Sredinom veljače, Hrvatska vlada poslala je prvi izvještaj o provođenju Istanbulske konvencije na evaluaciju Skupini stručnjaka Vijeća Europe (GREVIO). U izvještaju, međutim, nema pregleda stvarnog stanja na terenu. To stanje opisano je u tri alternativna izvještaja ženskih organizacija, i u njima je vidljivo da je stanje daleko od idile koju sugerira Vlada.  

Kada nakon četrnaest godina postojanja sklonište za žrtve obiteljskog nasilja i dalje kuburi sa sredstvima, problem je to koji jasno pokazuje društvene prioritete. Sigurna kuća koju od 2008. godine vodi Centar za žene Adela iz Siska, jedino je sigurno sklonište za žene i djecu u Sisačko-moslavačkoj županiji. Kapacitet je 15 kreveta. Nerijetko su popunjeni i više od toga, a uvjeti su daleko od idealnih. Javlja portal H ALTER

„Naše financiranje bi trebalo biti po modelu 1/3 nadležno ministarstvo, 1/3 županija, a 1/3 gradovi i općine s područja Sisačko-moslavačke županije. U praksi, mi smo uvijek najzadnji, nakon što se druge namiri“, kaže Senka Filipović, predsjednica udruge.Autonomna skloništa koje vode ženske udruge dobivaju manje novaca nego državna i crkvena skloništa. Država ih pokušava natjerati da djeluju po njihovom modelu, ograničavajući im neovisnost

Tako i ove godine imaju obećanje Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike da će, pored trogodišnjeg projektnog financiranja, „uskočiti“ i pokriti razliku manjka dobivenih sredstava iz županijskog proračuna. Pomoć Sisačko-moslavačke županije pala je s lanjskih 170 tisuća kuna na 100 tisuća kuna. Istovremeno, i dalje je godišnja pomoć lokalnih jedinica više-manje simbolična, između 5 i 20 tisuća kuna. Toliko izdvajaju gradovi i općine poput Petrinje, Kutine, Novske, Popovače, Martinske Vesi i Lekenika.

Grad Sisak, uz mjesečnih 7 tisuća kuna za sklonište, pokriva i troškove najma za savjetovalište, tako da je to ipak olakšanje za udrugu koja samo plaća režije za prostor savjetovališta koje je na drugoj lokaciji od sigurne kuće.

Što se tiče financiranja skloništa iz fondova EU, Senka Filipović objašnjava da to nije moguće zbog problema tzv. dvostrukog financiranja.

Skupljanje donacija „zrno po zrno“

„Pomoć skloništima poput našeg trebala bi biti sustavna, jer ovako kao da Hitnu pomoć stavite u status udruge. Status skloništa za žrtve obiteljskog nasilja trebao bi biti istovjetan kao što ga imaju Hitna pomoć, centri za socijalnu skrb i Crveni križ. Naš je angažman od 0 do 24, često i noću sa žrtvom obiteljskog nasilja moramo u bolnicu, na policiju, tu je još i SOS telefon…Kod nas u sigurnoj kući smještaj traže ne samo žene i djeca iz naše županije, nego i iz Dalmacije, Slavonije, pa čak i iz Zagreba“, kaže predsjednica sisačke udruge.

Samo prošle godine pružili su smještaj za 70 žena i djece, od kojih neki ostaju u skloništu i duže od godinu dana. Posebno im je teško za vrijeme epidemije COVID-a, jer je „bilo perioda kada nismo mogli ni otpustiti stare ni primiti nove korisnice, a nemamo ni prostor za izolaciju“. U skloništu je troje zaposlenih, među kojima je i psiholog. Na ugovorima o djelu rade socijalni radnik i pravnik. Obaveze su velike – od stručne pomoći žrtvama do svakodnevnih poslova poput nabavke hrane i održavanja skloništa, podmirenja računa…Pristup žrtava državnim i crkvenim skloništima uvjetuje se CZSS-ovom uputnico , čime se uskraćuje pravo svim ženama žrtvama nasilja pristup tim skloništima, što je u suprotnosti s člankom 18. Istanbulske konvencije

