Laž ne ubija toljagom, ali se provlači krvnim žilama poput otrova, polako i oprezno, pa se i ne primjećuje kako djeluje, rekao je Ivan Cankar. I istina, laž je takva, truje pojedinca i društvo, i koliko god se može opravdati ili biti opravdana niti jedna laž nije bez grijeha niti je lišena krivnje. Povijest je isto tako bila prepuna laži, obmana i dezinformacija, ponekad i sa katastrofalnim posljedicima, ali povijest je i naša učiteljica života kako iz lažnog i nerealnog svijeta naći put do istine i stvarnog svijeta.
U današnjem suvremenom, digitalno povezanom svijetu informacije se plasiraju i šire brzinom munje, tako da zapravo i ne začuđuje pojava lažnih vijesti koje nemaju namjeru obmane javnosti ili nanošenja štete nekome. Upravo zbog navedenog i potrebe zaštite novinara jer političari na globanoj razini sve učestalije koriste izraz „lažne vijesti” kako bi izvršili svojevrsni pritisak na iste, što dovodi u pitanje i samu slobodu medija, Vijeće Europe dalo je preporuku da se umjesto izraza “lažne vijesti” upotrebljava pojam Informacijski poremećaj koji su podijelili na tri osnovne skupine: nenamjerne pogrešne informacije; dezinformacije kao lažne informacije koje se svjesno razmjenjuju kako bi se nanijela šteta; zlonamjerne informacije kao točne i vjerodostojene informacije s ciljem nanošenja štete. Je li izraz informacijski poremećaj najsretnije rješenje ostaje za raspravu jer slaba je utjeha i opravdanje kako se radi o poremećaju kad je već nekome nanesena šteta ili se već zagadio javni diskurs.
Što su lažne vijesti i zašto ih ljudi stvaraju? Lažna vijest je zapravo svaka netočna informacija koja je namjerno plasirana s određenim motivom. Motivi mogu biti politički, kao što je aktualni rat u Ukrajini, gdje, prije svega Rusi sustavno plasiraju dezinformacije zbog urušavanja kohezije zapadnog svijeta te zbog domaće javnosti koju treba uvjeriti u ispravnost ratne agresije, a što u konačnici potvrđuje i onu- kad bukne rat istina prva gubi, ekonomski motivi kojima je jedino bitno stjecanje financijske koristi, i gdje je možda najupečatljiviji primjer iz 2016. kada se Donald Trump kandidirao za predsjednika SAD-a i kada je grupa mladih ljudi u Sjevernoj Makedoniji vodila više od stotine internet stranica koje su plasirale lažne vijesti podržavajući Trumpovu kandidaturu. Neki stručnjaci ističu i socijalno- psihološke motive koji na početku imaju zabavni karakter, s epilogom koji je sve samo ne zabavan, jer nimalo nije smiješno ako se plasira lažna vijest da je netko javnosti poznat umro. Navedenom motivu i lažnim vijestima o nečijoj smrti svjedočili smo na društvenim mrežama.
Pojavom tehnologija svakodnevno konzumiriamo i kreiramo ogromnu količinu informacija i neminovno pravimo greške razmjenjujući lažne vijesti i dezinformacije koje naprosto putuju, dijele se, šire i oblikuju određene stavove, koristeći uglavnom stereoptipe i predrasude. Ne vodimo se vještinama i znanjem birajući sadržaje, već težište uglavnom stavljamo na sebi bliske stavove i stavove našeg okruženja. Autori i kreatori dezinformacija mogu biti političke stranke, razne informativne organizacije ili jednostavno građani, odnosno grupa građana koje imaju ista stajališta i poglede oko određenog pitanja. Nerijetko se plasiranim sadržajem i njihovim slanjem utječe na same emocije ljudi. Primjera radi oglašavanje kozmetičkih tvrtki ili proizvođača automobila sa sobom nosi i određeni stil života. Isto može biti i s političkim porukama koji igraju na kartu emocija, nade i strahova. Pošiljatelji poruka ciljaju upravo na one grupe za koje znaju da će biti otvorenije za primanje iste.
Kakva je situacija s hrvatskim medijima kada govorimo o lažnim vijestima teško je procijeniti, no ako se vodimo činjenicom da Vijeće Europe nije imalo prijava o lažnim vijestima, tada je to dobar pokazatelj da plasiranje neprovjerenih informacija nije uzelo toliko maha. Nerijetko struka kao glavne probleme ističe nepoštovanje ili nedovoljno poštovanje profesionalnih standarada zbog kojih se i događa nenamjerno plasirana lažna vijest, netransparentnost vlasništva portala te nepoštovanje novinarskih formi. Pitanje sve manje kompetentnih i stručnih novinara ne ističe se posebno, no to je zasigurno jedan od problema koji dovodi do urušavanja profesionalnih standarada i nepoštovanja etičkih normi, kao što je i problem malog broja novinara.
Što učiniti u vremenu lažnih vijesti i dezinformacija?
Na globalnoj razini predočena su mnoga rješenja, napravljeni mnogi projekti, no bez neki većih učinaka. Društvene mreže poput Facebooka poduzimale su i poduzimaju određene korake u sprječavanju sadržaja koji dovode u zabludu, no to je samo jedna karika u lancu potrebnog djelovanja.
