Piše Toni Gabrić objavljuje H ALTER

Krajem travnja Kuća ljudskih prava objavila je svoj redoviti, vrlo opširan i detaljan, pregled stanja ljudskih prava u prošloj, 2021. godini. U ovome prikazu fokusiramo se na socio-ekonomska prava i na položaj ranjivih skupina.

Opća je ocjena autora izvještaja, a to su Tina Đaković i Ivan Novosel na uredničkim pozicijama, te istraživački tim u sastavu Tea Dabić, Klara Horvat, Sara Sinčić i Tina Đaković, da u ostvarivanju socio-ekonomskih prava i dalje nema značajnijeg napretka. Stopa rizika od siromaštva i socijalne isključenosti doduše stagnira u odnosu na 2020. godinu, no to znači da je preko 20 posto stanovništva u „riziku od siromaštva“. Sintagmu stavljamo pod navodnike zato što ona ustvari označava dio društva koji već jest duboko zaorao u socijalnu bijedu.Čitavo šestogodišnje razdoblje „treće epohe“ HDZ-ova vladanja Hrvatskom obilježeno je odsustvom temeljnog dokumenta za zaštitu ljudskih prava. Još gora je situacija s Nacionalnom politikom ravnopravnosti spolova

Vlada je u prošloj godini konačno osnovala Savjet za ljudska prava no ta činjenica nije bogzna koliko podigla ljudska prava na listi njezinih prioriteta. I dalje nije donijela aktivne mjere politike zaštite i promocije ljudskih prava i borbe protiv diskriminacije, kao niti odgovarajuće politike na planu ravnopravnosti spolova i razvoja civilnog društva. Opće stanje u institucijama autori istraživanja opisuju riječima „bezidejnost“, „neambicioznost“, „neaktivnost“, a uočavaju i kontinuirani pad njihova kapaciteta za osmišljavanje, izradu i provođenje javnih politika temeljenim na ljudskim pravima.

Među programskim dokumentima koje je Vlada trebala donijeti, a nije, na prvom je mjestu Nacionalni plan zaštite i promocije ljudskih prava. Taj dokument kasni već više od godinu dana u odnosu na najavljeni rok, s time da je prethodni Nacionalni plan istekao ubrzo po povratku HDZ-a na vlast, 2016. godine. Tako je čitavo šestogodišnje razdoblje „treće epohe“ HDZ-ova vladanja Hrvatskom obilježeno odsustvom temeljnog dokumenta za zaštitu ljudskih prava. Još gora je situacija s Nacionalnom politikom ravnopravnosti spolova, koja je istekla krajem 2015. godine; novi plan je navodno i dalje u izradi, no nikako da bude usvojen.

Po kategorijama, stvari stoje otprilike ovako:

I Prava žena

Izvještaj je zabilježio „kontinuirane probleme“, od područja radnih odnosa, preko nepostupanja ili protuzakonitog postupanja institucija, do medijskog nasilja i uznemiravanja na radnom mjestu. Zbog ukupnog pada standarda i visokog PDV-a, svaka deseta žena u Hrvatskoj nema dovoljno novaca za kupovinu uložaka i tampona, dok je svaka treća žena i djevojka prisiljena kupovati manje kvalitetne menstrualne potrepštine zbog njihove cijene. „Visoka stopa PDV-a na osnovnu higijensku potrepštinu stvara nejednakosti u društvu te diskriminira žene koje menstruiraju“, stoji u izvještaju.

II Nasilje u obitelji

Nepostojanje efikasnih i sistematskih mjera prevencije nasilja, kao i blagih sankcija te nedovoljnog ulaganja u dugotrjne i kvalitetne programe resocijalizacije počinitelja za posljedicu imaju kontinuirani trend porasta kaznenih djela nasilja u obitelji. Problem nasilja posebno je izražen u manjim i ruralnim mjestima u kojima žene, zbog straha od negativne reakcije okoline, ne prijavljuju nasilje. Posebno pritom zabrinjava podatak o porastu broja silovanja od 27 posto u prvih devet mjeseci 2021., u odnosu na čitavu 2020.

