Prije nego krenemo s utjecajem medija na naše ponašanje potrebno je poznavati neke osnove i zapitati se što je to što utječe na formiranje naše ličnosti, a posljedično s tim i na naše ponašanje. Jesu li to naši geni ili odgoj? Pitanje koje okupira i same znanstvenike, i ako ćemo uzeti u obzir omjer, tada se prema istraživanja govori o pedesetpostotnom utjecaju i gena i okoline. Genetika je sama po sebi izuzetno složena i nećemo se baviti s istom, ali ćemo kroz stečena iskustva i spoznaje približiti njen utjecaj. Da su geni važni za oblikovanje naše ličnosti znalo se odavno, u smislu neukog tumačenja temeljenog na gledanju, svjedočenju i stvaranju vlastitog iskustva. Ako ste davnih dana čuli baku ili djeda kako vas propituje – iz kakve je ona ili on obitelji, tko su im roditelji, jesu li obolijevali od bilo kakve bolesti ili su vam to jednostavno činjenično servirali, tada ste se najvjerojatnije zgrozili nad takvom uskogrudnošću, i pružili otpor. Ako ste čuli roditelje kako vam govore – nije ona, on za tebe jer ste različiti, jer postoje nepremostive kulturološke razlike, jer je iz obitelji koja kroz generacije nije uspjela ili uspio sačuvati zajedništvo, i kojoj je instucija braka ili partnerstva strana, tada ste se najvjerojatnije pobunili jer mladost je takva i kao takva i treba ostati, unatoč tome da se sve te izgovorene riječi u konačnici nerijetko pokažu istinitima i mudrima. Ako ste kao roditelj i sami umjereno upozoravali jer drugačije i ne ide zbog spoznaje da vas ionako neće slušati reakcije će biti uglavnom iste. Vaše iskustvo i vaša stečena mudrost u neukom poznavanju gena kod mladosti rijetko nalazi svoje mjesto. Mladost će napraviti ono što u danom trenutku smatraju ispravnim, i to je posve normalno, naprotiv i poželjno jer moraju ići svojim putem, stvarati svoja iskustva i uvjeriti se i u Sokratovu o nemislosrdnom učitelju koji vam prvo da packe pa vas tek onda uči kako treba postupiti. No kad se vaše neuko čitanje gena potvrdi, i u kojem vaše dijete ili vama draga osoba proživljava upravo ono na što ste ga upozoravali, tada vas to isto rastuži, ali i vodi do spoznaje da je sposobnost poistovjećivanja s drugom osobom, njezinim stanjima i osjećajima rezultat, ne samo našeg iskustva već i gena, i da taj predznak neuko čitanje gena ima svoju podlogu.
S druge strane živimo u vlastitom okruženju, učimo od roditelja, baka, djeda, skrbnika, u školi, družimo se s prijateljima, gledamo televiziju, slušamo radio, na društvenim smo mrežama, upijamo oko sebe, pamtimo, „zapisujemo“ u svoju memoriju i svijest, i sve to što akumuliramo kroz okolinu, uz genetske predispozicje formira našu ličnost i rezultat je naših misli, osjećaja i našeg ponašanja. Mediji, ekonomija, politika, kultura ili njihova povezanost, naše djelovanje unutar toga, sve to utječe na nas i oblikuje nas ovakvim kakvi jesmo, i u osnovi govorimo o heterogenosti utjecaja s kojima se nije lako nositi.
