Ne postoji univerzalna i općeprihvaćena definicija govora mržnje, no kao neki opći konsenzus isti podrazumijeva upotrebu nasilnog, agresivnog ili uvredljivog jezika, usmjerenog na pojedinca ili određenu skupinu ljudi te temeljenog na osobnim obilježjima ili rasnom, vjerskom, političkom, seksualno orijentiranom ili nekom drugom statusu.
Ono što je puno bitnije reći je da je mržnja snažna i razarajuća emocija koja ne utječe samo na one prema kojima je usmjerena, već i na same mrzitelje koji ovom negativnom emocijom iskazuju agresiju kao izraz vlastite slabosti i nemoći, prije svega zbog nedostatka znanja i argumenata. Kada bi ih u nekom trenutku pitali – zašto me mrziš, u većini slučajeva ne bi znali razlog i odgovor bi u osnovi izostao. Ponekad je dovoljan jedan okidač, poput pandemije COVID-19 da se intenzivira, mržnja, diskriminacija intezivizira , posebno prema ranjivim skupinama.
Problem kod mržnje je što ju je teško mijenjati jer i sami mrzitelji ne vjeruju u promjene, a još veći problem je kad mržnja postane „kultura“ koja utječe na cjelokupno društvo i zdravlje kako pojedinca tako i cijele nacije. Ono što je važno razumijevati i usvojiti je da ova destruktivna emocija ne donosi sreću i da ne može dugoročno opstati jer u sebi ne nosi ni ljubav ni humanost pa tako ni na društvenim mrežama, čijom pojavom se govor mržnje proširio I to je gotovo aksiom, životna filozofija temeljena na istini koja se ne dokazuje i kojoj smo svi svjedočili. Kao kad vam netko mržnjom nanese zlo i godinama poslije čujete da nije dobro prošao. Ne veseli vas ta spoznaja, ne smije vas veseliti jer bi postali kao oni, no ona je tu, neumoljiva i nepobitna.
Internet je drastično promijenio način na koji primamo vijesti, međusobno komuniciramo i njegova priroda čini ga savršenim mjestom za iskazivanje kreativnosti, stvaranje ideja, informacija i dijeljenja istih. Međutim, internet je prepun stranica posvećenih poticanju mržnje prema određenim etničkim, vjerskim, rasnim ili seksualno orijentiranim skupinama, i govor mržnje postao je sveprisutna prepreka koja ugrožava društveni sklad i dobrobit.
Učestalo korištenje interneta i društvenih mreža povezano je sa rizicima i izazovima i donosi sa sobom i vrijeđanje, omalovažavanje i sramoćenje, kao neprimjereno i neprihvatljivo ponašanje. Sve navedeno ozbiljno se održava na ljudsko dostojanstvo, odnosno na čovjekov unutranji socijalni zahtjev za poštovanjem. Dostojanstvo je urođeno, ne možemo ga uništiti, ali se može gaziti, što može imati ozbiljne posljedice za pojedinca i društvo, u smislu stvaralaštva, odnosno napretka.
Posebno ranjiva skupina su djeca i mladi koji još uvijek ne razumiju da je u samoj čovjekovoj prirodi razaranje, da je isto oduvijek na djelu, samo se sada još intenzivnije prelilo u drugi svijet. Jer ako svjedočite u stvarnom životu, kao što je autorica svjedočila omalovažavanju i verbalnom nasilju dječaka nad djevojčicom koja je punašna, skromno obučena, i njegovim roditeljima koji su to mirno promatrali i odobravali, za očekivati je da se ovakvo ponašanje, demonstracija moći pa i snobizam prelije i u virtualni svijet gdje se na račun drugoga nastavlja učvršćivanje društvenog statusa.
Bezbroj je primjera na društvenim mrežama gdje jedna grupacija omalovažava i vrijeđa drugu ili određenog pojedinca koji se ne uklapa u njihovo poimanje svijeta. Nerijetko se nad takvima vrši verbalno nasilje, postavljaju kompromitirajuće slike, izbacuje iz grupe. Nerijetko se u cilju omalovažavanja upotrebljavaju i vulgarizmi kao odraz jezične nekulture i nedostatka argumenata i racionalnosti.
