Rusi masovno bježe pred mobilizacijom u Gruziju, no Gruzijci se sjećaju ruske invazije i kažu da ih Rusi još smatraju svojom kolonijom

U srcu stare četvrti Tbilisija, glavnog grada Gruzije, kafići i dvorišta puni su ljudi koji na najbolji način iskorištavaju ljetnu vrućinu koja jenjava. Krivudave ulice četvrti Dzveli omiljeno su okupljalište modernih mladih mještana, no sada se ovdje više može čuti ruski nego gruzijski jezik.

“Demografija naše male zemlje potpuno se promijenila”, kaže 25-godišnji Nodar Ruhadze, pisac i aktivist rođen u glavnom gradu Gruzije. “Ako hodate bilo kojom ulicom u Tbilisiju, primijetit ćete koliko je Rusa ovdje. To je rizik za nacionalnu sigurnost”, smatra on, kako piše britanski The Times.

Otkako je ruski predsjednik Vladimir Putin izvršio invaziju na Ukrajinu u veljači, procjenjuje se da je oko 40.000 Rusa pobjeglo u ovu susjednu kavkasku državu od tri milijuna stanovnika. Uz posljednju najavu da će 300.000 ljudi biti mobilizirano u sklopu “djelomične mobilizacije”, odnosno pokušaju spašavanja zapele vojne kampanje, očekuje ih se još više. Kopnene granice već su zagušene prometom, a letovi iz Rusije su rasprodani.

Anatolij i Sergej stigli su u međunarodnu zračnu luku Tbilisi nakon cjelodnevnog putovanja iz Moskve. Kao i mnogi drugi ruski muškarci, otišli su odmah nakon Putinove objave kako bi izbjegli poziv u borbu. Anatolij opisuje Rusiju kao fašističku državu, “baš kao Njemačka 1930-ih”.

Sergej se slaže. “Nisam spreman umrijeti za Putinovu slavu”, kaže. No, zabrinut je u vezi dobrodošlice koju će njih dvojica doživjeti u Tbilisiju. “Nadam se da će gruzijsko stanovništvo imati razumijevanja. Mi smo izbjeglice”.

Ruska invazija na Gruziju: ‘Još nas smatraju svojom kolonijom‘

Mogli bi se razočarati. Diljem Tbilisija se plavo-žute ukrajinske zastave vijore balkona, a ulice su posljednjih mjeseci konstantno pune Gruzijaca koji prosvjeduju u znak podrške Ukrajini. “Mi ne govorimo ruski”, natpis je iza pulta modernog kafića. Konobarica, 22-godišnja Salome, ima malo vremena za Ruse koji posjećuju njezin lokal. “Ne poštuju nas”, kaže. “Inzistiraju na ruskom jeziku. To je zato što nas još uvijek smatraju kolonijom”.

Drugi kafić, Bassiani, potpuno je zabranio ulazak Rusima. Salome se slaže s tim. “Zaslužujemo mjesto samo za sebe”.

Na ulicama su poruke pridošlicama iz Rusije još jasnije, izražene su grafitima. “Nijedan Rus ovdje nije dobrodošao, dobar ili loš”, glasi poruka na jednom zidu. “Idi kući Z!”, glasi drugi. Rukom ispisana poruka koja visi s balkona ide i dalje. “Putin ubija ljude u Ukrajini, dok Rusi jedu hačapuri (gruzijsko tradicionalno jelo, kruh sa sirom, op.a.) u Gruziji”.

Novopridošlice se tretira s većom sumnjom od onih koji su stigli u ožujku, nakon početka ruske invazije – mještani se, naime, pitaju zašto su lijepo i sretno živjeli u Rusiji posljednjih sedam mjeseci, znajući za zločine koje je počinila Putinova vojska.

