Cijeloga života biram manje zlo. Nikad nisam zaokružio stranku ili kandidata iza kojeg bezuvjetno, s punim povjerenjem, stojim. Valjda su mi kriteriji previsoki ili sam naprosto razmažen. Kad već nemam favorite, onda se opredjeljujem za ljude čije su mi ideje i programi najmanje odbojni. U izbornoj noći znam se ponekad zanijeti, pa se pretvoriti u vatrenog navijača, kao da mi trijumf manje strašnih može donijeti bilo kakvo opipljivo dobro. Oni koje zaokružim izbore uglavnom ne dobivaju. Ponekad se, međutim, dogodi i to čudo: da pobijede moj čovjek ili moja stranka (koji, naravno, uopće nisu moji, jer sam ih podržao iz gole nužde, a nipošto ne iz uvjerenja). Dok se u izbornom stožeru pobjednika nazdravlja jeftinim pjenušcem, liježem zadovoljan, naravno, bez i najmanje nade da će mi – odnosno nam – sutra biti bolje, ali ufajući se da nam barem neće biti gore. I, naravno, vrlo brzo, već za koji dan ili tjedan, najkasnije mjesec, postanem svjestan kako sam se gadno prešao.
TEMELJITI REMONT
Birajući famozno manje zlo, uvijek zaboravim na drugu polovicu te olinjale fraze. Naime, da nisam izabrao neku oskudniju, slabašniju, mršaviju verziju dobra, nego i dalje zlo. Samo što je – i to možda! – manje magnitude, raspona, snage, razorne moći… I onda me prvo bude sram pred samim sobom, a potom pobjesnim i čvrsto odlučim da više neću izlaziti na izbore. Kao da bi bilo neke razlike da su umjesto lažnih mojih pobijedili autentični tuđi? S jednima ili s drugima ova je zemlja predugo na nizbrdici. Trebaju nam treći, četvrti, sedamnaesti, pedeset i šesti, svejedno koji, važno je tek da imaju odlučnosti i znanja obaviti temeljiti remont države koja nije ni mogla ispasti bolja kad je začeta u erotskome klinču udbaških prilivoda i sentimentalne ustašije.
Naravno, do sljedećih izbora obično uspješno zaboravim na obećanje koje sam dao samome sebi. I čim otpočne nova kampanja, u glavi krenem kombinirati tko bi iz široke ponude šovinističkih ništarija i kleptomanskih bitangi mogao biti manje zlo. Kad takvog identificiram ili se dam uvjeriti kako sam ga uspio prepoznati, padne mi kamen sa srca. Tako rasterećen, uputim se na biračko mjesto, večer provedem šaltajući se s jednog na drugi pa na treći televizijski program s nacionalnom koncesijom, grizući nokte sve dok se s relativnim pouzdanjem ne ustanovi tko je kako prošao. Kad “moji” popuše, bude mi žao. I kad “moji” pobijede, bude mi isto, ali malo kasnije. Ipak treba proći koji dan, tjedan ili mjesec da pokažu svoje pravo lice, naprave neku gadost i uvjere me da sam još jednom ispao magarac.
Taj se obrazac, velim, u mom slučaju ponavlja već tridesetak godina. I mislio sam da će tako biti još dugo, dugo (naravno, pod pretpostavkom da tu duljinu dočekam živ). A onda sam na zadnjim predsjedničkim izborim glasao za manje zlo, građanskim imenom Zoran Milanović. On mi je pomogao da konačno shvatim jednostavnu istinu: kad biraš iz velike nužde, sadržaj nečije velike nužde sruči ti se na glavu. Šteta što me ne možete vidjeti kako primjerno izasran sjedim za laptopom i flagelantski ispisujem ove retke. Ošinuo bih se i bičem po leđima da mogu, samo kada bih imao taj kočijaški rekvizit. Ali nemam, imam samo kočijaški jezik.
NELAGODA ZBOG KOLINDE
Dao sam glas Zoranu Milanoviću jer više nisam mogao podnijeti barbizaciju hrvatske politike. Novoskovana imenica susramlje na velika je vrata ušla u našu svakodnevnu komunikaciju otprilike kad je Kolinda Grabar-Kitarović bila na polovini svoga mandata. Tko ju je slušao, naprosto je morao osjećati duboku nelagodu zbog nje same i budalaština kojima nas je svakoga dana radosno mitraljirala.
Rasterećena potrebe da kaže išta suvislo, a želeći se dopasti baš svima, govorila je koješta dajući tako nesebičan doprinos devalvaciji ne samo pameti, nego i morala. Tko god došao nakon nje, bit će manje zlo, mislio sam, iznova pokazujući kako mi bistrina nije jača strana. Protiv Barbie sam se, naime, odlučio boriti Kenovom pameću, pa sam glasao za Milanovića. U četiri godine njegova premijerskog mandata o njemu nisam napisao ni jednu jedinu lijepu riječ, ali jesam podosta ružnih. Birajući ga za predsjednika nisam se, dakle, opredjeljivao za mačka u vreći, nego za davno kompromitiranu, provjereno neuspješnu, k tome i zastrašujuće iritantnu osobu. Pa sam ga ipak uspio podcijeniti.
Zato sada svečano prisežem, oslanjajući se na slavni Milanovićev citat profinjene, mamićevske inspiracije: E, nećeš majci, Ivaniševiću! Nema šanse da više ikad biraš manje zlo! Uostalom, što fali većemu?, prenosi slobodna dalmacija
