Potrebno je razmijevati da medijska pismenost nije i ne može biti svrha sama sebi, da ima vrlo značajan društveni koncept i da svi moraju u istoj sudjelovati. Mediji imaju itekako značajnu ulogu u medijskoj pismenosti, no kada se o istoj govori težište se uvijek stavlja na korisnika medijske poruke, na njegovu zaštitu od manipulacije, odnosno na nekakav obrambeni mehanizam, što ih na neki način čini žrtvama medijskog utjecaja.To ne samo da nije točno nego upućuje i na potrebi ukazivanja snažnijeg i učinkovitijeg sagledavanja važnosti medijske pismenosti, odnosno same uloge medija i novinara koji bi trebali promovirati odgovorno ponašanje te na taj način pokazati poštovanje prema čitatelju.
Kada bi ocjenjivali današnje medije mogli bi reći da isti nisu ni dobri ni loši. No u vremenu senzancionalizma, komercijalizacije sve češće se manipulira informacijama, zamagljuju se činjenice, relativiziraju se problemi i pojave, javnosti se serviraju vijesti kao neka apsolutna istina, bez potrebe kritičkog razmišljanja ili traženja neke nove istine. Sve ponekad ostavlja sliku i riječi pape Grgura VII koji je radio na idealu teokratskog društva – Ja sam dužan da se obraćam vama, ja sam dužan da vas popravljam. Taj nerazumljiv i besmislen dar uzrok je mnogih problema danas, i ne samo u medijima.
Naravno, takav pristup rezultat je raznih faktora koji dovode do povrede etičkih načela i kršenja profesionalnih standarda novinarstva, što za posljedično ima izostanak medijske odgovornosti. Problem postaje još ozbiljniji i složeniji kad sami konzumenti ne znaju prepoznati manipulacije ili jednosavno ne znaju koji su tu medijski sadržaji za njih odgovarajući, kako bi i sami mogli biti aktivni sudionici u demokratskom procesu.
Masovni mediji i prema teoretičaru Josephu Klapperu ne fokusiraju se na promjene, već na postojeće ljudsko ponašanje te na taj način zbog visoke gledanosti, a s time i većeg privlačenja oglašivača podilaze ukusu što većega broja primatelja. Rezultat i cilj je jasan – podizanje profita. Naravno, konzument nije samo ugožen manipulacijom od medija, već i od velikih tehnoloških kompanija, gdje zbog profita postaje njihovo proizvod, držanjem njegove stalne fokusiranosti na uređajima, raznim aplikacijama i sadržajima.
Samo pitanje novinarske etike složenije je nego se čini. U osnovi nije teško složiti se oko načela etičkog novinarstva, ali je teže primijeniti ih u stvarnom životu. Novinari su dužni tražiti istinu, djelovati u javnom interesu, minimalizirati štetu, prenositi informacije, ideje i mišljenja, izvještavati i animirati građane, davati oblik slobode izražavanja, izbjegavati zauzimanje političkih strana i djelovati u ime posebnih interesnih skupina. Njihov posao je „ograničen“ profesionalnim kodeksom, javnim interesom i poštivanjem ljudskih prava. Za isto se rijetko snosi odgovornost, iako krše zakonske odredbe pa i Europsku konvenciju o ljudskim pravima, čl. 10 gdje je kroz tumačenje jasno rečeno kako je Sud spreman medijskim aktivnostima dati veliku mjeru zaštite temeljem člana 10., ali sve dok novinari „djeluju u dobroj vjeri i u skladu sa novinarskom etikom”.
Čini se da pisana pravila, odnosno etički kodeksi medijskih kuća nisu dovoljni, jer u obzir treba uzeti i druge faktore, među kojima je faktor moralnih vrijednosti koji svaki novinar nosi sa sobom. Međutim, i samo pitanje moralnih vrijednosti je složeno i podložno raspravi, jer kao što postoje faze tjelesnog razvoja osobe tako postoje i faze u procesu moralnog razvoja. U kojem smjeru će otići, ostaje pitanje. Drugi faktor koji se pojavljuje je samo vlasništvo medija koje utječe na uređivačku politiku i koje nerijetko stavlja svoje ideološke, političke i ekonomske interese ispred profesionalnog izvještavanja. Preporuke o medijskoj pismenosti nerijetko kao važan element ističu važnost spoznaje o vlasničkoj strukturi, odnosno da ista mora biti javno objavljena kako bi se vidjelo tko utječe na javno mijenje, no sama trasparentnost ne jamči vjerodostojnost medija pa tako ni ne otklanja mogućnost manipulacije. Upravo najjači mediji nerijetko potvrđuju navedeno, iako bi ovakvu kritiku bez ikakvog razmišljanja odbili, štiteći svoje interese.