Rat u Ukrajini mnogi Gruzijci shvaćaju kao svoj rat – oni dobro znaju kakav je osjećaj kada ze okupira Rusija, s kojom dijele kopnenu granicu dugu 900 kilometara. Godine 2008. Rusi su izvršili invaziju, a njihove su trupe nakon kratkog rata ostale trajno u sjevernim pograničnim regijama Abhaziji i Južnoj Osetiji.

Gruzija te regije danas smatra okupiranim teritorijima. Zapravo, situacija je takva da Rusi koji sada bježe u Gruziju, traže utočište u zemlji koja je morala predati petinu svog teritorija ruskoj vojsci. Gruzija je, poput Ukrajine, provela veći dio proteklih 200 godina kao ruska kolonija, i u vrijeme Ruskog Carstva i u vrijeme Sovjetskog Saveza.

Kao i mnogi mladi ljudi u Tbilisiju, Salome govori gruzijski i engleski. Drugačije je za njezine roditelje i bake i djedove koji su odrasli u sovjetskoj Gruziji, gdje su bili izloženi dominaciji ruskog jezika. “Moja generacija nikada neće odgovoriti (na pitanje) na ruskom. Čak i kad bismo govorili ruski, odbili bismo odgovoriti, kao politički čin. Imao sam 11 godina kad je počeo rat. Sjećam se bombi”, kaže Ruhadze.

Unatoč svemu, Rusi i dalje dolaze

Salome se, pak, nada da će Rusi koji su stižu pokušati sagledati stvari iz gruzijske perspektive, ali je skeptična. “Oni dolaze u Gruziju. Piju naše vino, uživaju u našem gostoprimstvu. Ali nas ne pokušavaju razumjeti”.

Napetosti su porasle tijekom ljeta – u kolovozu je gruzijski taksist optužen za otmicu nakon što je ostavio dvoje turista koji govore ruski 65 kilometara izvan Tbilisija, nakon što su tražili da govori ruski i isključi ukrajinsku glazbu. Sud ga je oslobodio. Kružile su glasine da su ruski špijuni i saboteri prešli preko granice. U popularnom kafiću ruski konobar priznao je da je doušnik Savezne sigurnosne službe Ruske Federacije (FSB), nasljednice zloglasne sovjetske tajne službe KGB.

U pokušaju da zaustave navalu, gruzijski aktivisti počeli su se zalagati za obvezne vize za Ruse, koji trenutačno mogu ući u zemlju bez vize na godinu dana. Anketa iz travnja pokazala je da dvije trećine stanovništva podržava tu ideju. Međutim, pozivi u vezi toga upućeni vladi uglavnom nisu pali na plodno tlo s obzirom na ekonomske prednosti useljavanja velikog broja relativno bogatih ili dobrostojećih Rusa.

Dolasci Rusa uzrokovali su skok cijena najma u Tbilisiju – ​​jednosobni stan u središtu glavnog grada košta gotovo 700 eura mjesečno, trostruko više nego prije priljeva pridošlica iz Rusije, te su daleko iznad mogućnosti većine Gruzijaca.

Ukrajina je, pak, izrazila frustraciju zbog toga što gruzijska vlada nije oštrija prema Rusiji. “Vjerujem da je gruzijski narod jedan od najbližih Ukrajini i ukrajinskom narodu”, rekao je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski u travnju. “Ne razumijem trenutačnu poziciju čelnika vaše vlade”, dodao je.

Stav Gruzije bi mogao konačno postati daleko čvršći – premijer Irakli Garibašvili nazvao je Rusiju “okupatorom” Gruzije i govorio o “neopravdanoj” invaziji na Ukrajinu.

Ipak, unatoč mogućnosti neprijateljskog prijema, Rusi i dalje dolaze. Duge kolone vozila stvaraju se na sjevernoj granici, gotovo 2000 kilometara daleko od Moskve. Cijena letova do pograničnih gradova udeseterostručena je, a svi skuteri i električni romobili u gradu Vladikavkazu, u ruskoj Republici Sjevernoj Osetiji-Alaniji, rasprodani su.

VIŠE PROČITAJTE U JUTARNJEM LISTU