U samoj medijskoj pismenosti došli smo i do najvažnije točke ili temeljnog elementa medijske pismenosti, a to je kritičko mišljenje, odnosno sposobnost razmišljanja u kojoj se propituje, analizira, potvrđuju prethodno zauzete pretpostavke, prepoznavaju dvosmislenosti, tumače i donose pouzdane prosudbe. Riječ je, zapravo o ključnoj vještini koja nije urođena, već se mora učiti i razvijati kroz samu primjenu, posebno imajući u vidu da je čovjek nespreman dočekao sve promjene, da ih teško slijedi, a za tako nešto ne možemo odgovornost tražiti samo na individualnoj razini.
Današnja prenatrpanost informacijama u kojima se pojavljuju sve više one lažne te razni oblici manipulacije i obmanjivanja, kao posljedica ekonomske koristi ili političke moći traži, više nego ikad propitivanje medijske kulture i djelovanja. Strukture moći njeguju površnost, oslobađaju od brige da razmišljamo i nude svoju istinu, anulirajući onu slatku maksimu – pravo na mišljenje, na činjenicu kako posjedujemo mentalni proces rasuđivanja i zaključivanja. U dijalogu na naše legitimno pravo na mišljenje, čak i u izostanku naše kompetencije.
Problem, u osnovi leži u činjenici da većina bezuvjetno prihvaća medijsku poruku, ne razmišljajući što iza iste stoji te u činjenici da javnost više ne vidi svoju ulogu niti način kako se suprotstaviti, a što je, možda najgore niti potrebu. Javnost je pasivna, s pasivnim promatranjem svijeta i pristaje na svaku manipulaciju kako bi i nadalje ostala u svojoj zoni komfora. No, ne treba se više čuditi jer današnji svijet je svijet privida u kojem mediji velikim dijelom konstruiraju stvarnost i s takve pozicije bilo je i za očekivati da ćemo udariti u ovakve pojave i da će put u osvješćivanju biti neophodan.
Na žalost nema ni ozbiljne kritike i kritičara koji bi korespondirali s ovim problemom današnjice i na taj način dali svoj doprinos osvješćivanju javnosti, s naglaskom na akademsku zajednicu i njene članove (HAZU) koji ne daju odgovore, ne anticipiraju i ne kreiraju, već se kao relikt prošlosti održavaju u strukturama moći i konformizmu.
Nedostatak vjerodostojnih vijesti reflektira se na svakog pojedinca, na njegova uvjerenja i stavove, a posljedično i na cjelokupno društvo. Zato je uloga obrazovnog sustava i prosvjetnih radnika u učenju i razvoju kritičkog mišljenja ključna, jer ako izostane odgoj, svjedočimo manipulaciji i izostanku etičkih i moralnih vrijednosti. ,
Kada govorimo o kritičkom mišljenje, esencijalno je pitanje – što kada u jednom društvu ne postoji potrebna razina kritičkog mišljenja. Čemu tada svjedočimo? Na žalost, bipolarnom društvu i podijeli na velike i male (maiores i minores), malograđanštini, neusklađenosti mentalnog sklopa ljudi s konkretnim zbivanjavanjima, obmani koja navodi na krive zaključke. Izostankom kritičkog mišljenja nema aktivnog sudjelovanja u društvu, slobode ni odgovornosti, a biti odgovoran znači kritički i samokritički prosuđivati i odlučivati, odnosno biti spreman preuzeti odgovornost za svoje činove.
U Hrvatskoj se sama svijest o potrebi i važnosti razvijanja kritičkog mišljenja znatno podigla, no sami učinci kritičkog mišljenja još uvijek su na niskim granama, i zato je glavni cilj obrazovne agende razviti kritičko mišljenje, odnosno biti manje pasivna, a više interaktivna.
Nedavna najava uvođenja kritičkog mišljenja u nastavu je za svaku pohvalu, iako je ista trebala znatno ranije doći, međutim, ukoliko kritičko mišljenje bude alternativa za učenike koji ne upisuju vjeronauk tada je to loše, ne samo zbog isključivanja jedne skupine djece, već i zbog činjenice da smo u zaostatku i da od osamostaljenja Hrvatske obrazovni sustav nije ozbiljno prišao pitanjima i učenju o demokraciji, političkoj kulturi i političkoj socijalizaciji pa tako i kritičkom mišljenju.