U tome im pomažu razni donatori, udruge građana ili poduzeća. Jedan uskače s kupovinom perilice, drugi s hladnjakom, tako su nabavljeni i štednjak, zamrzivač, peć za centralno grijanje, madraci…

„Iscrpila sam sva privatna poznanstva za donacije, a i dalje imamo krevete u sigurnoj kući stare 40 godina iz atomskog skloništa“, kaže Senka Filipović.

Uvijek im je potrebna hrana, slatkiši za djecu, rublje, pidžame, posteljina, a trebalo bi zamijeniti i dvije perilice za rublje koje peru i pet puta dnevno, pa je njihov radni vijek znatno kraći nego u prosječnom domaćinstvu.

Zbog svega, Centar za žene Adela odlučio se i na skupljanje donacija po principu „zrno po zrno“ i 8. travnja u 18 sati organizira donatorsku večeru u sisačkom restoranu Bijela lađa u nadi da će prikupiti barem dio sredstava za rad. I to nakon 14 godina postojanja skloništa u kojem su pružili zaštitu stotinama žena i djece i nakon gotovo 4 godine nakon što se, prihvaćanjem Istanbulske konvencije, Hrvatska obavezala osigurati sustavnu podršku sigurnim kućama. „Sustavno“ se u ovom slučaju svodi na – 200 kuna kotizacije i krpanje rupa.

Vlada se hvali fondovima EU

Prema odredbama Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, poznatijoj kao Istanbulska konvencija, države potpisnice se, među ostalim, obavezuju da će poduzeti „potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale osnivanje dovoljnog broja odgovarajućih, lako dostupnih skloništa radi omogućavanja sigurnog smještaja i proaktivne pomoći žrtvama, osobito ženama i njihovoj djeci“.

Istovremeno, države su dužne „priznati stručan rad nevladinim organizacijama, prihvaćati ih kao partnere u kreiranju i primjeni sveobuhvatnih vladinih politika, aktivno podupirati njihov rad i omogućiti im da svoj posao obavljaju na najbolji mogući način“. Na sve se to obvezala i Hrvatska.

Hrvatska vlada je sredinom veljače usvojila prvi izvještaj o provođenju Istanbulske konvencije i poslala ga Vijeću Europe na evaluaciju Skupini stručnjaka za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (GREVIO).Žene se žale da se u skloništima koje vode vjerske organizacije forsira koncept “svetosti obitelji“, da im je sugerirano da “oproste počinitelju” i “prihvate svoju ulogu kao žene”

U dijelu izvještaja koji se tiče potpore radu skloništa, Vlada se pohvalila da „državna tijela pružaju financijsku potporu organizacijama civilnog društva, vjerskim ustanovama i drugim pružateljima socijalnih usluga koji vode sigurne kuće“ te da su u razvoju mreže usluga skloništa „organizacije civilnog društva vrlo važan partner državnim tijelima“.

Od ukupno 25 skloništa za žrtve nasilja u obitelji u Hrvatskoj – s ukupno 352 kreveta – njih 14 vode ženske nevladine udruga i organizacije civilnog društva, 5 vjerske institucije, a ostalih 6 drugi pružatelji usluga smještaja, odnosno Crveni križ i domovi/ustanove. U izvještaju, međutim, nema pregleda stvarnog stanja na terenu, koliko je svaka od tih sigurnih kuća održiva, nego samo opće brojke koje pružaju ružičastu sliku o izdašnim sredstvima iz EU fondova.