Prema istraživanju EU Kids Online, 2017 više od četvrtine djece u dobi od 9 do 17 godina vidjelo je internetske stranice ili rasprave koje uključuju poruke i govor mržnje usmjerene prema određenim grupama. Istraživanje Hrabrog telefona i Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba iz 2014. pokazalo je da svako šesto dijete (16%) navodi da im se netko ulogirao u njihov Facebook profil i u njihovo ime objavljivao neugodne informacije o njima, dok takvo ponašanje priznaje 8% djece; svako deseto dijete (11%) doživjelo je da ih je netko namjerno blokirao ili ih izbacio iz neke grupe s ciljem da ih izolira, dok je to činilo čak 13% djece; a svakom šestom djetetu (15%) putem Facebooka su upućene prijetnje, dok takvo ponašanje priznaje 7% djece ( Izvor, Medijska pismenost. hr). Dokazi o rasprostranjenosti govora mržnje na društvenim mrežama i dalje su nepotpuni, dijelom i zbog nedostatka transparentnosti i pristupa podacima na platformama. Međutim, prema podacima UNESCO-a Twitter, Facebook, Instagram i YouTube sve češće prijavljuju označene i/ili uklonjene sadržaje. Između siječnja i ožujka 2021. YouTube je uklonio 85.247 videozapisa koji su kršili njihova pravila o govoru mržnje. U istom tromjesečju Facebook je prijavio ukupno 25,2 milijuna poduzetih sadržaja, dok je Instagram prijavio 6,3 milijuna sadržaja. Prema posljednjem izvješću o transparentnosti Twittera, tvrtka je uklonila 1.628.281 sadržaja za koji se smatra da krši njihovu politiku govora mržnje između srpnja i prosinca 2020. Ostaje ipak otvoreno pitanje koliko su ovi podaci relevantni, uzimajući u obzir namjerna i ciljana prijavljivanja, prijavljivanja od strane korisnika koji ne poznaju razliku između govora mržnje i uvreda, a što je puno gore ili zabrinjavajuće između iznesenog mišljenja i stavova i govora mržnje.
Ponašanje s ciljem omalovažavanja i vrijeđanja razvidno je i kroz spolove. Pokušate određenu temu, „rezerviranu“ za muškarce pojasniti i staviti u realnu perspektivu i dobijete uvredljiv šovinistički odgovor- Glupačo, odi rađe kupiti cipele. No priča o vrijeđanju ne staje i pokazuje kako se uvredama pridružuju žene koje ne ulaze u meritum stvari, već povijesno podržavaju tu mušku “superiornost” u konačnici i nepristojnost, misleći kako će im ovakav stav osigurati dobru poziciju. Ono što dodatno omogućuje ispoljavanje frustracija na društvenim mrežama je osjećaj anonimnosti i zaštićenosti iza optičkih vlakana.
Govor mržnje, vrijeđanje, sramoćenje, unatoč ozbiljnim posljedicama postaje sve prihvatljivije ponašanje, kao što postaje sve prihvatljiviji izostanak reakcija. Ne bunimo se, ne reagiramo, već samo promatramo, gušeći vlastitu volju. Realno, zapitajmo se kako je to biti izvan života pa i virtualnog dok gledaš i ništa ne činiš, tražeći opravdanje za takvo ponašanje. Teško priznajemo kako je zapravo riječ o slabosti i konformizmu, sve do trenutka dok i sami ne postanemo meta. Ovdje zapravo govorimo i o nekom stanju letargije i ravnodušnosti koje dovode do rascjepkanosti identiteta pojedinca, do zbrke uma, koje stvara probleme, utječe na jasnoću našeg zapažanja i ozbiljno priječi sposobnost rješavanja istih.
Nameće se i pitanje pažljivosti i poštovanja u odnosu na druge pa i na samog sebe koje čini iskonsku pristojnost kao jedan od temelja ponašanja u civiliziranom svijetu. S nedostatkom pristojnosti povezan je i nedostatak osjećaja srama koji, svidjelo se to nekome ili ne vrednuje samog čovjeka, i čini ga odgovornim i moralnim bićem. Takav je i prostor društvenih mreža koji u osnovi predstavlja refleksiju vanjskog svijeta i koji bi trebao biti na višem stupnju i izbrisati oblike ponižavanja, ili kako je to rekao Avishai Margalit – pristojno društvo je društvo čiji se članovi srame ponižavanja i zlostavljanja.
Kada već govorimo o refleksiji vanjskog svijeta na društvene mreže, tada treba govoriti i o uzrocima. O sve većoj razlici između siromašnih i bogatih, o sve većoj socijalnoj isključenosti, o gaženju dostojanstva, uništavanju identiteta i svake kritičnosti i kreativnosti, o ljudskim odnosima i hijerarhiji u kojem svatko mora naći svoje mjesto, o nadi, sumnjama, hrabrosti i malodušju, umu i bezumlju, aktivnoj sili i tupoj ravnodušnosti koje se sve na kraju sliju u zbor bezizlaznog očajanja kao rezultat stoljetnih napora čovječanstva i suvremenog društva koje je zapalo u slijepu ulicu. Sve su to razlozi zbog kojih se pojavljuju negative emocije, zbog kojih kvalificiramo ljude, mrzimo, gnjevni smo, ogorčeni i navučeni na to stanje sudimo unaprijed, i upravo su društvene mreže najbolji pokazatelj takvih stanja.
