Uzimajući u obzir obim sadržaja medijske pismenosti potrebno je sažeti samu njenu bit, kako bi javnost u kontekstu kompleksnosti suvremenog društva i razvoja tehnologije, neke nove dimenzije stvarnosti i sve težeg određivanja potrebne nam objektivnosti i kritičkog mišljenja, ali i samih apsurda koji se sve češće pojavljuju, lakše razumijela nužnost medijske pismenosti. Kroz sažetak dat će se i zaključak, uz neke afirmativne prijedloge.
Prije svega, potrebno je razumijevati da medijska pismenost nije i ne može biti svrha sama sebi, da ima vrlo značajan društveni koncept i da svi moraju u istoj sudjelovati. Stavljanje težišta na korisnike medijske poruke, na njihovu zaštitu od manipulacije, odnosno na obrambeni mehanizam, što ih na neki način čini žrtvama medijskog utjecaja, ne samo da nije ispravno, već i upućuje na potrebu ukazivanja snažnijeg i učinkovitijeg sagledavanja važnosti medijske pismenosti u kojoj će se, prije svega preuzeti proaktivna, a ne obrambena uloga. Razumijevati i da odgovornost za medijsku pismenost leži na svim dionicima društva, a ne samo na korisnicima.
Kako bi bolje percipirali snagu današnje tehnologije i medijskog utjecaja potrebno je, prije svega što objektivnije sagledati složenost suvremenog svijeta u kojem živimo, njegovu ekonomsku, političku i društvenu komponentnu koja izvire iz medijskih sadržaja i poruka i koje utječu na naše misli, osjećaje i ponašanje. Kroz stalne promjene koje obilježavaju suvremeno društvo, njegovu međusobnu povezanost i društvenu uvjetovanost, stvaraju se i novi uvjeti života. Vrijednosti se mijenjaju i teško ih je slijediti, stabilnost za koju se čovjek nekada mogao uhvatiti nestaje, a nemir i nesigurnosti postaju raspoloženja koja prevladavaju u suvremenom društvu. Neokapitalizam koncentrira bogatstvo i moć, socijalne razlike postaju sve veće, trošenje guši svaku ljudsku autentičnost, kritička svijest se razara, pojedinac se stavlja u procjep između stvarnosti i iluzije, odvaja se od zajednice i postaje sve usamljeniji, a egoizam se stavlja na stupanj kulta. Tehnologija i znanost sve više dominiraju nad čovjekom, a društvo znanja sve više zaboravlja moralnu komponentu. S jedne strane zbog profita i spoznaje potrebe vremena pronalaze se načini kako će se i u kojim oblicima iznijeti poruka pred oči javnosti, a s druge strane javnost, bez previše razumijevanja upija ponuđeno. Sve su to promjene koje se događaju i koje neminovno utječu na čovjeka, a posljedično ga i mijenjaju. Naravno, nije to uvijek lako prepoznati i razumijeti, jer često su pojave nejasne, zavijene u racionalizacije, i kao takve predstavljaju se kao najnormalnije, bez ostavljanja prostora kritičkog razmišljanja i rasuđivanja.
Mediji javnost svakodnevno hrane sadržajima koji imaju za cilj potaknuti uglavnom negativne emocije, što na razne načine radi otklon od potrebnog razuma, mijenja pojedinca i društvo i ugrožava samu demokraciju. Konstruirane medijske poruke koje se šalju računaju na našu subjektivnost koja otvara vrata svemu što zvuči dovoljno sugestivno, ostvarujući tako svoje interese. S obzirom na našu subjektivnost, slike koje stvaramo nerijetko su iskrivljene, posebno u poimanju samog sebe. Ako je to poimanje bazirano na današnjim imperativima kako se oblačiti, što jesti, kako izgledati, na instant zadovoljstvu i konzumerizmu, na modusu imati, a ne biti i postojati, na krivom poimanju slobode i odgovornosti, tada se stvara određena uloga i norma ponašanja koja se reflektira i na cjelokupno društvo. Upravo zbog navedenog te potrebe prepoznavanja i ispravnog tumačenja sadržaja i poruka koje primamo, medijska pismenost igra ključnu ulogu, u smislu vještina i pomoći koje pruža i koje, čini se nikad nisu bile potrebnije, posebno kada govorimo o djeci i mladima koji još usvajaju životne spoznaje i grade svoje stavove i koja su u stalnom procjepu između onoga što jesu i onoga što im se nudi.