Rješenje nepovjerenja kao i u stalim segmentima naših života prije svega leži u razini naše svijesti, preispitivanju iste, kao i u preispitavanju našeg stava prema demokraciji. Poprilično je neodgovorno pa i licemjerno krivnju stalno prebacivati na nekoga ili nešto, a pritom abolirati samog sebe od bilo kakve odgovornosti.
Upravo medijska pismenost, znanje i vještine koje ista pruža dobar je put za podizanje te iste svijesti i ispravnog poimanja demokracije u kojoj ćemo prihvatiti aktivnu ulogu. Važno je educirati se, razumijevati da se naš identitet sve više isprepleće s našim online životima, stjecati znanja o prepoznavanju činjenica koje nam se kroz sadržaje serviraju, bilo da su tekstualni ili slikovni, naučiti čitati iz podteksta, onoga što nije napisano ili izrečeno, prepoznavati i autentičnosti samog izvora. Ako je provjera izvora i iznesenih činjenica nemoguća ili otežana potrebno je informirati se iz više izvora i na taj način stvoriti vlastito mišljenje i vlastiti stav. U navedenom kontekstu uvijek postoji latentna opasnost današnje nezainteresiranosti i površnosti koju godinama njegu masovni mediji, i upravo ta indifirentnost i trivijalnost koja kvari i zatire u samom početku ideje, obara sačinjene planove, ali i guši vlastitu volju koja je sama po sebi zakon, ide na ruku kreatorima sadržaja. Ima jedna stara narodna koja kaže- Prevari me jednom – sram te bilo, prevari me dva puta – sram mene bilo koju bi stalno trebalo imati na umu.
Često se sva odgovornost prebacuje na društvene mreže, no ako govorimo o nepovjerenju u medije, odnosno nepovjerenju u novinarstvo koje se razvija već dugi niz godina, malo je vjerojatno da su društvene mreže glavni čimbenik odgovornosti. I tradicionalni i najjači mediji nerijetko pokazuju kako čovjek baš i ne može izraziti svoje mišljenje, kako se naprosto „ubija“ čovjekovo esencijalno pravo na izbor i kako su se ta silna današnja zahtjevanja od nas kako se ponašati, kako reagirati, kako ne imati kritičko razmišljanje pretvorila u jedno-morati. Ukoliko se otvore određena pitanja određenih pojava sve izgleda kao da diraš u neku svetinju. Ako imaš koliko-toliko jasnu sliku onoga što se događa često se to predstavlja kao svojevrsni fundamentalizam dok se na drugoj strani relativizam, u komu se čovjek baca u krajnosti pojavljuje kao jedini primjereni način ponašanja. Na tom tragu kritike medija pisao je Noam Chomsky koji ukazuje na ulogu medija i sustav kontrole i nadziranja nad našim mislima i našim ponašanjem. Naravno, sve sve je podložno raspravi, sve se može i negirati, i najvjerojatnije bi se u zaštiti ideoloških, političkih i ekonomskih interesa negiralo.
Digitalno doba, novi mediji poput društvenih mreža donijeli su velike promjene u komunikaciji koje za sobom nose i velike probleme, no isto tako omogućile su da se predstavimo kroz razne sadržaje, da reagiramo na lažne vijesti, pokažemo kritičko razmišljanje i u konačnici aktivnije sudjelujemo u jačanju demokratskih procesa, što tradicionalni mediji još uvijek ne omogućju u potrebnom opsegu.
Padom popularnosti tradicionalnih medija, popularnost društvenih mreža kao izvora vijesti porasla je, no najnovija istraživanja govore kako se u tom šušuru svega i svačega, posebno kada se radi o izrazito ozbiljnim pitanjima ljudi vraćaju tradicionalnim medijima. Koliko dugo će povratak trajati ostaje za vidjeti.
S pozicije prosvjetnih radnika najvažnije je pobuditi interes kod djece i mladih, pobuditi njihov istraživački duh, uključiti ih u veće projekte kako bi mogli razvijati vještine medijske pismenosti, razlučiti činjenice od fikcije, prepoznati manipulaciju i stvarati kritičko razmišljanje.
Za medijski pismene generacije potrebno je vrijeme, ali i sustavan zajednički rad kako bi se umanjile lažne vijesti i dezinformacije ili svele na razumnu mjeru. Ništa se ne može riješiti preko noći pa tako ni pitanje informacijskog poremećaja, i svako ograničavanje pristupa informacijima nije dobro rješenje. Ni novo ni staro, ni nekada ni danas ne trebamo tvrdoglavo prihvaćati ili odbijati jer kako je to davno rekaobiskup i dobročinitelj Juraj Dobrila – Kušajte sve, a držite se onoga što je dobro.
Razumijevati, prije svega uzročno-posljedične veze, svu složenost suvremenog svijeta u kojem živimo, slojeve koji se samo nagomilavaju, i s time sve veću potrebu za jasnoćom i jednostavnošću, razumijevati da svijet ne funkcionira na bipolarnom principu crno- bijelo, već da su tu nijanse sive, potrebu suočavanja i s činjenicom da je oduvijek pa tako i danas licemjerje i neiskrenost problem, i sastavni dio nas samih ili onih koji kreiraju sadržaje zbog svojih interesa. Najvažnija u svemu je ipak snaga volje da se nešto promijeni, da se postigne naoptimalnije moguće rješenje i da istina nađe svoj put, pogotovo u vrijeme kad se sve može predstaviti istinom.
Piše: Snježana Nemec/demosmedia
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
