U Facebook grupi Online Zaprešić naišli smo na vrlo zanimljivu objavu majke djeteta sa posebnim potrebama.
Zbog interesa majke i djeteta, a i javnosti, ovu objavu prenosimo u cijelosti;
“Slučaj pošta Zaprešić!
U 15 godina koliko sam majka moje Lee nisam doživjela ovakvo poniženje.U sandučić nam je stigla obavijest da na Leino ime imamo za podići poštu iz Centra za socijalnu skrb, znači važno je!Prije nego idem za Zagreb po Leu u rehab. centar stanem u pošti s hrpom dokumenata kojima ću dokazati da sam njena majka, da stanujemo na istoj adresi da je ona dijete s PP i sve potrebno…na šalteru ljubazno kao i uvijek objasnim situaciju, legitimiram se i stavim na raspolaganje djelatnici svu hrpu dokumenata i tad kreće akcija:
Ona: A ne ne, ne može to tako, čekajte da ja prvo vidim o čemu se radi!
Ja: (iznenađena malo nastupom djelatnice no navikla sam već na svašta) u redu, nema problema
Ona: A ne ne, ne mogu vam dati tu poštu, piše mi da mora ona osobno preuzeti!!ja: strpljivo i polakše ponovim cijelu priču i da je Lea maloljetna i dijete s PP i naglasim da ona ne vidi, ne govori, ne piše i da nikako nije u stanju to preuzeti sama (što može vidjeti iz dokumentacije koju sam donijela i nek’ samo kaže koji dokument joj treba) te da ja kao njena majka odgovaram za sve vezano uz Leu i da ne vidim razlog zbog kojeg ne bih mogla podići kovertu ako mogu na osnovu dokumentacije sve drugo obavljati za nju.
Ona: A gdje vam je sve to napismeno (ja u šoku) rekla sam vam da na žalost ne može, a zašto mi sve to govorite pa vi ste samo njen skrbnik (povišenim i docirajućim glasom) i ona ima svoja prava!!! (ja nemajka u još većem šoku)
Ja: (samo mi se spustila roleta!!) gospođo draga! Ja Lei nisam skrbnik već sam joj Majka! i tako će biti sve do njene 18. godine kada ću pod uvjetom da predam zahtjev za skrbništvo možda postati njen skrbnik jer to prvo netko mora odobriti u skladu sa Zakonom. Nema problema, hvala Vam, vrlo ste ljubazni! (i krenem izlaziti van kad mi djelatnica dobaci)
Ona: Nemojte se sekirati, za 5 dana ako netko ne dođe preuzeti kovertu poštar će ju ovako i onako samo ubaciti u sandučićja: (e tu sam pukla i vratim se za šalter) Oprostite, možete molim vas ponoviti ovo što ste sad rekli?! Ako sam dobro shvatila ja kao majka uz svu silu ovih dokumenata koje sam donijela sada ne mogu podignuti kovertu a za pet dana će ju poštar samo tako ubaciti u sandučić gdje može past kiša i namočiti ju, gdje može koverta završiti među katalozima i potencijalno ju neki klinac može s njima izvući i ne mareći baciti na pod i tako ta koverta može završiti na način da uopće ne dođe do nas?!
Ona: Da, bit će vam dostavljena.
Ja: I vi stvarno mislite da je ovo što vi meni govorite sad normalno?! (nisam čekala odgovor) Hvala puno, lijep pozdrav!I odem po Leu u rehabilitacijski centar,van sebe i odlučim ovo odraditi do kraja bez obzira na posljedice… i psihički se pokušavam pripremiti da moram izbaciti i sebe i Leu iz takta jer ja znam što me čeka pri pokušaju da ovo odradim kako službenica traži. I tako mi stižemo pred poštu…Prije ulaska u poštu pojasnim Lei sve što će se događati i pokušam ju pripremiti na aktivnosti – koliko je to moguće ulazimo u poštu a Lea naravno odbija ući u nepoznati prostor u kojem je prevelika buka i previše ljudi, pritom na svakom koraku prepreka. Dezorijentirana je, uplašena i prestimulirana…Idem ravno do šaltera i pritom se ispričam ljudima u redu i zamolim gđu. koja je bila na redu da nas pusti ispred sebe (Lea pritom vrišti, protestira i jasno daje do znanja da želi izaći iz pošte i svi ljudi koji su u pošti nas naravno gledaju kao da je ona vanzemaljac a ja nemajka, jer zašto ona toliko vrišti i baca se i mlati štapom i sve to nešto)Na šalteru dvije djelatnice razgovaraju i ni da bi trznule na prizor ispred sebe i tako mi čekamo da se jedna odluči sjesti na svoje radno mjesto, pritom ni jedna od njih nije gđa. koja me je odbila.