Manipulira se na različite načine, od činjenica, dezinformacija, spinova, cenzuriranja, clickbaita-u prijevodu mamca za klikanje, pristranog izvještavanja, teorije zavjere, satirom…, i malo toga se događa slučajno, već je uglavnom rezultat svjesne namjere i s ciljem da se plasira i izgradi neistinit narativ, i ako pojedinac odluči anulirati važnost medijske pismenosti bit će znatno podložniji medijskoj manipulaciji i stalno u nekom svijetu između istine i obmane koji neće prepoznavati i u kojem će teško izgrađivati vlastite stavove. Naravno, takav pristup medija rezultat je raznih faktora koji posljedično dovode do izostanka medijske odgovornosti. Jedan od njih je, zasigurno i vlasništvo medija koje utječe na uređivačku politiku i koje nerijetko stavlja svoje ideološke, političke i ekonomske interese ispred profesionalnog izvještavanja. Preporuke o medijskoj pismenosti, kao važan element ističu važnost spoznaje o vlasničkoj strukturi, odnosno da ista mora biti javno objavljena kako bi se vidjelo tko utječe na javno mnijenje, no sama trasparentnost ne jamči vjerodostojnost medija pa tako ni ne otklanja mogućnost manipulacije. Upravo najjači mediji nerijetko potvrđuju navedeno, iako bi ovakvu kritiku bez ikakvog razmišljanja odbili, štiteći svoje interese. Kada govorimo o vlasničkoj strukturi, privatnoj i javnoj, niti jedna od njih u potpunosti ne odgovara potrebnom stupnju slobode i profesionalnih standarada, niti potrebnoj kvaliteti. Mediji su većinom u privatnom vlasništvu, što znači da je profit imperativ koji posljedično dovodi do zanemarivanja kvalitete sadržaja. Sponzori, oglašavanje dovode do prilagođavanja, čime trpi kvaliteta sadržaja ili raspored emisija. Vlasništvo nad medijima može predstavljati ozbiljne izazove pluralizmu kada se vlasnici miješaju u neovisnost i uređivačku politiku novinara. Koncept pluralizma je naravno širi i dotiče i druge aspekte, poput pitanja radnog odnosa novinara i uvjeta u kojima rade, zastupljenosti lokalnih i regionalnih zajednica, glasova manjina i samog odnosa medija i politike. Međutim, u ekonomiji slobodnog tržišta vlasnici moraju imati sposobnost odlučivanja o strategiji svoje tvrtke kako bi ostala konkurentna na tržištu, no moraju imati u vidu potrebu za objektivnim, nepristranim i tranparentnim izvješćivanjem, što zasigurno nije lako pomiriti, ali rješenje treba naći.
Nema slobode bez neovisnosti medija, nerijetko se može čuti iz EU institucija, no postavlja se pitanje kako u ovo moderno i složeno doba postići tu istu neovisnost, ukoliko ste ovisni o financijskim sredstvima, posebno javnim. Naravno da se može kod onih koji su uspostavili pravi odnos, no činjenica da samo rijetki to postižu ukazuje na problem prisutnog klijentelizma koji je nasuprot potrebnom sustavu meritokracije u kojem se ekonomska dobra i/ili politička moć dodjeljuju na temelju talenta, truda i postignuća. Izvješća i studije na globalnoj razini ukazuju i na povećani trend uplitanja politike u medije, bilo od strane političara koji traže od urednika ili drugih uključenih u proizvodnju vijesti da izmijene ili zaustave priču, ili zamjenjujući novinare koji su kritični prema određenoj temi ili političkoj opciji, kroz pokušaje diskreditacije medija, podizanje tužbi protiv novinara kako bi se posijala sumnja u istinitost njihova izvještavanja, što posljedično ima štetan učinak, posebice na sigurnost novinara. Kada govorimo o Hrvatskoj, HND sa zabrinutošću ukazuje na činjenicu da su „visoki državni dužnosnici, lokalni šerifi, pa čak i sami suci uključeni u podnošenje tužbi“ (Detaljnjije se može pročitati na web stranici HND-a). Financijska ovisnost medija ili sprega medija i politike, posebno lokalne, u osnovi govori o međusobnim interesima i međusobnoj manipulaciji kako bi svaki od njih postigao svoj cilj. Dugoročno politika ne može preživjeti na temelju obećanja, nerijetko iluzornih i zato se konkretnije „nagrađuje“. Ova klijentelistička razmjena naglašava asimetriju moći u društvu, i na taj način pomaže klijentelizmu da ustraje. Odnosi se naprosto hrane sami sobom i postaju sve ukorijenjeniji, i zapravo govorimo o začaranom krugu neformalnih i nezdravih odnosa iz kojih se teško izlazi, koji su povezani i sa drugim problemima koji jačaju nejednakost i društvene nepravde i iz kojih nerijetko izostaje moralna osuda. S globalnog stajališta fenomen klijentelizma se danas smatra prijetnjom temeljima demokracije koja potkopava ideju javnog dobra, dovodi do sputavanja vlada od strane interesnih skupina, smanjujući njihov legitimitet i sposobnost za reforme. Ako ćemo govoriti o razlozima klijantelizma isti je ponajviše ukorijenjen u kulturi i ukorijenjenim obrascima ljudske interakcije i ponašanja koji su generacijama ponavljajući i u suprotnosti s dobrim upravljanjem, što se najviše manifestira u manjim sredinama u kojima je sprega povijesno bila izraženija. Univerzalno rješenje ne postoji i ovisi od zemlje do zemlje, međutim ako se zapitamo gdje je rješenje za odnose na relaciji politike, medija i javnosti, odgovor leži u ispravnom i objektivnom poimanju uloga i ciljeva, u izboru koji nije trenutan već stalan i u kojem razum pobjeđuje te u snazi volje kao pokretaču promjena. Medijske kuće trebaju učiniti više u segmentu otpornosti na institucionalni utjecaj unutar medijskog sustava, ekonomije utjecaja, sukobljene ovisnosti i političkog klijentelizma. Potrebno je povećanje kapaciteta u jačanju neovisnih medija, unaprijeđenje profesionalnih standarada i etičkih načela, osiguravanje uvjeta rada novinarima te povećanje svijesti javnosti o važnosti istih. Političari trebaju razmijevati da svako zadiranje u neovisnost medija posljedično ima učinke na dekomokraciju i njene procese. Javnost mora razumijevati ove odnose, uzroke i posljedice te preuzeti aktivniju ulogu i odgovornost. Treba, zapravo govoriti i raditi na jednom partnerskom odnosu, na jedinstvu koje čine zasebne cjeline ili kako je to lijepo reako Khalil Gibran – pijmo isto vino, ali svatko iz svoje čaše i koje će nesumnjivo doprinijeti i medijskoj pismenosti.
