ako je umjetna inteligencija već dugo prisutna i povijesno, odnosno filozofski gledano seže u doba antike mnogi je još ne razumiju, odnosno razumijevanje i poznavanje kreće se uglavnom u krugovima IT sektora. Kao bi široj javnosti bila jasnija, pokušat će se prikazati na što jednostavniji i koncizniji način.
Manje-više svi su čuli za britanskog matematičara, kriptografa i teoretičara računalstva Alana Turinga, poznatog po dešifriranju njemačkog stroja Enigma u II svjetskom ratu. Upravo, prva vizija modernog računalstva i temeljni uvid u ono što danas zovemo umjetna inteligencija i kongonitivna znanost je njegova zasluga. Poznati Turingov stroj najvažniju primjenu nalazi u istraživanju granica mogućnosti izračunavanja računalnim algoritmima, odnosno u mogućnosti stroja da postane inteligentno, a Turingov test je značajniji za filozofiju UI-a, nego za sam razvoj UI ( FER, Zagreb). Alan Turing, unatoč svim svojim uspjesima i doprinosu, genijalnom umu osuđen je kao homoseksualac i prisiljen podnijeti kemijsku kastraciju. Potonje je bitno u kontekstu kvalifikacije umjetne inteligencije: razmišljati ljudski i racionalno i tako se i ponašati, odnosno proturječja u činjenici da je čovjek i iracionalno biće koje vrlo često nije u stanju sagledati moguće posljedice svog djelovanja.
S obzirom da još uvijek ne postoji jedinstvena definicija umjetne inteligencije istu bi mogli opisati kao dio računalne/informatičke znanosti koja se bavi razvojem sposobnosti računala da obavljaju zadaće za koje je potreban neki oblik inteligencije. Drugim riječima, radi se o sposobnost nekog uređaja da oponaša ljudske aktivnosti poput učenja, prirodnog jezika kao jednog od najtežih zadataka, prepoznavanja znanja, pretraživanja informacija i zaključivanja.
Nakon treće industrijske revolucije, gdje se tek počeo stavljati naglasak na digitalnu tehnologiju, četvrta industrijska revolucija (4.0) predstavlja fundamentalnu promjenu u načinu našeg ponašanja, od samog rada i djelovanja pa do međusobnih odnosa, odnosno vođena konvergencijom digitalnih, bioloških i fizičkih inovacija najavljuje niz društvenih, političkih, kulturnih i ekonomskih preokreta koji će se odvijati tijekom 21. stoljeća. Upravo spoj tehnologija i njihova interakcija u fizičkim, digitalnim i biološkim domenama čine četvrtu industrijsku revoluciju bitno različitom od prethodnih revolucija.
Iako, možda nismo ni svjesni, umjetna inteligencija nas okružuje, tu je, prisutna u svakodnevnom životu kroz usluge koje koristimo. Ako primjera radi pretražujemo internet, internetski kupujemo ili koristimo usluge prevoditelja, ona je tu. Ako koristimo pametne telefone, kroz virtualne asistente možemo dobiti preporuke i odgovore na pitanja, kroz određene aplikacije možemo i razotkriti lažne vijesti i dezinformacije. Uključimo li navigaciju, ista se uglavnom temelji na umjetnoj inteligenciji. Tu su i autonomni automobili koji na temelju umjetne inteligencije upotrebljavaju sigurnosne funkcije. Naravno, ovo su samo neki od primjera umjetne inteligencije, jer područje koje obuhvaća nije samo šire, već se stalno razvija s ciljem preobrazbe gotovo svih segemenata društva.
Poljoprivreda, odnosno održiv prehrambeni sustav, proizvodnja, odnosno upotreba robota, pametni domovi, gradovi i infrastruktura, usluge od javnog interesa, kao što su prijevoz, obrazovanje, energetika i gospodarenje otpadom, rješavanje društvenih problema, od borbe protiv klimatskih promjena do problema s održivošću i demografskim promjenama, otvoreno, demokratsko i održivo društvo…, sve su to očekivanja od razvoja umjetne inteligencije, pod pretpostavkom, kako navodi i sama EU da su etična i održiva te da poštuju vrijednosti i temeljna prava. Sve u svemu, umjetna inteligencija smatra se ključnom za digitalnu transformaciju društva i postala je prioritet EU.