Na to ulazi i djelatnica s kojom sam sat vremena ranije vodila razgovor i staje uz treći šalter i ja Leu odvedem drito ispred nje…
Ja: dobar dan ponovo, mi smo stigle!
Ona: (podigne pogled i razrogači oči ugledavši mene i Leu i ukipi se na par sekundi bez riječi) bez teksta zuri u nas.
Ja: evo dovela sam Leu pa budete sad s njom odradila primopredaju koverte
Ona: (i dalje u šoku )nema problema samo trenutak (Lea i dalje vrišti i protestira i u pošti je već među ljudima nastalo komešanje), molila bih vas njenu osobnu
Ja: Lea nema osobnu. Oprostite vi se to meni obraćate? Lea Vam je tu ispred vas pa se slobodno vi njoj obratite. Rekla ste prije sat vremena da želite baš s njom osobno razgovarati.
Ona: Ja, pa kak? (dramaturška pauza s velikim upitnikom, jer sad vidi ono što nije htjela prije sat vremena čuti)
Ja: Pa kao i sa svakim drugi klijentom koji vam dođe. Prije sat vremena ste mi rekli da sam ja samo skrbnik da joj ja nisam majka pa sam se evo kao skrbnik pobrinula da vam dovedem Leu da vi osobno možete s njom obaviti kaj treba
Ona:(gleda u Leu pa u mene) ali ja ne mogu ništa bez osobne.
Ja: (slegnem ramenima)u redu nećemo maltretirati sve ljude oko sebe, izvolite imam putovnicu (i pružim joj dokument – naravno samo sam ja svjesna što tek sad slijedi)
Ona:(ukucava u kompjutor i ponovo stane), lagano se spusti/potone ispod pulta i jednim prstom pogurne papir na pult ( i svi dalje čekamo – podiže ona glavi i prošapće) ja bi trebala potpis
Ja: oprostite meni govorite? evo tu je Lea pa njoj recite.
Ona: Ali kak? (velikih očiju) ja samo trebam potpis
Ja: A ja ću vam ponoviti da ona ne piše i ne može se potpisati! Al nema problema ja ću joj dati papir i olovku pa nek’ se potpiše, no samo da znate ona će ovaj papir odmah poderati čim ga primi u ruke. Pokušam joj dohvatiti olovku koja je privezana za pult i naravno ne ide do Lee, pa zamolim ljude u pošti ako mi netko može posuditi olovku.
Ona: Pa, potpišite ga vi?! (velo tihim glasom)
Ja: A ne, ja sam ga htjela potpisati prije sat vremena i izbjeći ovu situaciju i lijepo sam vam sve objasnila i niste mi dali, sad ga sigurno neću potpisati.
Čovjek sa strane: svašta dobacuje djelatnici, ljudi u pošti su sad povezali o čemu je riječ i najednom su nestali oni osuđujući pogledi
Ona:(zgrabi demonstrativno papir s pulta) dobro onda ću napisati da se ne može potpisati i stavi na pult kovertu CZSS
Ja: Hvala i samo da Vam u najboljoj namjeri dam jedan savjet. Dobro proučite Zakon vezan za Socijalnu skrb i definitivno obiteljski zakon posebno u dijelu gdje je definicija o tom tko je dijete i do kad je dijete, te prava i obaveze roditelja ako se već mislite pozivati na iste, da vam se više nikad ne desi ovakva situacija. (nisam ni sama sigurna da li sam trebala navesti još koji Zakon)
Ona: ali (pauza), ja nisam znala…ja: ali vi niste ni mogla znati. Trebala ste samo biti čovjek i raditi svoj posao i slušati što Vam govorim i uz hrpu dokumenata koje sam imala uz sebe ZNALA BI!(primim Leu uz sebe da ju utješim i smirim da uopće možemo krenuti iz pošte, okrenem se ljudima koji su sad imali drugačiji izraz lica bez onih optužujućih pogled)
Ispričavam se, ali morala sam ovo ovako odraditi! (uglavnom su svi odobravali i uz pokoji ma nemate se za što ispričavati i sve je uredu, ispratili su me s osmjehom do izlaza)
Čim smo prešli izlazni prag Lea se smirila. Zagrlila sam ju i pohvalila što je bila strpljiva i što je podigla sama svoju prvu kovertu u pošti i jako je bila sretna zbog toga i kasnije se svima u kući pohvalila kako je bila u pošti i podigla svoju prvu kovertu…. njoj naravno ništa nije bilo jasno I da bila sam zeru pretjerana, moglo bi se reći možda i bezobrazna…
Nakon 15 godina SVEGA (predugo bi trajalo da pišem čega sve…) jedna službenica mi se drznula govoriti o pravima mojeg djeteta i reći mi da nisam MAJKA… to je jedino što sam maksimalno predano,bezuvjetno, bez kalkulacija i iz srca s maksimalno puno ljubavi!!!MORALA SAM – Hvala svima koji su pročitali!” napisala je majka