Zbog same složenosti globalizma ne postoji ni jednostavno rješenje kojim bi se izgubljeno povjerenje prema medijima vratilo, međutio
m ponudit ćemo neke načine: davanjem manjeg medijskog prostora polariziranoj politici, a više temama koje utječu na živote običnih; odmakom od pristranosti prema političkim strankama, iako pristranost ne znači uvijek nevjerodostojnost; ublažavanjem arogantnog i elitističkog stava prema publici kojim se pokazuje da je nepismena; ublažavanjem dojma kako jedino mediji mogu dati istinu u gotovom obliku, bez potrebe da se traži nova te stavljanjem fokusa, kada se govori o lažnim vijestima i dezinformacijama na „pravu adresu“, odnosno na ekonomske i političke okolnosti u kojima se iste stvaraju. Međutim sama bit promjene, zapravo leži u smanjenju ekonomske nejednakosti i nejednakosti društvenog priznanja i dostojanstva, što bi dovelo i do smanjenja političke polarizacije.
Kada javnost sve manje vjeruje mainstream medijima i njihovim informacija, kada više ne može razlučiti što je istina, a što obmana, kada percipira medijsku pristranost, osjeti nedostatak transparentnost u izvješćivanju, tada ima tendenciju povući se i okrenuti drugim medijskim izvorima, posebno društvenim mrežama koje sa sobom nose i nove stilove izvješćivanja. Društvene mreže, na neki način anuliraju negativne učinke, odnosno aktivnim sudjelovanjem „raskrinkavaju” se dezinformacije, iznose kritička razmišljanja. No i tu dolazimo do apsurda, jer takav medij nosi sa sobom i sve navedene negativne pojave i učinke, i zato treba biti oprezan.
Činjenica je da na globalnoj razini nikada nismo bili povezaniji, da se pozitivni učinci ne mogu osporiti i da mnogima donose koristi. Društveni mediji čvrsto su integrirani u svakodnevni život pa tako i u Hrvatskoj. Putem društvenih mreža ljudi se, posebno mladi kojima nedostaju socijalne vještine mogu izraziti i družiti. Navedeno je posebno korisno kada govorimo o marginaliziranim skupinama koje na jednom mjestu komuniciraju, razmjenju iskustva i stavove i međusobno si daju podršku. U svojoj biti, govorimo o moćnom, komunikacijskom alatu koji je promijenio način na koji pojedinci međusobno komuniciraju, razmjenjuju informacije, misli i ideje i preko kojeg se educiraju i izražavaju kreativnost. Međutim, društveni mediji imaju i svoje ozbiljne nedostatke, sve češće zabrinjavajuće, i ako se poslužimo metaforom nećemo pogriješiti ako kažemo da je pojavom istih otvorena pandorina kutija i da je zatvaranje iste još uvijek varljiva nada da će se puštene nevolje riješiti. Stalna prisutnost na društvenim mrežama ima štetan utjecaj na mentalno zdravlje, jer ako prosječno 28 puta dnevno provjeravamo tko je što napisao, komentirao, kakvu vijest podijelio, tada možemo govoriti i o kompulzivnim radnjama. Sa socijaloškog stajališta radi se o problemu odvajanja od stvarnog svijeta, odnosno stavljanja društvenih medija i mreža ispred fizičkih kontakata i susreta, što posljedično može dovesti do utjecaja na mentalno zdravlje. Poremećaji rasploženja, spavanja, osjećaj izolacije i usamljenosti, niska razina sampoštovanja, anksioznost i depresija, virtualno zlostavljanje (cyberbullying) koje je sve učestalije i u kojem zlostavljači zlorabe elektronski prostor kao sredstvo osobnih osveta, iživljavanja, vrijeđanja “rješavajući” na taj način vlastito nezadovoljstvo, neki su od oblika koji se manifestiraju na mentalno zdravlje. Ovakvi trendovi su zabrinjavajući i u Hrvatskoj, posebno kad uzmemo u obzir pokazatelje koji govore kako 13 posto srednjoškolaca ima ozbiljne simptome depresije, 20,3 posto pati od anksioznosti, 13, 4 od stresa, 15, 7 posto djece se samopovređuje, a čak 20 posto ozbiljno razmišlja da si oduzme život.
