Na desetine europskih gradova desetljećima već poznaju rješenja koja bi se vrlo jednostavno i brzo mogla preslikati na Zagreb
Ovako kad fino nastupe vrućine i pređu donje granice za toplotni udar, najnesretniji među nama za pokoru onda još dobiju da se do svog cilja moraju prevoziti javnim gradskim prijevozom u kojemu imaju doista neobičan kriterij za komfor korisnika., piše jutarnji list
Zamišljam razgovor u kojemu se neki rukovoditelj prije tko zna koliko godina sjetio genijalne ideje – da putnicima s papirnatim kartama omogući da kartu štancaju samo na aparatu na prvim vratima tramvaja.
“I onda neka se svi tamo lijepo guraju, tik do vozačeve kabine, njih na desetine. I neka na tih dva metra kvadratna istovremeno stoje i oni koji kupuju karte kod vozača, i oni koji ga samo moraju nešto pitati, i oni koji ih moraju štancati. London se možda proslavio svojim crvenim doubledeckerima, ali Zagreb… Zagreb će biti prepoznat po nesnosnim gužvama…”, povikao je rukovoditelj, a ostali zapljeskali.
I tako već ne znam koliko godina Zagrepčani, a pogotovo stranci, kao sardine na stanicama svi stoje nagurani i naciljani kako bi uskočili baš kroz prva vrata tramvaja, uvlače trbuhe, gužvaju se s penzionerima, a gdjekad prije stignu do stanice na kojoj trebaju izaći nego do aparata. Oni sretniji naletjeli su na najnoviji niskopodac u kojemu kartu mogu poništiti i na zadnjim vratima, samo da još prehodaju tih 30 metara.
Da doživljaj bude još jači, baš u tom prednjem djelu tramvaja, zgodno, prolaz za putnike sužen je na način da se mimoići bez naguravanja ne mogu ni sestre Hadid, a ubacili su onda ovdje još i prostor za invalide i majke s kolicima kako bi zabava bila zagarantirana doslovno svim slojevima putnika.
Sve to, naravno, pod pretpostavkom da je čovjek, na stanici na kojoj ulazi, uopće pronašao kiosk na kojemu bi uspio kupiti kartu ili barem pripremio sitan novac kako bi je kupio od vozača – opet na prvim vratima.
I tako prolaze godine, pa sad već i desetljeća, ali Zagrebački električni tramvaj, tehnologiji i mogućnostima usprkos, i dalje ne pronalazi način kako da unaprijedi svoj zastarjeli i poprilično neshvatljivi sustav prodaje karata koji su, ako već sam po sebi nije dovoljno sulud, onda još dodatno opteretili samo njima shvatljivim pravilima.
Nije da se pritom treba otkrivati topla voda – na desetine europskih gradova desetljećima već poznaju rješenja koja bi se vrlo jednostavno i brzo mogla preslikati na Zagreb, kad bi za to bilo volje i malo više posvećenosti potrošačima, čemu u ZET-u nema sklonosti.
Tako barem ispada iz njihovog službenog odgovora, iz kojeg proizlazi da u njihovom zastarjelom pristupu prodaje karata – problema nema.
“Raspolažemo suvremenim elektroničkim sustavom naplate prijevoza koji se također koristi u drugim europskim gradovima. Unatoč pojačanom priljevu putnika tijekom vršnih dnevnih migracija, nismo detektirali poteškoće u kojima bi sustav naplate prijevoza dodatno usporavao prometni proces, posebice zbog toga što su putnici koji savjesno plaćaju korištenje prijevozne usluge, na čemu im zahvaljujemo, upoznati sa svojim obvezama prilikom putovanja prometnom mrežom ZET-a”, pojašnjavaju na naše pitanje o njihovom sustavu prodaje karata, kao i o besmislenim gužvama koje se na prvim vratima stvaraju zbog ograničenih mogućnosti poništavanja karata.
Što je tako čarobno u tim prvim vratima u ovoj gradskoj tvrtki službeno ne pojašnjavaju, no neslužbeno doznajemo da je praksa uvedena kako bi se putnike motiviralo da ne kupuju papirnate, već vrijednosne karte s kojima je moguće registrirati se na uređajima postavljenim diljem cijelog vozila.
Onima kojima ni to pojašnjenje nije dovoljno možda će od interesa biti informacija kako ZET, potvrdili su nam, priprema i aktivaciju aplikacije za prodaju karata, što će, poručuju, biti dodatni iskorak u dostupnosti plaćanja prijevozničke usluge. Bit će to, podsjetimo, drugi pokušaj mobilnog plaćanja ZET-ovih usluga nakon što je prvi neslavno ukinut, uglavnom zato što ga mnogi zlorabili. Dok cijela stvar ne zaživi, svima bez mjesečnih ili godišnjih pokaza preostaju prva vrata, laktovi i spoznaja da se ovako voze samo rijetki sretnici u Europi.