„Kazneni zakon i dalje ne prepoznaje femicid kao posebno kazneno djelo“, ističu autori istraživanja. „Iako postoji kazneno djelo zločina iz mržnje temeljem spola, nadležna tijela niti u jednom slučaju nisu kvalificirala i procesuirala femicid kao zločin iz mržnje.“

Izvještaj posebno upozorava na zabrinjavajuće postupanje centara za socijalnu skrb i Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba u postupcima određivanja roditeljske skrbi nad djetetom, odnosno na činjenicu da navedene institucije jednako tretiraju obiteljske nasilnike i njihove žrtve. „Javni istupi žrtava nasilja koje su govorile o svojim iskustvima kada ih se prisiljavalo da omoguće nesmetane kontakte djece s roditeljem nasilnikom jer bi ih se inače optužilo da manipuliraju djecom odnosno ‘otuđuju’ dijete od drugog roditelja, rezultirali su /…/“ … poznatim kadrovskim rošadama u Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.

III Žene na tržištu rada

Prema podacima HZZ-a, žene su u prošloj godini činile 55 posto nezaposlenih, kao i znatnu većinu u potplaćenim sektorima. One su također podzastupljene na visokom pozicijama poslovnog odlučivanja (17 posto uvrštenih na tržište Zagrebačke burze te 23 posto u nadzornom odborima dioničkih društava). Uočljiva je nejednakost mogućnosti za napredovanje u odnositi na mogućnosti muškaraca. Žene stoga imaju u prosjeku 7 posto niže plaće, a mirovine su im 20 posto niže. Navode se podaci pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, iz kojih proizlazi da se jaz u plaćama između muškaraca i žena u zadnjih deset godina udvostručio. Glavni uzroci toga jaza upravo su segregacija na tržištu rada, kao i netransparentnost politika i praksi zapošljavanja, rada, određivanja plaća, zatim rodni stereotipi, penalizacija majčinstva, neplaćeni obiteljski rad vezan uz brigu za djecu i druge članove obitelji.

Također, statitstike pokazuju daleko veću prisutnost žena u prekarnim odnosima i u radu na određeno vrijeme, što njihov radno-socijalni položaj čini neizvjesnim.

IV Mladi

Među programskim i strateškim dokumentima koje Plenkovićeva vlada niti u 2021. godini nije donijela su stratetegija i akcijski plan rane intervencije za djecu s razvojnim rizicima, razvojnim odstupanjima, teškoćama u razvoju i području ponašanja ili mentalnog zdravlja. Nacionalni program za mlade istekao je 2017. godine, a novi i dalje nije donesen, premda je javno savjetovanje o njemu obavljeno početkom 2020. godine. K tome evaluacija prethodnog Nacionalnog programa pokazala je da je ispunjeno svega 36 posto njegovih mjera.

Nastavlja se trend pogoršavanja uvjeta za stambeno osamostaljivanje mladih. Mjera sufinanciranja stambenih kredita putem Agencije za promet nekretninama pokazala se lošom zato što diskriminira kreditno nesposobne, grupu kojoj pripada većina mladih, ujedno izazivajući porast cijene nekretnina. Posljedica je da gotovo 77 posto mladih živi s roditeljima, po čemu je Hrvatska apsolutni prvak Evropske unije.

V Osobe starije životne dobi

Udio prosječne mirovine u prosječnoj plaći pao je na 37 posto, čime je dodatno porastao tzv. rizik od siromaštva umirovljenika. Pragom siromaštva u Hrvatskoj smatra se 2 927 kuna, a prosječna mirovina u prosincu 2021. iznosila je 2 646 kuna. Šezdeset i pet posto mirovina je ispod iznosa koji predstavlja prag siromaštva. Stopa rizika od siromaštva iznosi 31 posto za osobe starije od 65 godina, a najviša je za žene iznad 65. Uz nezaposlene, umirovljenici su u najvišem riziku od siromaštva.

VI Osobe s invaliditetom

Početkom 2021. godine stupio je na snagu Pravilnik o poticajima pri zapošljavanju osoba s invaliditetom koji je uveo dvije nove vrste poticaja – sufinanciranje troškova prijevoza i sufinanciranje troškova rada stručnih radnika u integrativnim i zaštitnim radionicama. S druge strane, prema istraživanju koje je provela Zajednica saveza osoba s invaliditetom, preko 83 posto invalida smatra da se zakoni koji uređuju njihov položaj u praksi ne provode, a 84 posto ih smatra da ih državne institucije ne informiraju dovoljno o njihovim pravima.

