Cenzura je vid medijske manipuacije i predstavlja kontrolu slobode mišljenja, kontrolu informacija, i provodi se s ciljem uklanjanja onih tema koje utjecajni pojedinci ili institucije političke i ekonomske vlasti smatraju štetnim po svoje interese.
U suvremenim društvima cenzura je uglavnom zabranjena zakonom pa tako i u Hrvatskoj Zakonom o elektroničkim medijima, člankom 4. kojim je definirano da se odredbe ovog Zakona ne mogu tumačiti na način da daju pravo na cenzuru ili ograničenje prava slobode govora i izražavanja msli. No stvarnost nerijetko odudara od zakonskog i propisanog, i zapravo svaka vlast na neki način ograničava slobodu govora.
Za razliku od nekada današnji način cenzuriranja je diskretniji i sve manje prepoznatljiv, posebno kada govorimo o autocenzuri javnoj tajni o kojoj se ne govori, o kojoj ne govore ni sami novinari, iako se radi možada o najučinkovitijem, ali i čini se najgorem obliku cenzure, posebno u smislu gušenja vlastite volje, što je opasno jer volja je utoliko slobodnija, što više raspolaže mogućnostima samog djelovanja. Upravo zbog ovakve karakterizacije, same složenosti i činjenice da se radi o ozbiljnoj ugrozi samog ljudskog duha, slobode medija, novinara i same demokracije, težište će se staviti na autocenzuru.
Autocenzura ili samocenzura je zapravo cenzuriranje samog sebe, odnosno potiskivanje vlastititih misli, razmišljanja i stavova kako bi se izbjegle određene teme za koje smatramo da neće biti dobro prihvaćane ili kako bi se jednostavno prilagodili uvriježenim društvenim normama. Dakle, većina ljudi se samocenzurira kako bi izbjegla profesionalnu ili osobnu štetu.
Kada govorimo o medijima isti su sami, uglavnom iz straha od političkih i ekonomskih posljedica preuzeli funkciju cenzora, izbjegavajući teme koje nisu u interesu vlasti i koje bi mogle, metaforički rečeno uzbuditi duhove. Naravno, navedeno ne isključuje da postoji i izravan utjecaj državnog cenzora, posebno kada se govori o nacionalnoj televiziji, što potvrđuje i izvješće za 2021. organizacije Reporteri bez granica gdje je obuhvaćana i Hrvatska te o indeksu slobode tiska koji za Hrvatsku iznosi 27.95 i koji je je prema dobivenoj ocjeni istih okarakteritiziran kao problematična situacija (25.01-35). Mediji su pod kontrolom politike ili pod (ne)izravnom kontrolom kapitala, a i jedni i drugi zapravo diktiraju uređivačku politiku jednog medija
Kako bi opisali samu težinu pa i mučnost autocenzure za jednog novinara ili pisca, možda je najbolje parafrazirati književnika Danila Kiša koji autocenzuru opisuje kao dvojnika koji se piscu naginje preko ramena i zaviruje mu u tekst, opominjući ga da ne napravi kakvu ideološku nepodopštinu. Navodi, kako je tom dvojniku-cenzoru nemoguće doskočiti jer je rođen iz vlastitog mozga, vlastitih strahova i vlastitih fantazija. Ali, kaže Kiš to hrvanje sa svojim dvojnikom, ta intelektualna i moralna koncentracija ne mogu ne ostaviti jasne tragove na rukopisu, ukoliko se cijeli napor ne svede na jedan jedini moralni gest – na uništenje rukopisa i odustajanje od projekta. Kiš piše kako i odustajanja od borbi i pobjedi izazivaju isti efekt: osjećaj poraza i srama jer što god uradili, taj dvojnik uvijek trijumfira: ako ste ga prognali, on se smije vašem strahu, ako ste ga poslušali smije se vašem kukavičluku. Tako taj dvojnik pisca uspijeva na kraju kompromitirati i svaku i najmoralniju osobu, onu koju cenzura nije uspela skršiti. Ne želeći priznati svoje postojanje, kaže Kiš autocenzura je sestra laži, duhovna korupcija…..