Novinarima, posebno vrsnim teško je funkcionirati u takvim relacijama i pod takvim pitiskom interesa i zadovoljavanja potreba kozumenata, a posljedično s time i mijenjati stvari na bolje. Novinar je u mogućnosti odbiti novinarski zadatak koji se sukobljava s etičkim načelima, što je definirano i Kodeksom časti novinarskog društva, no postavlja se pitanje hoće li i kakve će posljedice snositi. Strah od gubitka posla danas je u svim segmetnima djelovanja prisutan i zato se linija manjeg otpora, odnosno prilagođavanje uredničkoj politici čini kao razumljivije i prihvatljivije rješenje, iako to znači ozbiljan izostanak vlastite odgovornost kao i odgovornosti prema konzumetima, odnosno samom društvu. A odgovornost rađa povjerenje i bez povjerenja novinari ne ispunjavaju svoje javne odgovornosti.
Problem manipulacije masama pa tako i našim stavovima i svjetonazorom, lažne informacije koje ne moraju ali i mogu biti dio političke propadgande koju provode vlade, države ili političke stranke, dezinformacije, sustavno njegovanje površnosti kroz nuđenje zabavnog programa, jezična nekultura, na neki način i u određenoj mjeri anuliraju se pojavom novih medija, posebno društvenih mreža na kojima se aktivno sudjeluje, „raskinkavaju” se dezinformacije, iznose kritička razmišljanja. No i tu dolazimo do apsurda, jer takav medij nosi sa sobom sve navedeno, i zato treba biti oprezan, jer teško je razlučiti što je stvarnost, a što fikcija, što laž, a što istina, tko i zbog čega iznosi svoje stavove. Kako god digitalno doba, nove informacijske tehnologije omogućile su svima nama da budemo uključeniji u procese izvještavanja, objavljivanja, komentiranja sadržaja, što je dovelo pa ako je i prividno do jačanja demokaracije i pluralizma, a samim time i do jačanja medijske pismenosti kroz provjeravanje informacija i kritičko razmišljanje, donošenje što objektivnijih zaključaka, sa što manje utjecaja sa strane ili utjecaja stereotipa i predrasuda.
Zbog takve precepcije koju su mediji stvorili o sebi i izostanka relevantnih kritičara u drugi plan se stavljaju svi pozitivni učinci koje isti donose. A njih nije malo, i bez njih bi izostala informiranost koja suvremenom čovjeku olakšava funkcioniranje, odgoj i obrazovanje kroz kvalitetne programske sadržaje pa i kvalitetna zabava koja opušta i ne njeguje bolnu trivijalnost.
Demokratski odgoj građana, posebno djece zacrtan je davno kroz brojne europske dokumente i preporuke koji štite njihovo pravo da budu informirani, zaštićeni od nekontrolirane medijske produkcije i da razviju kritičku svijest o medijima. No niti jedan dokument o važnosti medijske pismenosti neće polučiti zadovoljavajuće razultate ako medijska i kulturna politika jedne zemlje nije na zadovoljavajućoj razini.
Napori ulaganja u medijsku pismenost i postizanje potrebne razine trebali bi donijeti višestruke benefite za jedno društvo, od jačanja demokracije u kojoj svi aktivno sudjeluju do poštovanja temeljnih načela poštenog, objektivnog i nepristranog informiranja javnosti. Suradnja odgojnih i obrazovnih ustanova, nadležnih tijela s medijima treba ići u smjeru što boljih medijskih sadržaja i poštovanja etičkih načela ili stavljanja istih u razumne okvire. U protivnom svjedočit ćemo i nadalje propadanju moralnih vrijednosti, kršenju profesionalnih standarada, kočenju mašte i kreativnosti, suzbijanju kritičkog razmišljanja, otuđenju od društva.
Piše: Snježana Nemec/demosmedia
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICNJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