Krajem godine donesen je Nacionalni plan izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom za razdoblje do 2027. godine, s pratećim akcijskim planom do 2024. Donesen je i Nacionalni plan razvoja socijalnih usluga do 2027. s vlastitim akcijskim planom. Svi ti dokumenti pokrivaju i 2021. godinu, dakle kasnili su s donošenjem dobrih godinu dana. K tome, javno savjetovanje za sve njih trajalo je dvostruko kraće vrijeme od zakonom propisanog.

VII Osobe sa senzornim oštećenjima

Medicinsko osoblje nije dovoljno educirano da bi prepoznalo ulogu prevoditelja znakovnog jezika i prevoditelja za gluhoslijepe. Zbog toga često ne uvažavaju njihove potrebe.

Osobe sa senzornim oštećenjima izuzetno slabo stoje na tržištu rada, prije svega zbog manjka poslova koji odgovaraju njihovim kompetencijama i mogućnostima. Kada uspiju pronaći natječaj za takav posao, često su odbijene od strane poslodavca zbog specifičnih zahtjeva vezanih uz komuniciranje i zbog potrebe financiranja prevodioca. Naime, i dalje ne postoji zakon koji bi uredio status prevodilaca za gluhoslijepe osobe i prevodilaca znakovnog jezika u obrazovnim ustanovama.

VIII Beskućnici

Službeni podaci govore o 400 do 500 beskućnika u hrvatskom društvu, međutim neslužbene procjene sežu do 2000 ljudi, dok 10 000 preživljava u riziku od beskućništva. Naime, naše javne politike ne priznaju za beskućnike ljude koji žive u krajnje nesigurnim uvjetima stanovanja, u neprimjerenim stanovima. Ne priznaje niti osobe koje se nalaze u krajnje rizičnom statusu stanarskog prava, koji ih može lako dovesti do beskućništva. Proizlazi da su Nacionalna strategija borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti i pripadajući Akcijski plan posve neadekvatne za rješavanje ovog socijalnog problema.

K tome, veliki broj gradova nema izgrađene programe zaštite beskućnika koji bi uključivali pučke kuhinje i smještaj u prihvatilištima i prenoćištima čime krše zakonsku obavezu da razviju takve programe. Uslijed nedostatka strukturirane nacionalne politike, teret brige za njih stoga pada na privatne aktere, poput organizacija civilnog društva, humanitarnih i vjerskih organizacija.

Među brojnim strateškim dokumentima koje vlada nije donijela su Strategija prevencije i borbe protiv beskućništva, kao i Strategija socijalnog stanovanja, a njihov nedostatak dodatno pogoršava položaj pripadnika ove skupine koji se ionako nalaze u položaju ekstremne bijede.

IX Izbjeglice

Migracijska i integracijska politika također ulaze u red nepostojećih javnih politika u Hrvatskoj. Akcijski plan integracije osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita za razdoblje 2020. – 2022. nije donesen, i ne zna se kad će, pa Hrvatska i dalje ne posjeduje aktivne mjere upravljanja procesom njihove integracije.

Međutim, u 2021. godini stupio je na snagu novi Zakon o strancima. Kuća ljudskih prava u svojem ga dokumentu opisuje kao propis koji otvara prostor diskriminatornim praksama, s glavnim nedostacima – neusklađenošću sa Zakonikom o shengenskim granicama, nemogućnošću podnošenja žalbi na odluke MUP-a, otvaranjem prostora za arbitrarno odlučivanje u provođenju sigurnosnih provjera te otežanim postupkom odobravanja privremenog boravka iz humanitarnih razloga.

X Ostvarivanje prava na međunarodnu zaštitu (azil)

Kao što već znaju svi koji žele znati, radi se o jednom od najdramatičnije kršenih prava u Hrvatskoj, ali i u čitavoj Evropskoj uniji. Dokument KLJP-a navodi podatke organizacije Protecting Rights at Borders koja je do kraja studenoga 2021. zabilježila 8812 nezakonita protjerivanja iz Hrvatske u Bosnu, te još 230 nezakonita protjerivanja u Srbiju. Dansko vijeće za izbjeglice zabilježilo je ukupno 9114 slučaja u cijeloj 2021. godini. Border Violence Monitorng raspolaže podatkom o 2279 osoba nezakonito protjeranih u Bosnu i Hercegovinu te 159 u Srbiju, zatim 367 ljudi lančano protjeranih kroz Hrvatsku u Bosnu i 27 osoba lančano protjeranih u Srbiju.

