinjavajući.
Današnja uloga obitelji otvara pitanje skrbi o starijim osobama. Međutim, što se događa s ulogom obitelji i smanjenjem udjela i starijih osoba koje žive unutar obitelji, sa svojom djecom? Usporedno s modernizacijom raste i raznolikost obitelji i nuklearna obitelj u najrazvijenijim zapadnim zemljama više nije jedini model obitelji. Njoj se pridružuje sve veći broj obitelji s jednim roditeljem, kao i broj samačkih kućanstava, čemu je, između ostalih uzrok porast broja rastava brakova i emancipacija žena, sve veća važnost emocionalnih veza i individualnih potreba na štetu bračnog i obiteljskoga sklada svojstvenoga patrijarhalnoj tradiciji i odnosima autoriteta između muškaraca i žena te roditelja i djece, zatim porast popularnosti nevjenčanih zajednica, učestalost istospolnih zajednica…, čime starije stanovništvo sve manje nalazi njegu u obitelji i sve više postaje emotivno i ekonomski ranjivije. S druge strane zbog borbe za ravnopravnost spolova, sve više žena koje nose najveći teret njege izlazit će sve više na tržište rada, a problem uravnoteženja odgovornosti njegovatelja između obitelji i države pogoršat će se, kao i raspodjela sredstava među generacijama. Sada je, zapravo vrijeme za regulatorne okvire, financijske odredbe i usluge koje podržavaju jednaku podjelu plaćenog i neplaćenog rada u obiteljima, kućanstvima i zajednicama između žena i muškaraca, kako bi se uklonile prevladavajuće razlike među spolovima u skrbi, zapošljavanju, dohotku i mirovini.
Demografija, iseljavanje sve većeg broja stanovništva je i pitanje gospodarskog razvoja. Sama logika nalaže da brojnost stanovništva mora rasti da bi se stara radna snaga mogla zamijeniti novom radnom snagom. Međutim, u Hrvatskoj se problem javlja već u prvoj dobnoj skupini do 14 godina koja bilježi pad, a koja bi u bliskoj budućnosti trebala postati radno sposobna i pokrivati troškove sve većeg broja umirovljenika. Činjenica da je zapošljavanje stranaca, odnosno da takva regulacija zapošljavanja donesena prijedonošenja migracijske politike dovest će Hrvatsku u još težu situaciju, imajući u vidu realnu mogućnost ponavljanja masovnije migracije iz više razloga, ekonomskih, klimatskih, konfliktnih…
Depopulacija koju Hrvatska bilježi zabrinjavajuća je i dovodi do gospodarskih i socijalnih problema. Samo porijeklo latinske riječi depopulatio: pustošenje, pohara govori o težini i važnosti ovog pitanja.
Želi li Hrvatska učinkovitu demografsku politiku? Ako želi, tada prvo istražimo prošlost, potom sadašnjost kako bi odredili budućnost. Radi se o kompleksnom pitanju koje traži sinergiju svih, ali prije svega traži političku volju i ozbiljno uključivanje demografa. Izrada demografskih analiza promjene ponašanja i strukture stanovništva (dob i spol) u srednjoročnom i dugoročnom razdoblju, kao i razvoj i projektiranje javnozdravstvenih programa su imperativ.
Piše: Snježana Nemec/Demos media
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
