… Kada je kolona dovedena do minskoga polja postavljenoga na polju djeteline, na izlazu iz sela prema Tovarniku, stražari su svojim uznicima naredili da uđu u polje, uhvate se za ruke i nogama ”kose” djetelinu dok su oni, zajedno s cijelom vojnom pratnjom, stajali na odgovarajućoj udaljenosti prijeteći im oružjem. Mine su bile postavljene serijski, u nekoliko redova…”.

Mjesta Lovas i Opatovac su tijekom srpske agresije i privremene okupacije (Lovas je okupiran 10. listopada 1991. godine, a Opatovac četiri dana kasnije), doživjela veliku tragediju, a posebno stravičnu selo Lovas. Iz općine Lovas osamdeset i sedam osoba je poginulo ili ubijeno, od toga osamdeset i pet iz Lovasa i dvoje iz Opatovca.

Svirepa ubojstva po kućama, ulicama i podrumima,  torture, ponižavanja, bijela traka na rukama Hrvata kao znak raspoznavanja i nacionalne pripadnosti, mučenja i silovanja žena, prisilni rad…, samo su dio svakodnevnih strahota koje su doživljavali Hrvati i nesrbi u Lovasu i Opatovcu,  posebice u Lovasu., piše Tanja Belobrajdić direktno.hr

(Foto: Privatna arhiva)

18. listopada 1991. godine  nakon cjelodnevnog mučenja i zlostavljanja, pedeset i jedan Hrvat iz Lovasa, pod izlikom da ih vode u berbu,  prisilno je od strane jugovojske i četnika, odveden u minsko polje.

”…Kolonu izmučenih Lovaščana predvodili su dvojica stražara, sumještani Milan Rendulić i Ilija Kresojević, velik broj pripadnika paravojne jedinice ‘Dušan Silni’ i vod rezervista Jugoslavenske vojske. Na putu do minskoga polja koje su postavili pripadnici JNA ubijen je BOŠKO BOĐANAC koji nije mogao hodati zbog povreda zadobivenih mučenjem i uboda nožem. Kada je kolona dovedena do minskoga polja postavljenoga na polju djeteline, na izlazu iz sela prema Tovarniku, stražari su svojim uznicima naredili da uđu u polje, uhvate se za ruke i nogama ‘kose’ djetelinu dok su oni, zajedno s cijelom vojnom pratnjom, stajali na odgovarajućoj udaljenosti prijeteći im oružjem. Mine su bile postavljene serijski, u nekoliko redova. Prvu minu aktivirao je IVAN KRALJEVIĆ i smrtno stradao. Njega je na minu gurnuo jedan od četnika, koji je i sam tom prilikom ranjen. Kada bi se aktivirala jedna mina, aktivirao bi se istovremeno cijeli red. U minskome je polju bilo i nagaznih mina. Postavljali su ga stručnjaci iz redova Jugoslavenske vojske. Kako za postavljanje minskoga polja nije bilo nikakva vojnoga opravdanja, može se zaključiti da je bilo postavljeno s ciljem ubijanja i ranjavanja Hrvata. ‘Košnja’ djeteline nogama dovodila je do aktiviranja mina i niza eksplozija, dok su u isto vrijeme četnici i pripadnici Jugoslavenske vojske pucali u leđa preživjelima. U takvim je okolnostima bilo vrlo teško utvrditi koliko je ljudi poginulo od ranjavanja minama, a koliko u pucnjavi. Dok se to odvijalo, cestom je naišao potpukovnik Jugoslavenske vojske, kojega su zvali Rašo. On je zaustavio krvavu egzekuciju na koju je naišao. U tom je okrutnom zločinu ubijena 21 osoba iz Lovasa, a 14 osoba je ranjeno”.

“Nakon ranjavanja na minskome polju preživjeli Lovaščani odvezeni su kamionom pokojnoga Josipa Jovanovića, koji je vozio srpski dobrovoljac iz Lovasa – Milan Vorkapić Trnda, pod oružanom pratnjom dvojice četnika u Dom zdravlja u Šidu. Četnici iz pratnje oduzeli su im u čekaonici ambulante osobne dokumente. Naredili su im potom da operu pod po kojem se slijevala krv iz njihovih rana. Liječnici koji su im previli rane usput su ih, zajedno s ostalim medicinskim osobljem, vrijeđali. Josip Turkalj tu je i umro od posljedica ranjavanja. U Lovas su odvezeni istim kamionom, zakriljeni ceradom, zajedno s mrtvim Josipom Turkaljem. U Lovasu su bili smješteni na podu mjesne ambulante, dok je tijelo pokojnoga Josipa Turkalja ostalo u kamionu. Pomoć je ranjenima pružao dr. Kačar, a sutradan ujutro su Ivana Mujića, Stanislava Franjkovića, Zlatka Tomu i Stjepana Peulića odvezli u Šid, gdje je Ivan Mujić dobio infuziju, a zatim su sva četvorica odvezeni u bolnicu u Srijemskoj Mitrovici.15 Ali ‘danak u krvi’ toga kobnog 18. listopada 1991. još uvijek nije završio: istoga su dana ubijene još 23 osobe – 19 iz Lovasa, jedna osoba iz Opatovca i jedna iz Sotina te dvije iz Tovarnika. (Ulomak iz knjige Krvava istina)