Kada govorimo o ovom vidu mentalne manipulacije ista se smatra dobrovoljnim činom, ali nerijetko nastupa iz straha ili pritiska. Novinari su stalno pod pritiskom dvojbe koja je oduvijek postojala u njihovoj profesiji: trebaju li pisati istinu i trpjeti posljedice ili šutjeti i tako zadržati svoj posao i izglede za napredovanjem. Trebaju li pisati „naručene tekstove“, izbjegavati pojedine osobe ili teme jer se isto neće svidjeti uredniku, vlasniku medija ili onima s kojim je isti možda povezan. Strah koji se pojavljuje kod novinara posljedica su i fizičkih napada, zastrašivanja i uznemiravanja, ciljanog nadzora i cyberbullyinga koji su dramatično porasli tijekom posljednjeg desetljeća, uzrokujući raširenu autocenzuru novinara i neovisnih medija.
Da je situacija poprilično alarmantna potvrđuje i izvješće Vijeća Europe pod nazivom „Novinari pod pritiskom- neopravdano upletanje, strah i samocenzura u Europi” za koje se intervjuiralo gotovo 1000 novinara o autocenzuri i njihovom radnom okruženju. Više od polovice ispitanih novinara izjavilo je da su bili podvrgnuti zastrašivanju od strane javnih tijela, dok je četiri od deset izjavilo da su im prijetili fizičkim nasiljem. Isti je udio rekao da su ih oklevetali ili ocrnili javni dužnosnici, a svaki četvrti je rekao da ih je vlastita uprava omalovažila i ponizila. Više od jednog od pet novinara također je izvijestilo da su ih uhitili, istražili, procesuirali ili im prijetilo kaznenim progonom. Kao rezultat toga, više od 30 posto ispitanih novinara reklo je da su ublažili osjetljive ili kritičke priče na kojima su radili, dok je još 15 posto reklo da je u potpunosti napustilo ovu vrstu priča. Svaki peti ispitanik rekao je da je svoje izvješćivanje oblikovao tako da odgovara političkim ili poslovnim interesima svoje tvrtke. S takvim rezultatima ispitivanja koje je okarakterizirano kao ozbiljna prijetnja demokraciji u Europi, VE je pozvalo zemlje članice EU da uvedu bolju zaštitu za novinare i medijske skupine kako bi se borile protiv autocenzure. Hoće li ovaj poziv polučiti neke rezultate ostaje za vidjeti jer sve je teže osporiti da živimo u prividu slobode i da oblici pritisaka postaju sve suptilniji, a suptilnost manipulativnih oblika i tehnika se vremenom nametala sama po sebi kako je jačala i dostupnost znanjima.
Cenzura i autocenzura su vezane za slobodu izražavanja i važno je razumijevati da sloboda izražavanja nije samo ostvarivanje osobnih ljudskih prava, već je povezana i s drugima i njihovim pravom slobode izražavanja, pravom razmjene informacija i ideja, sudjelovanja u javnim raspravama o važnim temama, kako bi u konačnici mogli donositi odluke. Naša sposobnost da dobijemo informacije, razumijemo probleme, a zatim podijelimo i raspravljamo je žila kucavica slobodnog i demokratskog društva. Kad je stalno prisutna kod novinara autocenzura naprosto guši slobodan protok informacija i ograničava znanje i razumijevanje.
I na društvenim mrežama gdje bi se očekivalo da će ljudi slobodnije i bez straha postavljati svoje sadržaje, dijeliti one za koje smatraju bliskim svoji svjetonazorima, istraživanja zapravo pokazuju da iste pomažu u razvoju fenomena „spirala šutnje“, odnosno potiskivanja vlastitih razmišljanja zbog sve prisutnije percepcije da se mogu snositi posljedice, bilo profesionalne, društvene ili neke druge. Ovakva široko rasprostranjena autocenzura je zabrinjavajuća i štetna za demokraciju.
Zašto se ide linijom manjeg otpora i gdje je rješenje ?