Kada govorimo o medijima, govorimo o brzom informativnom alatu koji svjesno ili ne percipiramo. Nerijetko svoja uvjerenja postavljamo na liniju onoga što vidimo i što izvodimo iz medijskih poruka, i sve je u redu ako se usvaja pozitivnost, no kada počnemo usvajati negativnosti i krive vrijednosti nastaje i problem. U pozitivnoj strani utjecaja medija mi u konačnici preuzimamo pozitivne poruke koje nas čine socijalnim prema društvu i iz kojih učimo, širimo horizonte kako bi razumijevali zbivanja i odnose među nama i u svijetu. Ako gledamo neku emisiju o solidarnosti i zajedništvu među ljudima uključe nam se i emocije i potreba da budemo dio toga. Ako, primjera radi gledamo emisiju o osobama s invaliditetom učiti ćemo o njima, o tome kako se osjećaju, s kakvim preprekama se susreću i stvorit ćemo, ne samo empatiju već i potrebno razumijavanje čime zapravo razbijamo predrasude i naučene obrasce ponašanja. Dobar film, glazba, edukativne emisije, kvalitetni zabavni sadržaji sa sobom nose pozitivnu i korisnu stranu medija.
S druge strane sustavno plasiranje negativnih i depresivnih vijesti, stvaranje osjećaja nesigurnosti i panike, što su neki od razloga pada povjerenja u medije, ostavlja ozbiljne posljedice na naše misli, osjećaje i naše ponašanje, i sve češće dovodi do stanja depresije, posebno kod djece i mladih. Novi mediji, društvene mreže, videoigre dovele su do odvajanja od stvarnog svijeta, i sve više djece i mladih odlazi na liječenje jer više ne mogu razaznati svijet privida od stvarnog svijeta. Ta odsutnost od stvarnosti posljedično dovodi i do izostanka toliko potrebnog fizičkog kontakta, što smo osjetili i kroz pandemiju COVID-19. Kada bi povukli paralelu nekadašnjih odnosa i oni su se mjenjali, no fizički kontakt nikada nije izostajao. On je bio manji ili veći, ovisno o našoj prirodi, okolini koja vas okružuje, ali je bio tu. Smisao je u tome da se, između ostalog socijalni kontakti izražavaju postupcima, onim što radimo i iznova definiramo ono što jesmo te do koga i do čega nam je stalo. Ako bi pak povukli paralelu između generacije naših baka i djedova, naših roditelja i nas promjene su velike, a kad provučemo današnju dimenziju odnosa kojoj svjedočimo, promjene su ogromne, i istih u većini slučajeva nismo ni svjesni, što utječe na našu sposobnost razmišljanja o svijetu koji nas okružuje.
Bili svjesni ili ne stalno se rađaju neka nova uvjerenja, neki novi trendovi koji poljuljavaju naše stavove i razmišljanja i zbog kojih nerijetko odlazimo i u krajnosti, ne razmišljajući o posljedicama koje utječu na jasnoću našeg zapažanja i ozbiljno priječe sposobnost rješavanja istih. Tako, primjera radi kao posljedici naučenih obrazaca ponašanja sve više svjedočimo javnom iznošenju intime i pretjeranom iskazivanju seksualnosti, trendu online prodaje nevinosti, sve učestalijim tekstovima u medijima o razlozima zašto ne imati djecu koji se provlače kroz ispovijesti žena koje žale što imaju djecu, kroz seksizam, kroz demokraciju i pravo na mišljenje, kroz sve prisutnijie – imam pravo na sve, bez protivljenja. I točno, ima, i može i hoće, no treba li? Primjer opsjednutosti zdravom prehranom, ortoreksije i pretjeranog fokusiranja na zdravu prehranu koja u konačnosti dovodi do fizičkih i psihičkih problema. Primjer pojma sologamije ili udaje za samu sebe, videoigri u kojoj mladić 12 sati dnevno igra igricu i kojeg prati preko 20 milijuna ljudi, a „Times“ stavlja tog istog mladića na listu 100 najutjecajnijih ljudi u 2019. godini, uz papu Franju. Ili videoklipovi, od onih bez ikakvog sadržaja, do onih koji obiluju psovkama i vulgarnostima. Razlozi ponekad leže u zaradi, ponekad izraženoj i u miljunima neke valute, ponekad samo u pokušaju zarade, ali u većini slučajeva razlog leži u potrebi da se bude primjećen, kao jedna od paradigmatskih poruka koje se šalju, uz poruke biti vječno mlad i lijep. Kad nešto predstavlja oblikovanje nečega što je bezlično i koje djeluje na druge pa, i u obmani da svi to mogu, tada to postaje problem. Kada željni slave ostanu u konačnici neprimjećeni, tada nastaje ozbiljan problem koji može i utječe na mentalno zdravlje. Sve to skupa brutalizira i ukus i osjećaje s jedne strane, a s druge strane odvlači pažnju od onih koji imaju što za reći i pokazati, ali što je najvažnije od njih samih. Na žalost, govori i o nekritičnosti ili bolje rečeno zadovoljava nekritičan ukus publike. Mogli bi, čini se primjere nabrajati u nedogled, no isti više i nisu vijest ili novost, a nisu jer se radi o već naučenom ponašanju i o tome da ne postoji dovoljno jaka kritička svijest koja bi opozvala ovakve ili slične pojave.