Za rješavanje problema govora mržnje, vrijeđanja, omalovažavanja, sramoćenja nije dovoljno nekoga izbaciti iz prijatelja, blokirati, prijaviti komentar ili objavu, već treba uključiti i cjelokupno društvo. Nisu dovoljni ni zakoni ni odredbe istih koji postoje u hrvatskom zakonodavstvu i koji se vode kao kazneno djelo uvrede, klevete i sramoćenja, ako izostaje znanje i razumijevanje samog problema te činjenica da se problem mora rješavati sustavno, a ne ad hoc. Pri ovom potonjem itekako treba voditi brigu da se ne ugrožava sloboda izražavanja. Ovaj sklizak teren određivanja granice kada zapravo počinje govor mržnje, posebno kada govorimo o zakonskom sankcioniranju, možda je nabolje opisan u radu „Gdje prestaju granice slobode izražavanja, a počinje govor mržnje? Analiza hrvatskog zakonodavstva i prakse u svjetlu europskih pravnih standarda“, u kojem se navodi kako „zakoni koji inkriminiraju govor mržnje često pate od nejasnih, rastezljivih i nedovoljno određenih formulacija koje dovode u pitanje temeljne postulate načela zakonitosti i jednakosti građana pred zakonom“.
Djecu i mlade treba medijski opismenjavati i medijsku pismenost podići na višu razinu. Učiti ih prepoznavanju sadržaja koji sadrže govor mržnje, vrijeđanje i sramoćenje. Širiti im horizonte, u smislu prepoznavanja i razlikovanja stvarne društvene i političke slike od one koja im je nametnuta, učiti ih da razmišljaju svojom glavom, da je njihovo mišljene neovisno o mišljenu bilo koga, da si stalno postavljaju pitanja i traže odgovore. Ukazivati im na potrebu stalnog istraživanja, na Sokratovu „ Znam da ništa ne znam“ jer ta izjava je temelj poimanja sebe i svijeta, objektivna i realna percepcija u kojoj upravljamo sa sobom i svojim životom. Kada se dijete, učenik dovede u takvo duhovno raspoloženje, kada se osnaži razumijevanjem iz čega dolaze uvredljive i teške riječi, ostalo će doći samo po sebi. Tada se diže i razina svijesti o sebi, tada ne dobivamo apatične mlade ljude koji se mire sa svime i misle da je njihova uloga u društvu beznačajna .Tada ne izostaje reakcija, već se argumentirano ili kroz misaoni proces suprotstavlja izrečenom, čime se i sama mržnja ublažava.
Završit ću ovaj tekst jednom pričom i istinitim događajem koji pokazuje kako za sve postoji rješenje pa i onda kada ga ne vidimo, kako neznanje pobuđuje strah, mržnju i iracionalnost, kako se čovjek može uzdići, postati osviješteniji i bolji, i kako je otvoreno srce i ljubav prema drugome uvijek dobro rješenje.
U malom zaseoku gdje priroda puca od svoje veličanstvenosti jedna duša kao da nije pripadala tom mjestu. U osami, usamljenosti i tišini vidjela je sve oko sebe, a onda iznenada, a uvijek je tako bilo odvojila bi se od prostora i vremena. Tada bi ju druge duše koje nisu svojim riječima znale načiniti mjerila ismijavale, vrijeđale i omalovažavale. Bilo je tu i riječi mržnje- bolje da se nisi rodio, samo smetaš, ne mogu te takvog očima vidjeti…Godine su prolazile, umiranja i rađanja, ljubavi su se nizale, osim za njega. Nije zapravo nikad ni pomislio da bi mogao osjeti ljubav. A sanjao je, kako da ne, tko ne sanja o ljubavi. Tada je uhvatio njen pogled. Draž se uvukla u njega, udarala ga bojom, oblikom i izgledom do prestravljenosti. Zavukao se u svoju kuću i nije izlazio. Ponavljao je u sebi – Uzalud, uzalud, sva traženja su promašena, a trudim se, Bog mi je svjedok koliko je u meni truda. Bio je to epigraf čitave filozofije koja se preselila u njegov nepoznat prostor nabijen nadom i strahom. A onda je čuo da netko kuca. Na vratima je stajala ona, i kao da je sve u sjećanju bilo danas, a ne prije 40 godina kada ju je ugledao. Kuća je postala dom, uredan i čist baš kao i on. Duša i razum više nisu živjele svojim životom već su uvirale jedna u drugu. Kako je samo bio ponosan kada bi se prošetao u svojoj čistoj i novoj odjeći. Njegov pogled oživio je, i kad bi mrak ponovno pao ustuknuo bi od siline ljubavi. Ljudi su se čudili, posebno njegovoj ženi. Zapravo jedino su se njoj i čudili. Postala je njihova heroina. Sve to skupa bilo joj je pomalo smiješno. Ta ona ga je samo voljela.
Piše: Snježana Nemec/ demos media
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA FONDA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