Vlada posebno ističe da je neposredno nakon prihvaćanja Istanbulske konvencije, u 2019. i 2020. godinu osnovano šest novih skloništa, čime je zadovoljena regionalna pokrivenost u čitavoj Hrvatskoj. Za njihovo osnivanje, opremanje i provođenje programskih aktivnosti odobreno je 54,7 milijuna kuna (7,3 milijuna eura) iz EU fondova.

Što se tiče financiranja iz državnog i lokalnih proračuna, tijekom 2019. godine za rad skloništa ukupno je utrošeno 16,2 milijuna kuna, dok je u 2020. godini utrošeno milijun kuna više. Za prošlu godinu podatke nisu naveli.

U 2019. godini u skloništima je bilo 806 žrtava, od kojih je 542 djece, 2020. godine 712 žrtava, od kojih 402 djece te 2021. godine 854 žrtava, od kojih 491 dijete, navodi se u vladinom izvještaju upućenom u Strasbourg.

„Izvještaji u sjeni“

U međuvremenu je GREVIO zaprimio čak tri „izvještaja u sjeni“ koja su uputile nevladine organizacije i stručnjakinje za zaštitu prava žena i žrtava rodno uvjetovanog nasilja. Alternativni izvještaji se temelje na informacijama iz prakse u izravnom radu sa ženama žrtvama rodno uvjetovanog nasilja. Alternativni izvještaji bacaju novo svjetlo na to kako Vlada ispunjava odredbe Istanbulske konvencije. Ovdje ćemo se zadržati samo na problemu sigurnih kuća u Hrvatskoj.

“Sve vaninstitucionalne usluge koje pružaju ženske nevladine organizacije, uključujući i skloništa za žrtve obiteljskog nasilja, trebale bi se kontinuirano financirati iz državnog proračuna, a ne putem natječaja, uz zajamčenu neovisnost rada“, upozorava se u izvještaju kojeg je izradilo osam nevladinih organizacija za ženska prava – udruge CESI, Centar za mirovne studije, Domine, Roda, SOS Rijeka, Uzor, Ženska grupa Karlovac Korak i Ženska soba. Na tom je alternativnom izvještaju radilo i više stručnjakinja, među kojima je – zanimljivo – i Dunja Bonacci Skenderović koju je Vlada nedavno predložila za članicu skupine GREVIO.Vlada se pohvalila da „državna tijela pružaju financijsku potporu organizacijama civilnog društva, vjerskim ustanovama i drugim pružateljima socijalnih usluga koji vode sigurne kuće“ te da su u razvoju mreže usluga skloništa „organizacije civilnog društva vrlo važan partner državnim tijelima“

Upozorava se i da nedovoljna financijska potpora organizacijama civilnog društva koje pružaju specijaliziranu podršku ženama žrtvama rodno uvjetovanog nasilja dovodi u pitanje održivost skloništa. Problem je i što mnoga skloništa nemaju uvjete za smještaj žena s invaliditetom, trudnica, (bivših) ovisnica i žena kojima je potrebna posebna medicinska njega. Od 25 skloništa, nisu sva specijalizirana skloništa za žene.

„Potrebno je razlikovati specijalizirana skloništa za žene od skloništa za odrasle žrtve obiteljskog nasilja i/ili skloništa pod vodstvom vjerskih organizacija. Žene ponekad ni ne znaju tko vodi sklonište niti imaju bilo kakvu mogućnost birati gdje će biti smještene. Stoga često ne znaju što očekivati ​​dolaskom u sklonište, kakvu će podršku dobiti i na kakve će prepreke naići“, stoji u izvještaju udruga i stručnjakinja za ženska prava.

Navode primjer žena koje su im se požalile da se u skloništima koje vode vjerske organizacije forsira koncept “svetosti obitelji“, da im je sugerirano da “oproste počinitelju” i “prihvate svoju ulogu kao žene”. Neka skloništa imaju vrlo stroga kućna pravila i njihov odnos sa žrtvom ne temelji se na (međusobnom) povjerenju. Primjerice, u nekim skloništima žene moraju predati svoj mobitel telefone (prvih tjedan-dva njihovog boravka).