Svjetski gospodarski lideri već nekoliko godina bave se usvajanjem strategija o umjetnoj inteligenciji i značajnim ulaganjem u istraživačke centre koji ostvaruju impresivne rezultate. Kina planira do 2030. godine postati glavni svjetski inovacijski centar. Očekuje se da će globalni BDP do 2030. godine biti 14 posto, zahvaljujući umjetnoj inteligenciji, što iznosi dodatnih 15,7 bilijuna američkih dolara i umjetnu inteligenciju čini najvećom poslovnom prilikom. Utjecaj UI bi mogao transformirati samu konkurentnost pa čak je i promijeniti. Poduzeća koja ne prihvate UI mogla bi ubrzo početi zaostajati za drugima te time mogu izgubiti značajan tržišni udio.
Postavlja se pitanje gdje je Hrvatska, u kontekstu navedenog.
Neosporno je da Hrvatska slijedi trendove razvoja umjetne inteligencije te da postiže sve bolje razultate. Međutim, imajući vidu da smo mala zemlja sa sve manjim brojem stanovnika, da imamo malo gospodarstvo s niskim BDP-om, u odnosu na razvijene i bogatije zemlje koje imaju tendenciju isključivanja većih dijelova društva iz tržišta rada i kapitala te činjenicu da još veliki broj hrvatskih tvrtki ne koristi tehnologiju umjetne inteligencije razvoj UI je znatno otežan. Ono što je dobro i daje nadu su nove generacije naših stručnjaka, što će zasigurno doprinijeti razvoju UI i samog društva.
U dijelu robotike, inženjerske discipline koja se bavi dizajnom, konstrukcijom i radom robota, Hrvatska je u industriji i gospodarstvu 2017. godine imala 175 robota što otprilike iznosi oko 19 robota na 10.000 zaposlenih, za razliku od Slovenije koja ima 64, Italija i Austrija oko 120, a Japan 400. Ako uzmemo u obzir ekonomske i demografske kriterije koje je postavila EU, Hrvatska bi trebala imati najmanje 2000 industrijskih robota.
Prednosti i nedostaci umjetne inteligencije
Kroz samu povijest čovječanstva svaka promjena nosila je sa sobom nepovjerenje i strah od novog pa tako i kod pojave novih tehnologija i medija. Od stanja pesimizma do optimizma koji ujedno poziva i na potrebu medijske pismenosti. No takva stanja ili suočavanje sa izazovima ima kroz povijest svoju podlogu i govori da je čovjek biće koje razmišlja pa i kad ne razumije.
Prednosti koje donosi četvrta industrijska revolucija su neupitne. Tko ne bi želio veću produktivnost, učinkovitost i kvalitetu u procesima, veću sigurnost za radnike smanjenjem radnih mjesta u opasnim okruženjima, poboljšano donošenje odluka pomoću alata temeljenih na podacima, poboljšanu konkurentnost razvojem prilagođenih proizvoda koji će zadovoljiti potrebe potrošača, zdravstvo sa nepogrešivim dijagnosticiranjem…Međutim, imajući u vidu vrtoglave promjene i potrebu prilagodbe, veliku ovisnost o tehnologiji koja ne daje izbor već se nameće i smanjuje individualno djelovanje i sposobnost ljudi da samostalno tumače stvarnost i djeluju, zabrinutost nije imaginarna već stvarna,
Unatoč mnoštvu informacija, studija, istraživanja, puno je još otvorenih pitanja ili kontradiktornosti, u smislu onoga što gledamo i svjedočimo. Tako je, za sada nejasno kako će se zapošljavanje, kao rezultat automatizacije odraziti u budućnosti. Hoće li nestati milijuni radnih mjesta na globalnoj razini ili će se razvojem tehnologije pojavljivati nova zanimanja koje će nadoknaditi izgubljena radna mjesta. Hoće li sami radnici biti adekvatno osposobljeni ili će generacije manje digitalno pismenih odlaziti u ropotarnicu prošlosti. Hoće li digitalizacija smanjiti diferencijaciju između bogatih i siromašnih, biti u službi dobrobiti za široku zajednicu ili ćemo svjedočiti i dalje suprotnom. Hoće li doći do ekspanzije komunikacija sa socijalnim robotima i što će isto donijeti. Imajući u vidu umjetnu inteligenciju koja kombinira fizički, digitalni i biološki svijet, hoće li se dovesti u pitanje i sama humanost. Hoće li digitalna tehnogija, kako se stalno naglašava pa tako i u Bijeloj knjizi EU o umjetnoj inteligenciji biti etična i održiva te poštivati vrijednosti i temeljna prava. I u konačnici, ali možda najvažnije – je li antropocentrizam, odnosno stav da je čovjek superioran nad samom prirodom ispravan i moguć.
