Pomalo ironično, problem nedostatka radne snage je dao prostora razvijanju nove poslovne niše – agencija za zapošljavanje
Nedostatak radne snage je rak rana hrvatske privrede, a pri tome svakako ne pomaže ni demografski trend u kojem smo u zadnjih deset godina izgubili deset posto stanovništva. Poslodavci muku muče s nabavkom stalnih zaposlenika i nerijetko se plaše da će morati ugasiti posao zbog ovih nedostataka. A ti pojedinačni vapaji se u predsezoni spajaju u zbornom kukanju, piše Šibenski.hr.
Pomalo ironično, ovaj problem je dao prostora razvijanju nove poslovne niše – agencija za zapošljavanje.
Jedna takva je “Cooperante” koju je, prije pet godina u Splitu osnovala bivša policajka Sonja Mitrović. Njen nemirni duh, kaže, nakon toliko godina provedenih u specijalnim snagama, nema problema s uskakanjem u neke nove i interesantne intervencije, ovaj put u biznis areni. A ono što je najbolje od svega je što, u ovoj etapi, svojim posredstvom može pomoći objema stranama.
‘Jeftina radna snaga‘
Pojašnjava nam da postoje dva načina angažiranja ovakvih radnika, a to su ustupanje i posredovanje. Model ustupanja pretpostavlja da je on zaposlenik same agencije koji se “iznajmljuje” drugim firmama (pri čemu zakonski treba imati istu plaću kao ostali zaposlenici krajnje tvrtke), dok kod posredovanja stvari funkcioniraju po principu provizije. Od samog radnika agencija (zakonski) ne smije ništa naplaćivati.
A propos samog koštanja te “jeftine radne snage”, ono često zna izaći i više od rashoda domaćih ljudi; pod uvijetom da su na stolu regularne cifre po pitanju plaće, a ne ove eksploatirajuće.
Stranim radnicima treba platiti smještaj, hranu, radnu dozvolu (koja se čeka 40-ak dana), boravište i agencijske troškove. Ali ova praksa nezaustavljivo raste, što očito ukazuje na to da Hrvati loše rade ili ne žele više raditi (niskokvalificirane poslove).
Ipak, upozorava agentica, problem je što većina ovih ljudi dolazi popuniti rupe u hrvatskom turizmu, koji traje pola godine ili manje. To opet stvara probleme u kontinuitetu i povećava troškove transporta potrebitog ljudstva.
– Stalno smo u nekom raskoraku, nikako na zelenu granu. Ali to je sad tako, moramo se snalaziti kako znamo i umijemo. Evo, primjerice, i bazen ugostiteljskih radnika s Balkana je presušio. Barem onih kvalitetnih. Otišli su svi zapadno, kao i naši mladi. Mi smo ove godine imali iznimno loša iskustva s tim našim susjedima. Poslodavci su jako nezadovoljni s njima, a traže basnoslovne uvjete – kaže poduzetnica.
Novi omiljeni izbor na tržištu rada
Iako, naravno, ne treba generalizirati, radnici iz određenih država su se pokazali poželjniji od nekih drugih. Filipinci, koji su poznati kao radnički nomadi, nisu svačiji idealan izbor. Osim što su u startu već jako skupi (pred samu instalaciju na radno mjesto se na njih zna potrošiti i do 12.000 kuna), priča se da im nakon nekog vremena znaju pasti performanse i da i sami postanu nezadovoljni poslom. Zato su Nepalci novi omiljeni izbor na tržištu rada.
A što se tiče Ukrajinaca…
– Ajme, nemojte mi ih spominjat. Mislim, svaka njima, čast… Jadni ljudi, morali su bježati pred ratom… Ali što se tiče njih kao radnika, to je strašno. U proljeće sam pomogla nekolicini prilikom zaposlenja u Splitu i na Hvaru. Nisu pet dana izdržali na radnom mjestu. Eto, to je sve što trebate znat – prisjeća se naša sugovornica.
Sonju znaju nazvati i prijatelji i poznanici da je zamole da im nađe zaposlenje za djecu koja su redom visoko obrazovana. Međutim, to je već nešto u čemu im ona ne može pomoći.
– Jednostavno im nemam što ponuditi i nekad se, kao građanka ove zemlje, sramim te nemogućnosti. Gdje god pozvonim i pitam ima li otvorena pozicija za nekog takvog, kažu mi da ne jer kandidat nema iskustva. Ali gdje će nabaviti to iskustvo ako ga nitko neće zaposliti? – pita se agentica.
Izgleda da je visokvalificiranim mladim Hrvatima koji ne žele pobjeći u inozemstvo jedino preostalo – otvoriti agenciju za zapošljavanje.