Tražitelji međunarodne zaštite imaju ozbiljne poteškoće s korištenjem prava na besplatnu pravnu pomoć. Aktivistima je zabranjen ulaz u prihvatne, detencijske i prihvatno-tranzitne centre čime se njihovim „štićenicima“ otežava pristup pravnoj pomoći.

Čitav sistem povratka stranaca pati od općeg manjka regulacije. U dokumentu se spominje podatak da država zadržava strance u detencijskom centru u Ježevu, premda ne postoji objektivna mogućnost za njihov povratak u zemlju porijekla. Istodobno im se ne omogućava pristup besplatnoj pravnoj pomoći. Kako se radi o osobama lišenim slobode kretanja, a koje često nemaju niti bilo kakvih financijskih sredstava, one ne mogu ostvariti svoja prava, pa čak niti pravnim putem osporiti osnovanost vlastita lišavanja slobode.

Postupanje policije, koja uključuju nezakonita kolektivna protjerivanja i onemogućavanje pristupa sistemu azila nisu u skladu sa Zakonom o strancima i Zakonom o međunarodnoj privremenoj zaštiti, k tome krše Ustav RH, Zakonik o schengenskim granicama i međunarodno izbjegličko pravo.

XI Integracija izbjeglica i azilanata u društvo

Pri nastojanju integracije u hrvatsko društvo izbjeglice i tražitelji azila nailaze na niz institucionalnih barijera. Zbog smanjenja privredne djelatnosti uslijed COVID-a 19, prvi su se na udaru otpuštanja našli upravo pripadnici ovih grupa koje je poslodavac prethodno zaposlio. Za izbjeglice i druge strance koji nemaju novaca za plaćanje obaveznog zdravstvenog osiguranja, problematičan je i pristup zdravstvenom sustavu. U nedostatku vlastitih financijskih sredstava, jednako je tako otežan i pristup učenju hrvatskog jezika.

Ukupno uzevši, nezaposlenost je jedan od glavnih problema koji su u 2021. godini pogađali izbjeglice u Hrvatskoj. Osobito su joj izložene samohrane majke i osobe koje ne znaju hrvatski. Dugo čekanje na zasnivanje nekakvog oblika radnog odnosa onemogućava tražiteljima azila pravovremenu integraciju.

Dodatni problem predstavljaju pojedine banke, koje izbjeglice diskriminiraju na osnovu nacionalnog porijekla. „Diskriminatorne prakse banaka ogledaju se u to9me da se osobe pod međunarodnom zaštitom u različitim vrstama bankovnog poslovanja (otvaranje računa, isplata…) ne prepoznaju kao osobe s izbjegličkom zaštitom, već kao državljani trećih zemalja. Zbog toga im se često otežavaju ili potpuno onemogućuje otvaranje računa, što osobama kojima je odobrena međunarodna zaštita otežava ostvarivanje prava na rad“, navode autori dokumenta. Slične administrativne poteškoće pripadnici ove kategorije imaju i prilikom potvrđivanja vozačkih dozvola.

XII Romi

Donošenje Nacionalnog plana za uključivanje Roma, sredinom godine, koliko god se radilo o neočekivano suvislom dokumentu, dakako nije moglo popraviti ukupno stanje: 92,3 posto pripadnika romske nacionalne manjine u Hrvatskoj živi u uvjetima siromaštva, a 70 posto je ekstremno siromašnih. Kao i ranijih godina, Romi nailaze na prepreke pri zapošljavanju i pristupu uslugama javnog sektora. Segregacija se, stoji u izvještaju, dodatno potiče politikom legalizacije i izgradnje romskih naselja. „Navedena praksa ne potiče inkluziju niti desegregaciju, nego dugoročno negativno utječe na oblikovanje generacija Roma ovisnih o egzistencijalnom zbrinjavanju od strane sustava.“ Ističe se i česta diskriminacija i nasilje prema ženama unutar romskih naselja, pojave koje najčešće ostaju neprijavljene.

Vijest je na izvornom LINKU

DEMOS MEDIA