Dolaskom novog digitalnog doba, društvenih mreža utjecaj na naše misli, osjećaje i ponašanje inteziviziran je do ozbiljnih granica. Istraživanja su pokazala da ljudi koji često koriste društvene mreže imaju povećanu razinu negativnih emocija. Skriveni iza optičkih vlakana, s potrebom da budemo savršeni, što nerijetko slušamo i kroz reklamne poruke tradicionalnih medija, ostavljamo sliku koja odudara od naše stvarnosti. Takav modus operandi se samo umnožava, posebno kod djece i mladih jer osjećaju pritisak vršnjaka i kopiraju iste kako ne bi odudarali. Taj trud da budemo kao ostali, ne izdvajati se je kao da govorimo o poeziji iracionalnog. Ako ćemo biti slikoviti, zamislite čovjeka koji je na ulicu izašao bez šešira i prolaznici koji nose šešire ukazuju mu na njegov propust, iako se radi o jednom lijepom i toplom danu. U iracionalnom on se vraća kući, uzima šešir kako bi popravio grešku i mirne savjesti krenuo dalje, zadovoljavajući formu. Tako je i sa idejama koje se plasiraju, sa sramoćenjem na internetu, sa nasiljem u kojem se postupno prilagođava nasilnom sadržaju, što posljedično dovodi do gubitka senzibilnosti prema određenim radnjama, prema drugome. a u konačnici i prema sebi samom. Prevladava osjećaj da je opravdano djelovati nasilno i agresivno jer je u njihovom umu inducirano uvjerenje da je takvo ponašanje dio normalnog ponašanja i kulture. Možda ne postoji izravna povezanost medija s takvim asocijalnim ponašanjem, ali je činjenica da je um već motiviran.
Kako onda upravljati ovakvim učincima na mentalno zdravlje?
Već ponuđena rješenja, od isključivanja podatkovne veze na poslu, tijekom vožnje, za vrijeme koje provodimo s obitelji i prijateljima, stavljanje telefona izvan dosega dok spavamo, isključivanje obavijesti zasigurno su potrebna i zdravorazumska rješenja, no dugoročno gledano nisu dovoljna. Prije svega potrebno je razumijevati svijet u kojem živimo, način na koji društveni mediji funkcioniraju, biti svjestan opasnosti, i u tom kontekstu razumijevati važnost medijske pismenosti, posebno kada govorimo o kritičkom pristupu. Potrebno je stalno učiti, propitivati, promišljati, dolaziti do zaključaka, dijalogom stvarati dijalektiku, znati što je dobro za nas u sadašnjem trenutku, učiti i druge, baš kao što je to radio Sokrat. Naravno, pod utjecajem refleksije vanjskog svijeta, nametnutih normi i disonatnih tonova, naučenih obrazaca ponašanja na kojima gradimo svoje stavove, vjerovanja, donosimo odluke, ne govorimo o laganom procesu, no svakako govorimo o mogućem. Od vitalnog je značaja i da prosvjetni radnici, stručnjaci za mentalno zdravlje i pružatelji zdravstvenih usluga budu educirani, svjesni negativnosti društvenih medija kako bi mogli, posebno mladima ponuditi adekvatne preporuke, između ostalog i kako uspostaviti mentalnu ravnotežu. Djeca i mladi nam moraju biti zdravi, i ako se već ne može utjecati na unutarnji, odnosno biološki faktor na vanjski trebamo i moramo, jer mentalno zdravlje je važno u svakoj fazi života, od djetinjstva do odrasle dobi i utječe na to kako mislimo, osjećamo i djelujemo, pomaže nam odrediti kako se nosimo sa stresom, prema drugima i kako donosimo odluke. S obzirom da se nerijetko brkaju pojmovi i stanja, sve ćešće se odlazi i u predijagnosticiranje, treba i razumijevati da je normalno ponekad osjećati se loše, imati potrebu odvojiti se od drugih, voditi vlastite bitke unutar tihih odaja, kako je to rekao Ezra Taft Benson, i da takva stanja ne znače uvijek mentalnu bolest ili naš osobni neuspjeh.
Teško je čovjeka, posebno mlade poučiti iskustvu koje dovodi i do znanja, no podučavati i prenositi znanje koje će im pomoći u vlastitim spoznajama, treba pa i pitanjima koji će potaknuti misaoni proces: Je li internet samo sredstvo bijega od stvarnosti. Čini li nam se sav taj virtualni svijet utočištem gdje nestaju problemi i gdje popunjavamo vlastitu prazninu. Postajemo li na internetu ono što je naša bit i što ne možemo ostvariti u stvarnosti. Leži li problem u činjenici da nema kolektivnog rješenja pa individualno rješenje tražimo u novoj stvarnosti. I u konačnici, postoji li ovisnost o internetu ili se kroz internet projiciraju naša stanja iz stvarnog života.