Da je slobodna volja oduvijek podložna filozofskim raspravama, od toga da je ograničena do toga da ne postoji po toj istoj slobodnoj volji uvijek imamo mogućnost reći- Da ili u slučaju autocenzure reći- Ne, prihvaćajući naravno i posljedice takve odluke. Postoji i mogućnost zaobilaženja autocenzure pisanjem između redaka u kojem bi čitatelj iz podteksta shvatio poruku koja se šalje, ili pisanje pod pseudonimom, no ako je potrebno služiti se takvim metodama da bi informacija ili istina izašla na vidjelo, tada je to zabrinjavajuće.
Politički i ekonomski interesi jednog medija zasigurno su najvažniji razlog, no postoje i razlozi koji su neprimjetni, koje živimo i o kojima uglavnom ne govorimo. Jedan od takvih leži u našoj sve većoj fokusiranosti na vlastite preokupacije i vlastiti opstanak, što ne samo da nas odvaja od zajednice već nam sužava vidokrug. Drugim riječima, individualizam je zamijenio egoizam koji je svu našu individualnost poništio i sve istine i vrijednosti podvrgnuo vlastitom sudu i interesu. Drugi razlog leži u sve većoj letargiji i nezainteresiranosti jer kada vas sustavno netko sputava ulazite upravo u ova stanja, sve više vjerujući da je prednost uvijek na strani drugoga i da svaka „borba“ postaje uzaludna. Treći razlog koji zapravo obuhvaća i šire od prva dva je sam globalizam i činjenica da je sve teže povući se iz globalnog sustava.
Suvremeno društvo u kojem se s jedne strane sustavno ubija svaka kritičnost i kreativnost pa se potom nastali problem rješava, u kojem i ljudski odnosi sve više postaju nepojmljiva hijerarhija u kojoj svakome valja pronaći svoje mjesto jednostavno je zapalo u slijepu ulicu iz koje je sve teže izaći. Strah od gubitka posla i neizvjesnost same budućnosti, strah od pritisaka modernosti paraliziraju čovjeka koji više ne vidi rješenje pa tako i u izricanju – Ne cenzuri i autocenzuri. Iako postoje i primjeri „pozitivne cenzure“, ista je štetna. Tekstovi novinara i pisaca nisu mrtve stvari, već nose u sebi zrno života. Zabraniti iste, raditi korekcije da bi se zadovolji nečiji interes je „ubijanje“ razuma. Cenzura poništava i samu javnost. Poništava i same cenzore jer spriječavanjem protivničke misli pokazuju da ni sami ne vjeruju u svoje djelovanje. Čini se da znamenita apologija o slobodi tiska Johna Miltona i njegova „Areopagitica“ iz 1644. ni do danas nije zgubila svoj značaj.
Međutim, ne treba zaboraviti da uvijek možemo raditi svoje izbore, da nam nitko ne može nametati svoje stavove, da se autocenzura ne može generalizirati i uvijek pravdati egzistencijom. Ako se piše isključivo zbog novaca i pritom se guše vlastiti stavovi to je izbor koji netko napravi. Ako to pisanje obmanjuje javnost, širi dezinformacije krivo interpretira činjenice ili zaustavlja informacije korisne za javnost, tada je teško naći opravdanje i tada se treba zapisati je li vaša profesija za vas.
Konkretnog i kolektivnog rješenja za sada nema, već odgovornost i dalje prema današnjem shvaćanju slobode leži na svakom pojedincu, novinaru i njegovom pobjedom nad autocenzurom te na njegovoj mogućnosti samoodređenja nasuprot ovisnosti o vanjskoj prisili.
Javnost, posebno djecu i mlade treba educirati o ovom vidu manipulacije, davati im tekstove iz različitih razdoblja gdje je zabilježena cenzura i autocenzura u novinarstvu, glazbi, filmu kako bi radili komparaciju, donosili vlastite zaključke i sudove o ulozi institucionalnih čimbenika nekada i danas, o jačini prisutnosti ekonomske i političke manipulacije prije i sada, i kako bi u konačnici razumjeli da uskraćivanje informacija ili plasiranje informacija koje odgovaraju određenim interesnim skupinama znači uskratu za njih same i za demokraciju u kojoj žive ili će živjeti.
Piše: Snježana Nemec/ demosmedia
OVAJ PPROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA FONDA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
