Danas u sklopu medijske pismenosti postoji niz podvrsta pismenosti pa tako i algoritamske koje su međusobno povezane i koje mogu biti zbunjujuće, jer u moru informacija, novih pojmova pa i nejasnoća nije se lako snaći i to je naprosto nepobitna činjenica. S druge strane sve vrste pismenosti uglavnom su fokusirane na smjernice i preporuke kako nešto prepoznati, koje vještine i kompetencije posjedovati, kako razviti kritičko razmišljanje, no istovremeno su vrlo malo obuhvaćeni uzroci kao izvor svega koji su i doveli do potrebe opismenjavanja, odnosno uglavnom izostaje verbalni i situacijski kontekst. Nerijetko je izostavljeno i samo pitanje etike, kao i pitanje važnosti odgovornosti, u smislu nanošenja štete drugima. Ako, do nekih potrebnih i konačnih rješenja u korelaciju dovedemo algoritme i odgovornost čini se razumnim kontinuirano postavljati pitanja- Tko je odgovoran za kreiranje algoritama, tko je taj koji odlučuje o pozitivnim i negativnim utjecajima i je li zapravo svjestan o mogućim posljedicama negativnih učinaka, ima li predrasude, što je s kontrolom i koliko ista može biti učinkovita, ako u obzir uzmemo stalno stvaranje profita, odnosno koorporativne i političke interese, jer neosporno je da tehnologija daleko nadmašuje naše individualne i društvene sposobnosti da shvatimo što se događa, a korporativni i državni subjekti iskorištavaju ove konceptualne i kontrolne praznine. Ako i anuliramo potonje pitanje, neminovno se nameće sljedeće- Je li, uopće moguća kontrola, ako se u obzir uzme stalan rast i sama složenost algoritamskog sustava. Dakle, postoji bezbroj otvorenih pitanja na koja će se morati tražiti odgovori i rješenja.
No krenimo ipak na osnove i pojašnjene pojma algoritam, zbog sam činjenice da većina javnosti ne razumije dovoljno kako rade naša računala, telefoni, kako algoritmi pokreću društvene i komercijalne mreže, kako potrošač treba obratiti pozornost kad se njegove privatne informacije prikupljaju koji su razmjeri djelovanja algoritama. A nerazumijevanje i nejasnoća stvaraju sumnju i nesigurnost.
Sam pojam algoritma nije nepoznanica i provlači se kroz daleku povijest i ako se samo prisjetimo Gaussovog algoritma za rješavanje sustava linearnih jednadžbi neće nam bit tolika nepoznanica. Međutim, pojam algoritma širi je od pojmova, jednadžbi, formula jer ih sve obuhvaća, a može biti izražen i riječima i primjenjiv u svim djelatnostima. Iako algoritmi postoje već dugo, danas su sve prisutniji i pojedinac kao i cijelo društvo mora biti svjesno njegovog postojanja, pozitivnih i negativnih utjecaja, ali i prema analogiji iskustva, gdje se sve promjene događaju po zakonu povezanosti uzroka i posljedice.
Danas u svijetu interneta, algoritam koji upravlja gotovo svime što se događa, najjednostavnije bi opisali kao skup smjernica koje opisuju kako izvršiti zadatak ili kao upute koje računalu govore što treba raditi. Dakle, govorimo o nečemu nevidljivom, ali nečemu što može utjecati i utječe na naše ponašanje.
Algoritmi se nazivaju i „crnom kutijom“, što znači da korisnici vide izlaz algoritma, odnosno rezultate svog pretraživanja na internetu, no ne dobivaju pristup podacima koji su prikupljeni o njima niti procesu donošenja odluka koji je filtrirao izlaz. Primjera radi, svaki put kada stupite u interakciju s tražilicom, skrolate kroz feed društvenih medija ili koristite GPS navigaciju, algoritam obrađuje ogromne količine mikropodataka, koji se zatim koriste za predviđanje vašeg ponašanja. Prateći ono što ste lajkali, gledali ili kliknuli u prošlosti, algoritam pogađa što biste željeli vidjeti i posljedično vam prikazuje više istih rezultata. Kako vrijeme prolazi, najvjerojatnije ćete vidjeti samo informacije na koje ste navikli. Algoritmi neprestano skupljaju, pohranjuju i analiziraju dijelove podataka, kako bi nacrtali točnu sliku o vama, vašim interesima i navikama. Zatim sustav koristi te podatke kako bi odabrao što će vam pokazati. Vjerojatno i nesvjesni kupit ćete za Božić ono što vam je ponuđeno, a ne ono što je vaš izbor. Jednostavno rečeno, algoritmi uče iz vašeg ponašanja, utječu na vaše izbore kroz ograničenja koja postavljaju na mreži, guše kreativnost, kontroliraju živote i ovakav modus operandi neminovno dovodi i do formiranja vašeg pogleda na svijet.
Važno je imati na umu da proizvodi i usluge koji se temelje na algoritmu zahtijevaju ogromne količine osobnih podataka. Ova jednostavna činjenica predstavlja ozbiljnu prijetnju osobnoj privatnosti i sigurnosti.