Unatoč kvalitetnijem obrazovanju, u odnosu na mnoge druge zemlje, naš obrazovni sustav još uvijek ima tradcionalan pristup, što u konačnici i samim medijima daje prostor za manipulativno djelovanje.
Ako krenemo riječima kako škola nije rasadnik slobodnih ljudi, već kalup koji paralizira slobodu duha (J. Pavlović), kako su prosvjetni radnici zbog birokracije sve manje slobodni, tada se pojavljuju ograničenja koja se ozbiljno reflektiraju na njih same, na učenike i na samo društvo. Kada tome dodamo i bezbrojne reforme, gdje škola zapravo postaje svojevrsni zaklon, a nerijetko i mjesto za stranačke kadrove tada se razina ograničenja povećava. Ovakav modus operandi treba početi ozbiljno rješavati, jer dugoročno ne koristi nikome.
U tradicionalnom pristupu obrazovanju, djeca i mladi preopterećeni su informacijama i suhoparnim gradivom, ne razumijevajući ni zašto ih uče i kakve zapravo veze iste imaju sa njihovim životom. Što radnici na traci ili vozaču kamiona, ekonomistici, frizerki ili jednom psihologu, biologu znači datum povlačenja Napoleona iz Moskve. Takve ili neke druge informacije ostavljaju se njihovim interesima, njihovom osobnom razvoju kojem streme ili ne. Upoznala sam nemali broj ljudi sa srednjom stručnom spremom koji su radili na svom obrazovanju i pred kojima se, ruku na srce mogu posramiti mnogi visoko obrazovani ljudi. Bila sam u izravnom kontaktu sa učiteljima koji su iracionalno navodili djecu da upišu gimnaziju, a ne strukovnu školu u kojoj su vidjeli svoju budućnost. Umjesto poticanja dobili su „udarac“.
Djecu, prije svega treba učiti da razmišljaju svojom glavom, da je njihovo mišljene neovisno o mišljenu bilo koga, da si stalno postavljaju pitanja i traže odgovore. Ukazivati im na potrebu stalnog istraživanja, na Sokratovu „ Znam da ništa ne znam“ jer ta izjava je temelj poimanja sebe i svijeta, objektivna i realna percepcija u kojoj upravljamo sa sobom i svojim životom. Kada se dijete, učenik dovede u takvo duhovno raspoloženje, ostalo će doći samo po sebi. Tada se diže i razina svijesti o sebi, tada se između ostalog uči i o demokraciji, političkoj kulturi i političkoj socijalizaciji. Tada ne dobivamo apatične mlade ljude koji se mire sa svime i misle da je njihova uloga u društvu beznačajna. Ne dobivamo na razgovoru za posao potvrdan odgovor na pitanje bi li se složio/la s nadređenim ako ih upućuje na nešto što je moralno upitno i suprotno njihovom uvjerenju. Učenika, studenta koji klima glavom već se argumentirano ili kroz misaoni proces suprotstavlja izrečenom.
Ako kažemo – pa toliko je naše djece dobilo nagrade za svoje znanje. Istina, ali svih tih nagrada i tog znanja ne bi bilo da njihovi učitelji, profesori nisu imali potreban pristup. No to su i dalje pojedinci koji se bore sa sustavom. Svojevrsni uskrsli Prometeji, , idealisti koji vjeruju, koji ne štede sebe i koji imaju potrebne kvalitete za drugačiji ili za jedini mogući pristup. Njihova suprotnost je većina. To su kako je to rekao Ernesto Sábato autoritativni profesori koji misli da je „znanje zauvijek okamenjeno, nepokretno, uvijek jednako samo sebi.“
Naše obrazovanje realno je bolje i kvalitetnije od ostalih obrazovanja u svijetu, gdje udžbenici više izgledaju kao skripte, a znanje kao nešto usputno. No nešto ipak nije u redu, a to nije u redu je ponajprije u krivom pristupu koji kod djece ne potiče kritičko razmišljanje, poimanje sebe i svijeta koji ga okružuje. Tko je čitao profesora filozofije Veličkovića zna da je isti ušao u samu bit problema obrazovanja. Postavio je, između ostalog i sljedeća pitanja i odgovore s notom ironije koji naglašavaju težinu problema, a koja ću parafrazirati: Zašto jedan prosječan Nijemac bez problema može kupiti novog golfa, a jedan prosječan Hrvat kupi isti auto kad se Nijemcu izliže? Zato što su Nijemci glupi, a mi pametni. Zašto Švicarci svoj sir prodaju cijelom svijetu, a naš sir jedva nalazi put. Zato što su Švicarci glupi, a mi pametni. Zašto Šveđani imaju Ikeu, a mi nemamo? Zato što su Šveđani glupi, a mi smo pametni.