Bez obzira na činjenicu da se vrste medijske pismenosti vrlo često preklapaju, da ne postoje jasne granice, odnosno da djeluju i zbunjujuće pa tako i kada se govori i o informacijskoj pismenosti koja se naziva i digitalna, posjedovanje vještina informacijske pismenosti temelj je za napredak u digitalnom prostoru. Ako bi tražili razliku između ostalih vrsta pismenosti, ista leži u činjenici da se tek informacijskom pismenošću ostvaruje obrazovanje te da je ista temelj ili polazište cjeloživotnog obrazovanja. Današnje digitalno okruženje nudi djeci i mladima neviđen pristup alatima i resursima za učenje, međutim, informacije s kojima se susreću nisu uvijek objektivne i točne, štoviše sve više se svjedoči dezinformacijama i manipulacijama. Američki teoretičar medija i kulturni kritičar Neil Postman tvrdi da su informacije postale „oblik smeća koje ne samo da nisu sposobne odgovoriti na temeljna ljudska pitanja, već su jedva korisna u pružanju koherentnog usmjerenja za rješavanje čak i svakodnevnih problema.” Je li ovo možda pregruba kvalifikacija teško je reći, no sigurno je da iste imaju itekako ozbiljnih implikacija na pojedinca i društvo. Prečesto se djeca, mladi i odrasli zbog nedovoljne educiranosti ne snalaze u pretraživanju informacija koje dovode do bezbroj rezultata, zbog čega je ključno razmišljati o tome kako pretražuju i što pronalaze na internetu. Temeljne informacije i vještine digitalne pismenosti, kao što su provođenje online pretraživanja, prosuđivanje legitimnosti internetskih izvora, izdvajanje dezinformacija i prepoznavanje oglašavanja, mogu pomoći svim skupinama da budu uspješna i da razumijevanju digitalno okruženje. Biti informacijski pismen znači i razumjeti ekonomska, politička i društvena pitanja. Činjenica je, da danas nemaju svi pristup informacijama i znanjima, mogućnost stvaranja i širenja istih, a sam time i mogućnost izravnog sudjelovanja i oblikovanja dinamike društva. Ako u korelaciju dovedemo siromašne zemlje sa razvijenim zemljama, iste nemaju jednak pristup informacijama i znanju, iz čega proizlazi da u siromašnijim zemljama nisu ostvarena niti osnovna i temeljna ljudska prava i slobode, i samim time njihov utjecaj na formiranje društva je ozbiljno oslabljen. Ako izostanu vještine i sposobnosti informacijske pismenosti, a izostaju informacije upravljaju nama, a ne mi njima. Dakle, radi se o nečemu čemu već svjedočimo, o tehnokraciji koja se događa i u kojem nas je znanstveni i tehnički razvoj učinio nesposobnima za suočavanje s kompleksnim zahtjevima modernoga društva. Metaforički rečeno, izbačeni smo iz tradicionalnih cipela i ubačeni u neke nove moderne pa tako i kada govorimo o pronalaženju informacija koje smo, ne tako davno tražili u knjigama i udžbenicima. Nepripremljeni, ne snalazimo se, što posljedično dovodi i do same marginalizacije stavova javnosti. Društvene mreže su najbolji pokazatelj navednog, odnosno tehnokracije, što otvara i mnoga pitanja, a među njima i pitanje same civilizacije, čiji cilj ne bi smio biti napredak znanosti i tehnologije, već napredak čovjeka. A događa se, upravo suprotno. Gubimo bitku sa tehnologijom, a nevjerojatna količina informacija koje primamo sva manje nalazi svoju svrhu i značenje. I sve se to, zapravo događa kroz lagane note tehnološke zabave koja oduzima moć razmišljanja i prosuđivanja. Forma isključuje sadržaj, mediji zatiru kvalitetu informacija u korist potrebe za zabavom kojoj su informacije podređene. Vrlo često se na društvenim mrežama može i pročitati kako taj prostor nije mjesto za bilo što ozbiljnije napisati, podijeliti neka svoja razmišljanja, čime se zatire kritičan pristup bez kojeg nema ni medijske pismenosti i znanja. Od kuda ovakva percepcija? Upravo od nametnute tehnološke zabave koja oduzima moć razmišljanja. Zašto ne govoriti ili biti svjestan da su informacije preuzele kontrolu nad nama, ili ne potaknuti one koje imaju kritičko mišljenje i osloboditi ih straha od, uvjetno rečeno linča većine, jer se na taj način razbija prisutna šutnja suvremenog društva, kao posljedica podruštljavanja i stavljanja u istu ravan. I kroz sam humor može se ukazivati na bilo što, pokazati protest. Nije naša uloga toliko beznačajna koliko su nam postavljena ograničenja koja nesvjesno, protekom vremena postavljamo i sami.
Iz svega navedenog i više je nego razvidno kako je pred obrazovnim sustavom ogroman izazov u kojem jedino sustavan rad može dovesti do pripreme i prilagođavanja promjenama, promjeni načina razmišljanja pa tako i o potrebi za informacijama čije konzumiranje neće biti površno i koje će se kroz misaoni proces dovesti do znanja razvijanja kompetencija medijske pismenosti. Preduvjet navedenog je, opet razumijevanje svijeta koji nas okružuje i utjecaja novih tehnologija. Ukoliko se navedeno ne razumije neće se razumjeti niti potreba kritičkog razmišljanja, niti naše različitosti, niti samo zajedništvo, u smislu dijeljenja informacija, što će u konačnici utjecati na samu slobodu i demokraciju.
