Rat je uvijek tu negdje, bliže ili dalje od nas. Ima li u Hrvatskoj, a i šire – pogotovo s obzirom na aktualne okolnosti, mjesta za ljude poput Josipa Reihl-Kira?
Napunio bi uskoro 67 godina. 25 srpnja. Da je živ. Ubijen je na današnji dan 1991. godine. Imao je 36 godina i želio je očuvati mir. Tu je želju, u čije je ostvarenje upregnuo sve svoje napore, platio glavom. Njegova smrt nikada nije do kraja rasvijetljena. Josip Reihl-Kir. Mirotvorac na nišanu. Golub u okružju jastrebova. Samo su to neki od epiteta kojima mirovni aktivisti opisuju Kira., piše dnevnik.hr
Formalno, najjača moralna i antiratna figura hrvatske moderne povijesti je u zapećku. U službenom narativu o ratu za njega se rijetko nađe mjesta. Deklarativno uglavnom, tu i tamo. Dođe dobro ponekad ”pohvaliti se” i tim nekim stvarima koje međunarodnoj zajednici nešto znače – Kir, mirovna reintegracija, Antiratna kampanja… Ali nisu to heroji koje Hrvatska preferira. Premalo krvi, previše znoja, nimalo rana po kojima se može kopati u domoljubnom bunilu.
Neki se ipak sjećaju i održavaju živim sjećanje na načelnika osječke policije koji je nenaoružan u civilnom vozilu ubijen 1. srpnja 1991. godine na nadzornoj točki hrvatske policije kada se uputio na pregovore s pobunjenim Srbima u Tenji. Uz njega su ubijeni i potpredsjednik osječkoga Izvršnog vijeća Goran Zobundžija te vijećnik Milan Knežević, a preživio je samo predsjednik tenjske Mjesne zajednice Mirko Tubić, koji je teško ranjen.
Okrivljenik za to ubojstvo – pričuvni pripadnik MUP-a Antun Gudelj, nakon što je u odsutnosti osuđen te primjenom Zakona o općem oprostu aboliran, pravomoćno je u svibnju 2009. godine, nakon ponovljenog suđenja, osuđen na 20 godina zatvora, ali tek nakon političko-pravosudne sapunice obilježene nizom bizarnosti u doba vlada različitih stranačkih provenijencija i zahvaljujući iznimnoj i dugotrajnoj upornosti njegove supruge Jadranke Reihl-Kir.
Uvijek postoji šansa za mir, čak i pred vratima pakla
Josip Reihl-Kir je, podsjetimo, na dužnost zapovjednika policije u Osijeku postavljen nakon prvih demokratskih izbora 1990. godine, a nastojeći spriječiti otvoreni rat u istočnoj Slavoniji često je sam i nenaoružan odlazio na barikade srpskih pobunjenika oko Osijeka kako bi ih privolio na razgovor i odgovorio od neprijateljskog djelovanja.
“Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave, rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti”, govorio je Josip Reihl-Kir.
Od početka se sumnjalo da njegovo djelovanje nije odgovaralo gospodarima rata na istoku Hrvatske i vrhu ondašnje vlasti. Sumnja je živa i nakon više od tri desetljeća s obzirom na to da nalogodavci njegova ubojstva nikada nisu pronađeni i pravomoćno osuđeni.
Ima li u Hrvatskoj, ali i ne samo ovdje jer Kirovo nasljeđe je univerzalno i svevremensko, a rat je uvijek tu negdje, premda ni mir nije samo odsustvo rata, mjesta za ljude poput Josipa Reihl-Kira, razmatrali smo s mirovnim edukatorom i voditeljem MIRamiDA Centra Grožnjan Goranom Božičevićem, jednim od osnivača i članova Centra za mirovne studije (CMS), iza kojega je više od četvrt stoljeća mirovnog rada diljem svijeta, te aktivistom Nikolom Puharićem, predsjednikom Upravnog odbora Inicijative mladih za ljudska prava Hrvatska.
Josip Reihl-Kir je bio i jest budućnost
”Josip Reihl-Kir već godinama ostaje osoba koje se sjećamo potiho i površno, kao što je slučaj i s drugim osobama s područja cijelog prostora Jugoslavije koje su se suprotstavile sukobu. Dominantni narativi o ratovima 90-ih u kojima se rat slavi i veliča te se glorificiraju zločinci ne ostavljaju puno prostora za mirotvorce koji su poduzimali sve u svojoj moći da do rata ne dođe i koji predstavljaju istinske heroje. Kirova sudbina potvrđuje težinu njegovih stajališta, koja su bila protivna svakom sukobu, ali iz toga razloga Kir za buduće generacije predstavlja vrijednosti na kojima je potrebno graditi društvo. Trenutne okolnosti u kojima je rat uvijek aktualna stvar, a za mnoge i teška svakodnevica govore u prilog tome da bi osobe poput Kira trebale zauzimati važnije mjesto u razmišljanjima o rješavanju sukoba”, ističe za DNEVNIK.hr Puharić.
Da živimo, ali to ne priznajemo, u društvu koje pazi da se održi narativ u kojem nema mjesta za Kira niti za ozbiljna propitivanja devedesetih, za DNEVNIK.hr Božičević pita: ”Čega se bojimo ako rehabilitiramo Kira? Namjerno kažem ‘rehabilitiramo’ jer je službeni odnos prema njemu ignoriranje i umanjivanje značaja. Kir je poput kamenčića u cipeli ili čizmi, no svakako tu je da nas podsjeti da je rat nekima trebao, za političke, ali i kriminalne ciljeve”.
No, on je uvjeren da značaj Kira polako, ali sigurno raste i još će rasti dolaskom novih generacija: ”Srećem mlade ljude koji se čude da u devedesetima nije bilo sluha za Antiratnu kampanju. Meni to izaziva osmijeh, nikako podsmijeh, malo gorak – nas se toleriralo, a ne da bi bilo sluha za nas iako smo se bavili onim čime se država bavila 20 godina kasnije, u doba pristupanja Europskoj uniji, usklađivanju s najboljim međunarodnim zakonima i standardima.”