Primjenjivati kritičko mišljenje ne znači biti negativan, već biti u stanju razjasniti svoje razmišljanje tako da možete raščlaniti problem ili informaciju, protumačiti ih i upotrijebiti to tumačenje za donošenje informirane odluke ili prosudbe
Da bi imali kritičko mišljenje moramo naučiti kako, odnosno koje su to vještine kritičkog mišljenja u kojoj se traži istina. Kako postaviti pitanja, kako analizirati i primijeniti analitičke vještine u dokazivanju mogućih hipoteza, kako kroz čvrste argumente i dokaze donijeti ocjenu i zaključak, temeljene na analizi i procjeni. Za navedeno potrebno je razmatrati širu sliku i imati otvoren um dok se traže drugi izvori informiranja i provjerava njihov kredibilitet, što prije svega traži logiku i tvrdnje potkrijepljenje dokazima. Kritičko razmišljanje koristimo i za rješavanje problema, što je vrlo bitno za daljni poslovni život jer se već sada zbog brzine razvoja tehnologije, brzog prilagođavanja tržištu rada traži i brzo učenje, prilagođavanje promjenama i samostalno donošenje odluka.
Djecu i mlade treba učiti kritičkom razmišljanju i to je, zapravo imperativ, kao što je imperativ potaknuti one koji iznose svoje kritičke stavove i koji su svojevrsni vizionari, ili ih osloboditi straha od, uvjetno rečeno linča većine jer se na taj način razbija prisutna šutnja suvremenog društva, kao posljedica podruštljavanja i stavljanja u istu ravan.
Iako je težište stavljeno na obrazovni sustav, isti rješava samo posljedicu, dok stvarni uzroci leže u drugim dionicima društva. To je prevelika odgovornost stavljena na pleća jednoga pa, ako je već tako, istom se moraju osigurati uvjeti, omogućiti im samostalno djelovanje, bez nepotrebnih utjecaja kako bi došla do izražaja njihova kvaliteta kroz koju njeguju stvaralačku klicu i kritičko mišljenje u mladim umovima, a ti umovi, ne zaboravimo su uvijek svježiji i odvažniji.
Osim obrazovnog sustava važna je i uloga roditelja koji će kod djeca poticati kritičko mišljenje kako ne bi informacije prihvaćali zdravo za gotovo ili kako se ne bi našli u situacijama koje bi za njih bile loše. Roditelj su dužni djeci ukazivati na medijske sadržaje, pomoći im analizirati iste i donijeti zaključke. Međutim, za tako nešto potrebno je i da sami roditelji imaju kritičko mišljenje.
Važna je i sama uloga medija, ako ne i najvažnija, no teško je očekivati da će tu biti pomaka jer profit je nemilosrdan.
Iako, za sada sinergija na liniji- politika- mediji-obrazovni sustav te cjelovito sagledavanje problema više izgleda kao utopija ili u najboljem slučaju težnja da se prevlada aktualna zbilja, ista će biti neophodna i nužna ako želimo zdravo društvo i okruženje . U suprotnom i dalje ćemo upijati sve što nam se servira, stvarat će se određene uloge i norme ponašanja koje će s reflektirati na cjelokupno društvo i u konačnici ostavljat će se realna slika onoga što na kraju pokazujemo.
Zadnje što nam treba je- govori svoju istinu i pokopaj se do kraja.
Piše Snježana Nemec- demos media
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