Važno je i napomenuti da su u sklopu medijske pismenosti sve vrste pismenosti uglavnom fokusirane na smjernice i preporuke kako nešto prepoznati, koje vještine i kompetencije posjedovati, kako razviti kritičko razmišljanje, no istovremeno su vrlo malo obuhvaćeni uzroci, kao izvor svega koji su i doveli do potrebe opismenjavanja, odnosno uglavnom izostaje verbalni i situacijski kontekst. Nerijetko je izostavljeno i samo pitanje etike, kao i pitanje važnosti odgovornosti, u smislu nanošenja štete drugima. Do nekih potrebnih i konačnih rješenja nužno je osvrnuti se i na algoritme koji danas upravljaju gotovo svime i predstavljaju najveći izazov. Algoritmi neprestano skupljaju, pohranjuju i analiziraju dijelove podataka, kako bi nacrtali točnu sliku o pojedincu, njegovim interesima i navikama. Sustav koristi te podatke kako bi odabrao što će vam pokazati i vjerojatno nesvjesno i ovaj Božić ćete kupiti ono što vam je ponuđeno, a ne ono što je vaš izbor. Jednostavno rečeno, algoritmi uče iz vašeg ponašanja, utječu na vaše izbore, kroz ograničenja koja postavljaju na mreži guše kreativnost, kontroliraju živote i ovakav modus operandi neminovno dovodi i do formiranja vašeg pogleda na svijet. Važno je imati i na umu da proizvodi i usluge koji se temelje na algoritmu zahtijevaju ogromne količine osobnih podataka i ova činjenica predstavlja ozbiljnu prijetnju osobnoj privatnosti i sigurnosti. Zapitajmo se i koliko tehnologija i algoritmi utječu i na samu demokraciju. Primjera radi, bivši zaposlenik Googla, Tristan Harri izjavio je kako tehnologija „jede demokraciju“, kako ista nije neutralna te kako “društvene mreže imaju poslovni model koji uništava demokraciju”. Opasni poslovni model, kako kaže prakticiraju platforme poput Facebooka, a sastoji se od AI algoritama koji funkcionira tako da korisniku prikazuje sadržaj koji će aktivirati njegov živčani sustav kako bi dobio reakciju. Ovdje se, naravno otvara pitanje odnosa demokracije i poštovanja ljudskih prava, ili njihove proturječnosti, ali i pitanje želi li se od ljudi napravit beživotne tvari, ljude koji ne razmišljaju i što će, u konačnici čovjek čovjeku koji ne misli. Zato se čini logičnim i zdravorazumskim kontinuirano postavljati pitanja- Tko je odgovoran za kreiranje algoritama, tko je taj koji odlučuje o pozitivnim i negativnim utjecajima i je li zapravo svjestan o mogućim posljedicama negativnih učinaka, ima li predrasude, što je s kontrolom i koliko ista može biti učinkovita, ako u obzir uzmemo stalno stvaranje profita, odnosno koorporativne i politčke interese, jer neosporno je da tehnologija daleko nadmašuje naše individualne i društvene sposobnosti u poimanju svega što se događa, a korporativni i državni subjekti iskorištavaju ove konceptualne i kontrolne praznine. Ako i anuliramo potonje pitanje, neminovno se nameće sljedeće- Je li, uopće moguća kontrola, ako se u obzir uzme stalan rast i sama složenost algoritamskog sustava. Dakle, postoji bezbroj otvorenih pitanja na koja će se morati tražiti odgovori i rješenja.
Međutim, važno je i naglasiti da usredotočenost samo na negativne učinke ne doprinosi sagledavanju šire slike i prilika koje tehnologija nosi. U panici sprječavanja negativnih učinaka do kojih je, paradoksa li sam čovjek doveo, taj isti čovjek sad je fokusiran na restrikciju te zanemaruje mogućnost korištenja tehničkih rješenja za promicanje vrijednih ciljeva. Jedan je to od dokaza da čovjeku treba ravnoteža. Činjenica je da se tehnologija može koristiti za poboljšanje obrazovne jednakosti, dati podršku učenju osoba s poteškoćama u razvoju, poboljšati zaštitu podataka i kibernetičke sigurnosti, u medicini sprječavati bolesti, tražti rješenja za nagomilane društvene probleme, poput klimatskih, energetske krize, nestašice vode, siromaštva ili pandemije.
U svijetu u kojem je sve manje kritičkog mišljenja, medijska pismenost postala je relativna, logička i moralna nužnost, međutim čini se danas gotovo nemoguće pomiriti suprotnosti u kojoj se, s jedne strane kritičko mišljenje stalno sukobljava sa čovjekom sve manje sposobnim izaći iz samog sebe i sagledati uvjete pod kojim živi, dok se s druge strane stalno potiče potreba medijske pismenosti i kritičkog razmišljanja. Kao se radi o dvije raznovrsne struje utemeljene u psihi čovječanstva, od kojih svaka struja odgovara svojim potrebama. Kako bi, u kontekstu utjecaja na samo društvo i demokraciju razumjeli nužnost medijske pismenosti i kritičkog mišljenja, potrebno je prije svega razumijevati uzroke ili čimbenike koji utječu na tu nužnost, odnosno na razvoj kritičke svijesti, bez koje nema ni cjelovitog ljudskog djelovanja. Izostanak kritičkog mišljenja leži u sve većoj fokusiranosti na vlastiti život i opstanak, u sveprisutnijem kulturnom fenomenu narcizma, odnosno egoizma, kao kolektivnom ponašanju koje udaljava od zajedništva, u potrošačkom društvu kao apsolutu, gdje se stalno zadovoljava potreba razvoja i profita koji stalno grabe, ne poštuju i ignoriraju sve što je izvan tog kriterija i koji stavljaju čovjeka u posve novu poziciju. U brzini današnjih informacija koje su preuzele kontrolu nad čovjekom, tehnologiji koja traži porast tehničkog kadra, kulturi koja traži zadovoljstvo kroz tehnologiju, u sve prisutnoj površnosti i trivijalnosti koja se podiže na najvišu razinu. Danas se i sloboda percipira kao pasivna i koja omogućuje da živimo ugodan život, bez obveza i promjena koje traže rizik, a nedostatak strasti, žudnje, voljne, misaone i emocionalne, kao pokretačke snage toliko je danas opipljiva da postaje gotovo aksiom koja ne donosi promjene na osobnoj, a samim time ni na društvenoj razini. Na žalost, danas je to većina nas koja ne vidi da bez zakonitosti promjena nema stava i djelovanja u pravom smjeru. Čovjek, nerijetko nesposoban shvatiti promjene koje se događaju, sve manje sposoban plivati u današnjim vrijednostima sve manje i razumije da su paradigme podložne promjeni, da se treba probuditi te da se taj skup navika i obrazaca ponašanja koje vuče može i mora mijenjati. Drugim riječima, oduvijek je bilo važno čijim očima gledamo, čijim ušima čujemo i čijom glavom razmišljamo, odnosno važno je imati pogled na svijet koji ne slijedi ustanovljeni skup pravila, već ih dovodi u pitanje, kritički promatra i protivi se istima.