Dolaskom novog digitalnog doba, društvenih mreža utjecaj na naše misli, osjećaje i ponašanje inteziviziran do ozbiljnih granica. Istraživanja su pokazala da ljudi koji često koriste društvene mreže imaju povećanu razinu negativnih emocija. Skriveni iza optičkih vlakana, s potrebom da budemo savršeni, što nerijetko slušamo i kroz reklamne poruke tradicionalnih medija, ostavljamo sliku koja odudara od naše stvarnosti. Takav modus operandi se samo umnožava, posebno kod djece i mladih jer osjećaju pritisak vršnjaka, kopiraju iste kako ne bi odudarali. Taj trud da budemo kao ostali, ne izdvajati se je kao da govorimo o poeziji iracionalnog. Ako ćemo biti slikoviti, zamislite čovjeka koji je na ulicu izašao bez šešira i prolaznici koji nose šešire ukazuju mu na njegov propust, iako se radi o jednom lijepom i toplom danu. U iracionalnom on se vraća kući, uzima šešir kako bi popravio grešku i mirne savjesti krenuo dalje, zadovoljavajući formu.
Tako je i sa idejama koje se plasiraju, sa sramoćenjem na internetu, sa nasiljem u kojem se postupno prilagođava nasilnom sadržaju, što posljedično dovodi do gubitka senzibilnosti prema određenim radnjama, prema drugome. a u konačnici i prema sebi samom. Prevladava osjećaj da je opravdano djelovati nasilno i agresivno jer je u njihovom umu inducirano uvjerenje da je takvo ponašanje dio normalnog ponašanja i kulture. Možda ne postoji izravna povezanost medija s takvim asocijalnim ponašanjem, ali je činjenica da je um već motiviran.
Kako bi razumijevali medijski utjecaj na naše ponašanje potrebno je razumijevati složenost suvremenog svijeta u kojem živimo, način na koji isti funkcionira, njegovu ekonomsku, političku i društvenu komponentnu koja izvire iz medijskih sadržaja i poruka i koje utječu na naše misli i osjećaje. Naravno, nije to uvijek lako jer često su pojave nejasne, zavijene u racionalizacije, i kao takve predstavljaju se kao najnormalnije, bez ostavljanja prostora kritičkog razmišljanja i rasuđivanja. Razumijevati isto tako da, ako se ne ukloni pravi uzrok nekog problema posljedica će biti samo logičan slijed i vanjski izričaj uzroka. Činjenica je da još uvijek u stvarnom životu pa i u onom virtualnom glavnu riječ vodi posljedica.
Mediji sami po sebi poznaju ljudsku prirodu bolje nego mi sami sebe. Medijske poruke koje se šalju računaju na našu subjektivnost koja otvara vrata svemu što zvuči dovoljno sugestivno, ostvarujući tako svoje interese. S obzirom na našu subjektivnost, slike koje stvaramo nerijetko su iskrivljene, posebno u poimanju samog sebe. Ako je to poimanje bazirano na današnjim imperativima kako se oblačiti, što jesti, kako izgledati, na instant zadovoljtvu i konzumerizmu, na modusu imati, a ne biti i postojati, na krivom poimanju slobode i odgovornosti, tada se stvara određena uloga i norma ponašanja koja se reflektira i na cjelokupno društvo.
