Kada u političkom i javnom djelovanju čovjek svoje osobne interese stavi ispred društvenih i državnih interesa, odnosno usmjerava pozornost prema onome što odgovara njegovim vlastitim sklonostima, težnjama, potrebama, tada možemo govoriti i o nepristojnosti, neodgovornosti i egoizmu. Kada isključivost koja se, između ostalog temelji i na oholosti u javnoj komunikaciji i ponašanju postane imperativ, tada svjedočimo ozbiljnom izostanku razumijevanja političkog djelovanja i političke kulture koja odudara od esencijalne sadržajne politike.
Navedeno, već dulje vrijeme pa tako i na Dan državnosti pokazuju dva čelna čovjeka Hrvatske; predsjednik i premijer. Jedan obilježava, drugi u liku predsjednika se oglušuje, no u osnovi radi se o dva dužnosnika koja su po svom habitusu ista, koji u odnosu na svijet u kojem žive ne doživljavaju sami sebe, koji državničke poslove svode na osobnu razinu, čiji politički habitus je- biti ili ne biti, a savjest im, kao skup moralnih načela o tome što je dobro i dopušteno, čini se ne prigovara.
Bez obzira što za predsjednika 30. svibnja nije Dan državnosti, nego praznik koji je HDZ izglasao, fokus je, prije svega trebao staviti na spomen na konstituiranje prvog demokratski izabranog višestranačkog Sabora, na samo obilježavanje, odnosno na činjenicu da je nakon povijesnog sna o stvaranju neovisnosti, Hrvatska, uz tešku žrtvu istu ostvarila. S druge strane mogu svi uzvanici biti politički pozeri i šminkeri, no danom stupanja na predsjedničku dužnost, svidjelo se to predsjedniku ili ne, nalazi se u tom krugu.
U nizu uvreda koje uzvraća predsjedniku, među kojim je i ona o njegovoj nebitnosti premijer Plenković pokazuje isto lice. Možebitna različitost između premijera i predsjednika leži u doživljenom. Predsjednik se čas igra i pozira sa svojim bezumljem, iako se moglo postupiti i mudrije, čas iskreno i naivno govori istinite stvari. Za premijera se to, čini se ne može reći.
Isključivost, nepodnošenje govora istine, samoljublje, nedozirana ega karakteriziraju i premijera i predsjednika i ozbiljno im onemogućuje upućenost na druge, odvaja ih od zajednice, odnosno naroda, što potvrđuje da, iako se radi o intelektualcima ni jedan ni drugi ne razumiju da je za jednog vladara neophodan razum i mudrost te da pojedinac svojim ispravnim djelovanjem stvara zdravu državu. I jedan i drugi se protive. Ma o čemu jedan govorio, drugi je uvijek njegova živa proturječnosti i tu leži jedina dosljednost kojoj javnost svjedoči.
I nije to ništa novo na našoj političkoj sceni i ne bi trebalo više iskazivati ni čuđenje, jer budućnost odnosa između dva čelna čovjeka Hrvatske nikad nije bila izvjesnija.
redakcijski tekst