Unatoč svim tim globalnim silnicma koje utječu na kritičku svijest, neosporna je činjenica da bez iste nema niti zdravog društva u kojem će se preuzeti proaktivna uloga, donositi, promjene, doprinositi javnom diskursu, sudjelovati u slobodi izražavanja, dijalogu, zaštiti prava i jednakosti pa tako i donošenju odluka o svojim političkim liderima. Uvjet za zdravo demokratsko društvo je kritička svijest usredotočena na razumijevanje svijeta i na promjene u ekonomskom i društvenom životu. Promjene koje zasigurno nije lako postići, jer i sama demokracija podložna je stalnim raspravama i tumačenjima, a posljedično tada i kritikama. S jedne strane stalno se naglašava potreba aktivnog sudjelovanja građana, kritizira se njihova nezainteresiranost i apatija, a s druge strane kada se isto pokaže, tada se retorika okreće. I samo kritičko mišljenje podložno je sustavnom razmatranju, od toga što se podrazumijeva pod istim, a što ne i koje su to intelektualne vrijednosti ili komponente koje sadrži, do samog negiranja po potrebi. Unatoč tome, uloga medijske pismenosti mora biti jasna, striktna, bez dvojbi te iz dosadašnjeg obrambenog stava i karaktera treba preuzeti proaktivnu ulogu, ne samo kod korisnika medija, već i samih medija te svih dionika demokratskog društva. Zato je izuzetno važno poticati kritički pristup i zanemariti logos koji znači i um, a s time i govor kao opstojnost duha neće nikome koristiti.
Danas je život bez digitalne tehnologije nezamisliv i predstavlja budućnost, međutim, u toj budućnosti treba biti oprezan, posebno kada uzmemo u obzir samu logiku i imperativ profita. Razlog zabrinutosti za budućnost mladih ne leži samo u digitalnoj tehnologiji, već istu treba gledati u širem kontekstu. Osim sve veće odvojenosti od stvarnosti, dokazanog utjecaja na mentalno zdravlje, a samim time i upitnog socijalnog okruženja, jedan od problema leži i u izostanku slobode izbora, a posljedično s time i djelovanja. Izbor se nameće u ime nekih načela ili temeljne istine, što nikada nije bilo dobro, jer isključivanje jednog u korist drugog, znači i isključivanje svih dobrih i pozitivnih komponenti.
Slijedom navedenog i onoga što je manje-više poznato u javnosti, čini se da će u budućnosti društveni mediji biti integrirani u svaki aspekt našeg života u kojoj će se fizički svijet doslovno povezati s virtualnim. Za očekivati je i da će ovakve promjene čovjeka odvesti u posve novu dimenziju razmišljanja i djelovanja. Najdramatičnija promjena kako se prognozira do 2039. neće biti samo količina podataka koja će biti dostupna svima, već i moć donošenja odluka na temelju tih podataka. Uz toliko podataka, personalizirani sadržaj postat će norma. O posljedicama stalne prisutnosti na društvenim mrežama, sve snažnijeg odvajanja od stvarnog svijeta, sve jače oduzete mogućnosti zadržavanja pažnje te stalnog traženja novih poticaja kako bi se zadovoljila tražena dinamika suvremenog svijeta, „ubila“ dosada slobodnog vremena koje suvremeno društvo sve više nudi, govorili smo puno i onaj tko ne razumije negativne posljedice u sadašnjosti teško će daljnim razvojem tehnologije razumjeti u budućnosti.
Važno pitanje koje će se morati riješiti je potencijal štete koju mogu prouzročiti društveni mediji koji su sveobuhvatniji, privlačniji i vrlo vjerojatno će stvoriti znatno jaču ovisnost od svega čemu smo do sada svjedočili te će nas, kad govorimo o osobnim podacima i pravu na privatnost u potpunosti „razotkiti“. No temelji virtualnog života koji su već mnogima danas ugodniji od stvarnosti već su stvoreni i nadogradnja, u tom kontekstu ne čini se posebno teškom. Je li to dobro ili nije, ostavit ćemo budućnosti, no svatko tko u toj budućnosti društvenih mreža želi ostaviti svoj trag, morat će se upoznati s alatima koje pružatelji platformi postavljaju te se pobrinuti da razumije opasnosti koje se kriju. Svatko, koliko će to uopće biti moguće, imajući u vidu sve zastupljeniju površnost, kao i samog čovjeka koji je između postojanja i nepostojanja, stvaranja i razaranja mora razmišljati o onome što ljudskoj prirodi pripada. A to je vlastito postojanje koje se opire bilo kakvoj ideologiji.
