27. siječnja 1945. Crvena je armija oslobodila 7500 preživjelih logoraša iz koncentracijskog logora Auschwitz u poljskom gradiću Oswiecim., prenosi dnevnik.hr

Danas je Dan sjećanja na holokaust i sprječavanje zločina protiv čovječnosti. Izvorno, holokaust dolazi od grčke riječi, a znači ‘potpuno spaljen’. Ova se riječ odnosila na žrtvene životinje koje su se palile da bi se udobrovoljilo bogove.

Danas su još uvijek živi svjedoci stradanja. Svjedoci ludila.

Svjedoci vremena kada su ljudi spaljivali ljude. Cijele. Žive.

O zlu nikada ne treba prestati govoriti.
Nikada.

Bila sam, kao srednjoškolka, s ocem u Auschwitzu. Proljeće 1985.
Bila sam drugi razred gimnazije.
Hodala sam zemljom natopljenom užasom. Pognute glave, stiskala sam očevu ruku… Toliko jako da su mu rubovi kože pobijeljeli.
Na izvoru zla osjećala sam se nezaštićenom, vukla sam noge, a srce mi je bilo u grlu.
Najviše sam plakala na hrpe naočala, cipela i kose. Ljudske kose. Ženskih pletenica.
Oduzevši im osobne stvari, oduzeli su im ljudskost.
Vratila sam se kao drugačija djevojčica.
Reagirala sam poslije na kukaste križeve, na uzdignute ruke… Reagirala sam gotovo fizički. Vrijeđalo me do povraćanja.

Toliko brzo zaboravimo. A nije prošlo puno. Nije se to događalo stoljećima prije, pa da možemo uprijeti prstom u barbare i pogane. Ljudi su već izumili avion, vozili automobile, išli u kino.

I odjednom, uz blagoslov zakona, sve je postalo legalno. Lov na ljude. Na drugačije.

Preživjeli, kojih je sve manje, pričaju priče koje su s one strane ljudskoga uma. Neshvatljive. Ponižene.

Svađaju se danas oko broja ubijenih. Nikako da se dogovore. Četiri, pet ili šest milijuna ubijenih.

Milijuna.

Milijuna ljudi.

Milijuna djece.

Milijuna ubijenih.

Sadašnjost nas određuje. Svojim ponašanjem danas možemo utjecati na to kako će izgledati sutra. Ako ništa ne naučimo, ako ne proslijedimo, ako se bojimo podići glas i zaštititi slabije, doći će i po nas.

Jednom, bit ćemo na redu.

I neće biti važan razlog.

Vjera, novac, koža, boja…

Bit će dovoljno da se nekome tko će zakone skrojiti prema sebi ne sviđamo.

Onima koji su zatvarali oči danas sigurno lete fotografije. Crno-bijele. Na pruge. Sa žigosanim rukama ispruženima u nadi.
Nikada nemojte odbiti ruke koje vas mole. Nikada.

Godinama sam utjehu, nakon tolike količine iskonskog zla, pronalazila u pričama o velikim ljudima. Ljudima koji se nisu bojali oduprijeti. Malim ljudima koji su spašavali tuđe živote i tuđu djecu. Ljudima čija imena povijest danas piše velikim slovima.