Zapitajmo se i koliko tehnologija i algoritmi utječu i na samu demokraciju. Primjera radi, prošle godine održan je forum Progresivnih europarlamentaraca i na panelu posvećenom povezanosti digitalizacije i demokracije oslikana je poprilično crna vizija budućnosti. Bivši zaposlenik Googla, Tristan Harri izjavio je kako tehnologija „jede demokraciju“, kako ista nije neutralna te kako “društvene mreže imaju poslovni model koji uništava demokraciju”. Opasni poslovni model, kako kaže prakticiraju platforme poput Facebooka, a sastoji se od AI algoritama koji funkcionira tako da korisniku prikazuje sadržaj koji će aktivirati njegov živčani sustav kako bi dobio reakciju. AI, odnosno umjetna inteligencija, navodi ne zna razliku između istine ili laži i zato predstavlja prijetnju demokraciji. S druge strane Mary Griffiths, izvanredna profesorica medija na Sveučilištu Adelaide u Južnoj Australiji referira se na samu odgovornost kreatora algoritama, odnosno na kontrolu istih, postavljajući pitanje – tko čuva skrbnike, tko ima pristup zdravstvenim kartonima, tko prodaje prediktivne uvide, temeljene na privatnim informacijama trećim stranama bez znanja vlasnika tih informacija, hoće li netko s mentalnim problemima biti nevidljivo „blokiran“ u zapošljavanju ili napredovanju…Ovdje se, naravno otvara pitanje odnosa demokracije i poštovanja ljudskih prava, ili njihove proturječnosti, ali i pitanje želi li se od ljudi napravit beživotne tvari, ljude koji ne razmišljaju i što će, u konačnici čovjek čovjeku koji ne misli. Upitnost demokracije, u kontekstu umjetne inteligencije i algoritama bila je razvidna i za vrijeme pandemije COVID-19 kada su kineske vlasti tehnologiju primjenjivale za prepoznavanje lica onih koji nemaju masku ili je nepravilno nose. Ili primjer Izraela koji je ovlastio svoju agenciju za sigurnost da može koristiti nadzornu tehnologiju za praćenje osoba zaraženih korona virusom.
Pitanje algoritama na društvenim mrežama kojemu je za sada posvećeno najviše pažnje, upućuje i na ozbiljan problem utjecaja algoritama na fizičko i mentalno zdravlje. Stalno zadržavanje pred ekranima čini nas sve površnijim, asocijalnim, depresivnim i anksioznim, ne razumijevajući što nam se događa ili razumijevajući manipulaciju, ali je već ovisnost stvorena. Bez obzira bili mi toga svjesni ili ne, algoritmi su postali sveprisutan dio naše svakodnevice. Na našim telefonima, tabletima, pametnim satovima, kao i na mnogim drugim digitalnim uređajima s kojima komuniciramo, algoritmi igraju temeljnu ulogu u našim digitalnim životima. Oni ne samo da nam omogućuju da odlučimo koga trebamo pratiti na društvenim mrežama, već također odabiru filmove, glazbu, TV serije i druge digitalne sadržaje za konzumiranje, čime se otvara i pitanje slobodne volje, odnosno slobode odlučivanja o svojim postupcima. Bez obzira što se radi o nikad dovršenoj raspravi postoji li ista ili ne zbog vanjskih utjecaja i postavljenih ograničenja, uvijek možemo reći „da“ ili „ne“ u kojima i leži naša slobodna volja.
Međutim, važno je i naglasiti da usredotočenost samo na negativne učinke ne doprinosi sagledavanju šire slike i prilika koje tehnologija nosi. U panici sprječavanja negativnih učinaka do kojih je, paradoksa li sam čovjek doveo, taj isti čovjek sad je fokusiran na restrikciju te zanemaruje mogućnost korištenja tehničkih rješenja za promicanje vrijednih ciljeva. Jedan je to od dokaza da čovjeku treba ravnoteža.
Činjenica je da se algoritmi mogu koristiti za poboljšanje obrazovne jednakosti, dati podršku učenju osoba s poteškoćama u razvoju, poboljšati zaštitu podataka i kibernetičke sigurnosti, u medicini sprječavati bolesti, tražti rješenja za nagomilane društvene probleme, poput klimatskih, energetske krize, nestašice vode, siromaštva ili pandemije.
Budućnost koja je pred čovječanstvom i koja će sve više biti orijentirana na algoritme, posebno ako u vezu dovedemo razvoj umjetne inteligencije, zahtijevat će i sve veću algoritamsku pismenost. Međutim, ista se ne smije svoditi samo na sposobnost razumijevanja algoritama njihovog funkcioniranja i posljedica njihove uporabe, već i na razmišljanja o uzrocima, na sposobnost procjene etičkih i moralnih načela, sposobnost kritičkog razmišljanja o tome kako društvene i tehnološke strukture oblikuju društvene promjene i prilike, kao i sposobnost prepoznavanja samih čimbenika, odnosno njihove pristranosti koji stvaraju algoritme.Svi algoritmi imaju svoje vlastite ideologije. Kako računalne metode i znanost o podacima postaju sve dio naših života, neophodno je započeti rad na osiguravanju šire pismenosti, odnosno poučavanje ovih složenih koncepata zahtijevati će velike obrazovne napore koje neće biti lako postići. Dok se tehnologija neprestano poboljšava, društvo će morati uhvatiti korak.
Algoritamska pismenost iziskuje i uključivanje puno više dionika od samih stručnjaka iz tog područja, od teoretičara i praktičara, odvjetnika, znanstvenika, novinara i drugih. Govori se, zapravo o nužnom globalnom cilju koji će dovesti do postizanja konsenzusa, jer u protivnom put u budućnost je neizvjestan i po dosadašnjim spoznajama opasan.
Piše Snježana Nemec
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