Odgovornost za medijsko obrazovanje djece i adolescenata ne može biti samo na obrazovnom sustavu, jer obitelj je ta koja postavlja temelje osobnog razvoja, stvara medijsku kulturu, određujući od početka s kakvim će medijima djeca dolaziti u dodir i kakvu će važnost mediji i medijske aktivnosti imati u njihovom svakodnevnom životu. Drugim riječima, obitelj je mjesto gdje se djeca prvo susreću s medijima i roditelji koji trebaju biti uzor djeci imaju presudnu ulogu u prenošenju znanja i iskustva o medijima. Međutim, i ovdje se neminovno otvara pitanje same obitelji, čije značenje se mijenja, a njena tradicionalna uloga pod silinom globalnih izazova je uzdrmana. Tehnologija koja nadmašuje naše dosadašnje razumijevanje odnosa, nisu obitelji ostavile niti vremena niti prostora za prilagodbu, a sve veća okrenutost individualizmu kao posljedici kapitalizma i liberalizma i egoizmu koji podvrgava sve istine i vrijednosti vlastitom sudu, djecu je stavila u drugi plan. To je poražavajuća činjenica, ali i svojevrsni apsurd, ako u korelaciju dovedemo pred roditelje stavljene zahtjeve sa onim što oni danas nose u sebi i što mogu pružiti svojoj djeci. I sami uhvaćeni u kovitlac globalizma trebaju pomoć, jer ako ne razumiju stvarnost, ako ih je sve teže zainteresirati za bilo koju ozbiljnu temu koja izlazi iz okvira zabave, skandala i senzancionalizma, ako provode vrijeme na društvenim mrežama više od vlastite djece i još ih pritom zanemaruju, tada sva ta priča o uzoru postaje besmislena i tada nije lako biti dosljedan, niti je lako roditelje uključiti u medijsku pismenost.
Unatoč dosad navedenom i činjenici da roditelji imaju važnu ulogu u podučavanju djece, prije svega sigurnom i zdravom korištenju interneta, čini se da je škola, zapravo jedino mjesto gdje je moguće kvalitetno započeti i održavati medijsku pismenost i njenu najvažniju komponentu kritičko mišljenje, kako bi se postiglo i smisleno sudjelovanje u svojoj zajednici. U kontekstu sve složenijeg globalnog svijeta, proklamiranja takozvanih ideala koji nisu ništa drugo nego novi oblici materijalnog života i interesno usmjeravanje, treba početi ozbiljno razmišljati da se medijska pismenost uvede u obrazovni sustav, kao obvezan predmet ili da se ista organizira i sustavno provodi u sinergiji sa svim relevantnim strukama. U protivnom, kritičko mišljenje ostat će mrtvo slovo na papiru, a demokratske norme širenjem dezinformacija i manipulacija će se dalje potkopavati pa i u onim razvijenim zemljama koja imaju najmanja demokratska ograničenja.
Napori ulaganja u medijsku pismenost i postizanje potrebne razine trebali bi donijeti višestruke benefite za jedno društvo, od jačanja demokracije u kojoj svi aktivno sudjeluju do poštovanja temeljnih načela poštenog, objektivnog i nepristranog informiranja javnosti. Suradnja odgojnih i obrazovnih ustanova i nadležnih tijela s medijima treba ići u smjeru što boljih medijskih sadržaja i poštovanja etičkih načela ili stavljanja istih u razumne okvire. U protivnom svjedočit ćemo i nadalje propadanju moralnih vrijednosti, kršenju profesionalnih standarada, kočenju mašte i kreativnosti, suzbijanju kritičkog razmišljanja, otuđenju od društva.
Medijska pismenost, znanje i vještine koje ista pruža dobar je put za podizanje razine svijesti o svijetu u kojem živimo, kao i o posljedicama koje ostavljaju traga i zato je važno educirati se i razumijevati da se naš identitet sve više isprepleće s našim online životima, stjecati znanja o prepoznavanju činjenica koje nam se kroz sadržaje serviraju, bilo da su tekstualni ili slikovni, naučiti čitati iz podteksta onoga što nije napisano ili izrečeno. U navedenom kontekstu uvijek postoji latentna opasnost današnje nezainteresiranosti i površnosti koju godinama njegu masovni mediji, i upravo ta indifirentnost i trivijalnost koja guši vlastitu volju ide na ruku kreatorima sadržaja.
Razumjeti važnost medijske pismenosti, kontinuirano se educirati i aktivno uključivati, razumijevati važnost mentalnog zdravlja kao bogatstvo koje nam daje optimizam, sigurnost, samopoštovanje i koje nam omogućuje da se suočavamo sa manje lijepim stvarima je najbolji način kako bi razumjeli sve te krajnosti u koje se čovjek danas baca kako bi i razumjeli i riječi biskupa i dobročinitelja Juraj Dobrila: „…Kušajte sve, a držite se onoga što je dobro…“
Zbog fokusa koji je stavljen na negative učinke globalizacije i kompleksnosti suvremenih društava koji se odražavaju na pojedinca i društvo i o kojima treba ozbiljno razmišljati, završit ćemo, ipak s optimizmom Dietricha Bonhoeffera: „..optimizam kao otvorenost prema budućnosti ne smije nitko prezirati, pa ni onda kad se on stotinu puta vara…“ Optimizam leži i u mogućnosti da sav taj svijet tehnologije možda čovjeka jednog dana odvede tamo i gdje treba. U neki puno bolji svijet. Ništa u budućnosti ne treba isključiti, koliko god se sa sadašnje pozicije čini nemogućim.
Piše Snježana Nemec – demos media
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