Nakon izvršenih ubojstava u listopadu 1991. godine, pripadnici postrojbā JNA i četnici, na mjesnom su groblju u Lovasu iskopali su rov dužine 25 x 1m u koji su zatrpana tijela većine žrtava.

(Foto: Privatni arhiv)

Zarobljeni lovaški Hrvati bili su natjerani u njega ukopati tijela žrtava  koja su tek nekoliko dana nakon smaknuća skupljena s minskoga polja i drugih lokacija. Iz te su, druge po veličini masovne grobnice u Republici Hrvatskoj, ekshumirani posmrtni ostaci 68 žrtava od kojih je 65 iz Lovasa i tri iz Tovarnika. Na posmrtnim ostacima mnogih žrtava pronađene su bijele trake kao znak raspoznavanja i nacionalne pripadnosti.

(Foto: Privatni arhiv)

Osim u masovnu grobnicu tijela ubijenih Lovaščana bila su pokopana u još deset pojedinačnih grobova. Ekshumacija posmrtnih ostataka žrtava izvršena je tijekom lipnja i srpnja 1997. godine, nakon čega su isti upućeni na identifikaciju u Zavod za sudsku medicinu u Zagrebu.
Posmrtni ostaci 67 žrtava srpske agresije pokopani su uz najveće vojne i vjerske počasti na mjesnome groblju u Lovasu 21. ožujka 1998. u nazočnosti nekoliko tisuća mještana Lovasa, Opatovca i drugih mjesta Vukovarsko-srijemske županije, ali i ljudi pristiglih iz cijele Republike Hrvatske.

(Foto: Privatni arhiv)

Optužnica srbijanskog Tužiteljstva za ratne zločine teretila je 14 osoba osumnjičenih za taj ratni zločin.

(Foto: Privatni arhiv)

26. lipnja 2012. godine, Sudsko vijeće odjela za ratne zločine Višeg suda u Beogradu izreklo je osuđujuću presudu, no presuda je ubrzo poništena, a predmet vraćen na ponovno suđenje.

Viši sud u Beogradu – Odeljenje za ratne zločine, 20. lipnja 2019. osmorici optuženih (petorica su u međuvremenu preminula, računajući i prvooptuženog Ljubana Devetaka,  a jedan slučaj je izdvojen), izreklo je zatvorske kazne u trajanju između četiri i osam godina.

(Foto: Privatni arhiv)

Šokantnom, poražavajućom presudom, u siječnju 2021. godine, za ratni zločin u Lovasu, dosuđeno je samo 23 godine zatvora. Za prethodno optužene Željka Krnjajića i Milana Devčića donesena je oslobađajuća presuda, a ostalim optuženicima smanjena kazna – Saši Stojanoviću na šest godina, Darku Periću i Radovanu Vlajkoviću na četiri godine te Radisavu Josipoviću, Jovanu Dimitrijeviću i Zoranu Kosijeru na tri godine, što predstavlja najbolniju točku svim Lovaščanima, naročito obiteljima stradalnika. Ostaje gorka spoznaja kako će i ovo ostati tek još jedan svirepi zločin bez kazne i kako Lovaščani, na žalost, nikada neće dočekati da svi zločinci budu dovedeni pred lice pravde, a krvava lovaška istina do kraja rasvijetljena.

(Foto: Privatni arhiv)

Iz mjesta Lovas i Opatovac  protjerana  je 1661 osoba (1341 iz Lovasa i 320 iz Opatovca). Gotovo sva imovina koju su stjecale generacije mještana Lovasa i Opatovca opljačkana je i devastirana.

Katolička crkva Sv. Mihaela je zapaljena i potpuno devastirana, kapelica Sv. Florijana na groblju je zapaljena i devastirana. Katolička crkva u Opatovcu bila je također devastirana i oštećena, a crkvena zvona odvezena u Srbiju.

Tijekom okupacije u Lovasu srušene su četiri obiteljske kuće, a na tom mjestu bespravno je sagrađena pravoslavna crkva. Treba naglasiti da do tada u povijesti Lovasa nikada nije bilo pravoslavne crkve. Odlukom Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša srušena je 2000. godine.