Kako bi pokušali sagledati moguće posljedice u budućnosti, ne moramo nužno biti stručni, već je dovoljno upotrijebiti logiku i postaviti si određena pitanja. Ilustracije radi, u umjetnoj inteligenciji koristi se pojam osobnog asistenta. Svojevremeno se pisalo kako Huawei radi na softveru koji će reagirati na naše emocije pa će tako razgovarati s nama ili nam puštati glazbu. Znači, govorimo o softveru koji ima visok kvocijent emocionalne inteligencije. Drugim riječima, jedne sunčane subote u depresivnom smo stanju i naš osobni asistent to prepoznaje i pomaže nam kroz razgovor ili puštanjem glazbe izaći iz tog stanja. Što, ako moj osobni asistent u nekom trenutku podivlja, počne iznositi negativne misli ili mi umjesto jednog Schopena pusti Wagnerov Sumrak bogova?
S druge strane ako povučemo paralelu s istrebljenjem određenih vrsta životinja čija sudbina danas ovisi više o ljudima, nego o njima samima pa iznesemo činjenicu da će pametni strojevi do 2025. imati IQ veći od 90 posto populacije ili iznesemo jedan aksiom koji govori da je čovjek nerijetko iracionalan i pohlepan pa traži još i još, može li sudbina naše vrste ovisiti o akcijama superinteligencije i dovesti nas do samouništenja? Ako ova pitanja postavite stručnjacima, pokušat će iznijeti sve pozitivne strane, bez potrebe dubljeg ulaska u moguće posljedice jer je njihov fokus isključivo na tehnologiji i znanosti.
Sve u svemu, sve je moguće ili ništa nije nemoguće jer ovisi, prije svega o ljudskom djelovanju koje je nerijetko iracionalno i vođeno krivim motivima.
Gdje je tu medijska pismenost?
Uzimajući u obzir digitalnu transformaciju kao prioritet 21. stoljeća, nikada nije bio veći izazov pred obrazovnim sustavom i roditeljima. Za vještine medijske pismenosti, posebno za snalaženje u digitalnom okruženju,prepoznavanje manipulacije i kritičku prosudbu potrebno je, prije svega razumijevati učinke globalizacije koji su sve manje humani i ljudski , sve manje za dobrobit pojedinca i društva, od poštovanja, dostojanstva i samog života čovjeka. Jer ako se, primjera radi osvrnemo na deepfake videa koji koriste tehniku umjetne inteligencije za stvaranje materijala o seksualnom zlostavljanju djece, pornografskih videozapisa slavnih osoba, pornografije iz osvete, lažnih vijesti, obmana, maltretiranja i financijskih prijevara, jasno je da je izostanak moralnog i duhovnog ponašanja čovjeka postalo i ozbijno pitanje za cijelo društvo i demokraciju. Nakon ove spoznaje i svijesti u kakvom svijetu živimo, možemo se posvetiti i samoj tehnologiji koja se koristi podacima, algoritmima i računalnom snagom u kojima se odvija samo učenje i poučavanje.
Ako prosvjetni radnici nemaju potrebnu svijest, znanje i kompetencije za poučavanje, razultati neće biti vidljivi. Nije lako pratiti mlade koji metaforički rečeno rasturaju u tehnologiji, no djeci i mladima osim znanja treba životno iskustvo i odgovornost starijih, posebno u pružanju sigurnosti i otvaranju očiju kako su oni ti koji moraju držati konce u svojim rukama.
Činjenica je da dosadašnja medijska pismenost više nije dovoljna te da istu treba redefinirati, posebno imajući u vidu sve manje humanosti, etike i morala koju u konačnici pobijaju i činjenicu da smo društvo znanja.
Pipe Snježana Nemec/demos media
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