S druge strane, neka skloništa doslovno nemaju odgovarajuće uvjete za život. Objekti su stari, s polomljenim namještajem i jedva upotrebljivim kupaonicama. Neka od njih nemaju dovoljno sigurnosnih kamera, nemaju čak ni ograđeno dvorište. Dio ima i manjak osoblja, što značajno utječe na dostupnost i kvalitetu usluga. Jedan od najvećih problema je upravo nestandardiziran tretman koji je dostupan ženama i djeci u skloništima, upozorava se u najobimnijoj analizi primjene Istanbulske konvencije na gotovo 170 strana, koju je podržala i Inicijativa #spasime.

U drugom alternativnom izvještaju kojeg su sačinile Autonomna ženske kuće Zagreb, Centar za žene žrtve rata – ROSA i Ženska mreža Hrvatske upozorava se da nedostaje stotinjak mjesta u skloništima. Po standardu Vijeća Europe trebalo bi biti u skloništima u Hrvatskoj 428 kreveta, a ima ih 325. Problem je i što se pristup žrtava državnim i crkvenim skloništima uvjetuje uputnicom centra za socijalnu skrb, a to znači da žrtva mora prijaviti svako nasilje policiji. Time se uskraćuje pravo svim ženama žrtvama nasilja pristup tim skloništima, neovisno jesu li prijavile nasilje, a što je u suprotnosti s člankom 18. Istanbulske konvencije. Centar za socijalnu skrb određuje i koliko dugo žena može boraviti u državnom ili crkvenom skloništu, obično je to nekoliko mjeseci ili manje, navode te tri ženske organizacije.

Autonomna skloništa koje vode ženske udruge dobivaju manje novaca nego državna i crkvena skloništa. Država ih pokušava natjerati da djeluju po njihovom modelu, ograničavajući im neovisnost. Problem je i strogi sustav licenciranja od strane nadležnog ministarstva koji se inače koristi za državne ustanove poput dječjih domova ili domova za starije osobe.Senka Filipović: “Status skloništa za žrtve obiteljskog nasilja trebao bi biti istovjetan kao što ga imaju Hitna pomoć, centri za socijalnu skrb i Crveni križ„

Osim što država ne osigurava mogućnost odvojenog financiranja građevinskih radova i opreme prostora, veliki je problem kod licenciranja što inspektori moraju dolaziti u sklonište što ugrožava tajnost adrese skloništa. Autonomna ženska kuća Zagreb se borila godinama protiv takvog licenciranja. Ponudila je ministarstvu izvještaj od 70 stranica s fotografijama skloništa iznutra i potpunim opisom svega u njemu, kao i pregled skloništa video linkom kako bi se sačuvala sigurnost adrese, ali je to godinama odbijano“, upozorava se u „izvještaju u sieni“ Autonomne ženske kuće Zagreb, udruge ROSA i Ženske mreže Hrvatske.

Udruga B.a.B.e. u svojem je alternativnom izvještaju za GREVIO u dijelu o skloništima za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja naglasak stavila na dugoročna rješenja smještaja i ekonomsko osnaživanje žena.

„Porast broja skloništa svakako je pohvalan, ali treba imati na umu da se radi o privremenom smještaju koji može trajati do godinu dana. Važno je osigurati ženama žrtvama nasilja adekvatnu podršku i dugoročno stambeno rješenje nakon napuštanja skloništa te osigurati njihovu ekonomsku neovisnost kako bi one mogle ostati trajno izvan nasilnog okruženja“, navodi u svom izvještaju udruga B.a.B.e,

Predstavnici GREVIO-a trebali bi u jesen posjetiti Hrvatsku. Postupak evaluacije o tome kako Hrvatska provodi odredbe iz Istanbulske konvencije trajat će sve do 2027. godine. Vijest je na LINKU

DEMOS MEDIA