Upravo zbog navedenog te potrebe prepoznavanja i ispravnog tumačenja sadržaja i poruka koje primamo, medijska pismenost igra ključnu ulogu, u smislu vještina i pomoći koje pruža i koje, čini se nikad nisu bile potrebnije, posebno kada govorimo o djeci i mladima koji još usvajaju životne spoznaje i grade svoje stavove, koja su pod pritiskom sadašnjice, medija, između genetike i okoline, u stalnom procjepu između onoga što jesu i onoga što im se nudi. Sve ih to „lomi“, što pokazuju i statistički podaci za Hrvatsku u kojima 13 posto srednjoškolaca ima ozbiljne simprome depresije, 20,3 posto pati od anksioznosti, 13, 4 od stresa, 15, 7 posto djece se samopovređuje, a čak 20 posto ozbiljno razmišlja da si oduzme život.
Područje medija se stalno mijenja, pojavljuju se novi obrasci i metode koji utječu na naše ponašanje i treba ići u korak sa tom činjenicom. S druge strane odgovornost bi trebala ležati i na samim medijima koji trebaju filtrirati negativne sadržaje, pokazati više jasnoće i jednostavnosti kako bi lakše prolazili kroz ovaj svijet. Hoće li mediji, konvencionalni i noviji preuzeti svoj dio odgovornosti, teško je za sada reći.
Činjenica je da prema sociološkim istraživanjima već sada imamo svijet prepun površnosti, svijet manje tolerantnih, manje socijalno osjetljivih, s brigom usmjerenom na vlastiti interes, manje društveno angažiranih, ali sve više zainteresirani za društvenu scenu. Međutim, u provedenim istraživanjima pojavljuje se i naznaka promjena u mislima i osjećajima pa se tako mladi zbog nesigurnosti koju osjećaju sve više vraćaju u prošlost. Današnjoj generaciji ne govori se da u životu ne postoje garancije za ništa i da biti zatvoren u svoj svijet ne donosi dobro, da je potrebna živa socijalna interakcija, zajedništvo kako bi i strah od nesigurnosti bio lakši. Uz nešto što im je tehnološki na “dlanu”, što žive, zapravo ne postoji nešto za što bi se čvrsto uhvatili. Univerzalne vrijednosti koje danas spavaju i ponekad se probude, ostaju vječne, što potvrđuje i ovo nespojivo vraćanje mladosti u prošlost, gdje im stare vrijednosti izgledaju kao nešto vrijedno i sigurno.
Svijet se mijenja, mjenjamo se i mi jer promjena je stalna i nezaobilazna, a čovjek sam po sebi nije dovršeno biće te je za očekivati da će se i dalje mijenjati i utjecati na našu ljudsku prirodu. Do tada treba razumijevati da živimo u svijetu pa tako i medijskom, gdje se puno toga mora prepoznati i preskočiti kako bi zadržali svoju suštinu. „Zarobljeni“ u svijetu privida ne vidimo kako je većina onoga što smatramo istinom rezultat utjecaja svijeta u kojem živimo. A spoznavanje započinje prije svega uklanjanjem iluzija.
Neka imperativ bude učiti, raditi na sebi, poznavati doba u kojem živimo, voditi se pozitivnim i korisnim medijskim sadržajima, činjenicama, ali i znati prepoznavati lažne poruke i dezinformacije, odnosno prepoznavati ideološki značaj medijske poruke, uzdignuti se i na višu razinu prosuđivanja i imati jasnu viziju vlastitog života. Pa i ako smo rješavamo posljedicu, budimo odgovorni prema sebi i prema drugima jer u protivnom drugi će nas oblikovati i usmjeravati, a mi ćemo u potpunosti nesvjesni istog prihvatiti tu ulogu. Percepcija je sve, rekao je Tom Peters.
Piše: Snježana Nemec/demosmedia
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA FONDA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
