Profesor s Pravnog fakulteta u Zagrebu Zoran Šućur gostovao je u N1 Newsroomu. Povod razgovora bilo je veliko istraživanje o siromaštvu koje je radio na razini EU-a.
Hrvatska se na ljestvici relativnog siromaštva nalazi pri sredini. Profesor objašnjava: “Eurostat i Europska komisija kao granicu relativnog siromaštva koriste definiciju da su siromašni oni čiji je dohodak niži od 60% prosječne plaće u državi. Uspoređujemo se sa svojim sugrađanima. Na skali relativnog siromaštva Hrvatska ne izgleda tako loše. Nekoliko je zemalja koje imaju veće stope”.
No, puno je dramatičnija situacija kod skale apsolutnog siromaštva . Hrvatska i Rumunjska su najgore po ovom pitanju. “Apsolutno siromaštvo bi označavalo one situacije kada kućanstva ne mogu podmiriti svoje osnovne potrebe koje su zajedničke svim ljudima. Vrlo često, u praksi se to siromaštvo svodi na ekstremno siromaštvo – glad pothranjenost i beskućništvo. No, takvi su slučajevi jako rijetki u Europi i u Hrvatskoj. Zato se ovdje apsolutno siromaštvo odnosi na određeni životni standardi koji bi vam omogućio da na minimalan način sudjelujete u društvu. U onim aktivnostima koje su uobičajene u tom društvu. To bi podrazumijevalo, osim da možete zadovoljiti troškove hrane i stanovanja, da sudjelujete u kulturnim aktivnostima, društvu, da vaše dijete može kupiti mobitel, i tako dalje”, kaže Šućur.
Problem apsolutnog siromaštva je problem novih članica u Europskoj uniji. “Stope apsolutnog siromaštva sugeriraju da je siromaštvo ipak jedan ključni problem našeg društva. To nije takav problem u Francuskoj , Njemačkoj ili nekim drugim zemljama. U Hrvatskoj znači da 60% osoba ne može sudjelovati u nizu potreba koje nisu bazične jer EU definira minimalni standard na taj način da nam omogućuje adekvatno sudjelovanje u društvu. To znači da možete održavati socijalne veze, za to vam treba mobitel, da možete provesti određeni broj dana godišnjeg odmora, da možete otići na večeru, ići u kino. Prema podacima ove studije, gotovo 60% građana ima ugrožen minimum standarda”, zaključuje profesor.
Prema nekim drugim pristupima ta je stopa niža. Po najboljoj mogućnoj kalkulaciji koja je napovoljnija za Hrvatsku, 30% Hrvata je u zoni apsolutnog siromaštva.
Govorio je i o subjektivnom siromaštvu, odnosno mjeri prema kojoj sami građani navode iznos neto mjesečnog dohotka s kojim bi njihovo kućanstvo moglo spojiti “kraj s krajem” – kako je navedeno u pitanju istraživanja. Samci u Hrvatskoj smatraju da im je za spojiti kraj s krajem potrebno nešto malo iznad 600 eura. Šućur kaže: “Zanimljivo je da indikatori subjektivnog siromaštva u Hrvatskoj, ali i u nizu drugih novih članica EU-a su jako blizu stopa apsolutnog siromaštva, a značajno su više od stopa relativnog siromaštva. U bogatijim članicama stope subjektivnog siromaštva su čak niže od stopa relativnog siromaštva, a u nekim zemljama i od apsolutnog siromaštva”.
To znači da “negdje oko 65% građana, prema njihovim subjektivnim procjenama, raspolažu dohotkom koji im ne osigurava, prema njihovom tumačenju, sastavljanje kraja s krajem”, ističe stručnjak. Naposljetku upozorava da se političari, kako u hrvatskoj tako i Europi, uvijek fokusiraju samo na relativno siromaštvo u kojem Hrvatska dobro stoji jer izbjegavaju govoriti o problemu siromaštva.
