Alibi-rušenje zgrade u Đorđićevoj, simbolu zagrebačkog potresa, nikome ništa ne znači. Vlasnici koji su sami obnavljali zgrade od  listopada 2020. čekaju da im država vrati obećani novac za nekonstrukcijsku obnovu kako bi nastavili s poslom 

piše: Saša Paparella objavljuje portal ZAGREBI.HR

Dvije godine nakon što se Zagreb tako strašno zatresao, konačno je srušena kuća na križanju Đorđićeve i Petrinjske, simbol tog potresa. Obnovljene su neke škole, dokrajčeni oštećeni dimnjaci, zakrpani krovovi i zabatni zidovi i – to je uglavnom to. Imamo alibi zakon o obnovi, alibi rušenje jedne kuće i još pokoji alibi. Iza nas su dvije šuplje godine, šuplje kao krovovi nakon potresa.  

Grad koji usporava vlastitu obnovu 

Najbolje je uvijek krenuti od konkretne priče. U zgradi u kojoj sam odrastao popadao je niz dimnjaka od cigle, svaki od njih viši od deset metara. Pritom su naravno porazbijali krovove i napunili crijepom dvorište, u kojem srećom nije bilo automobila. Zabatni zid sa susjedne, za jedan kat više kuće zasuo je naš krov, dok je naš zabatni zid pao na susjednu zgradu, za jedna kat nižu od naše i također uništio krov. 

Na računu kuće naravno nije bilo dovoljno novca za obnovu, pa je valjalo podići kredit. A da bi ga mogli otplaćivati, dogovoreno je da povisimo pričuvu s nešto više od dvije na osam kuna. Međutim, u tome nas je omeo – Grad Zagreb. Naime, gradske vlasti nikako se ne žele odreći imovine otete nakon drugog svjetskog rata, pa tako niti nekadašnjim vlasnicima naše kuće uporno ne žele vratiti vrijedne poslovne prostore u prizemlju. Za to uredno ubiru najamninu, no pričuvu ne bi povećali, pa kad sam im donio listu s potpisima svih ostalih suvlasnika, rekli su da ih to ne zanima, jer grad novca nema. Grad je većinski vlasnik i diktira igru. Morali smo ponovno počeli skupljati potpise, ovog puta na zahtjev da se pričuva podigne na četiri kune. Grad je nekako ipak pristao i napokon smo mogli ući u dugačku proceduru za kredit preko GSKG-a, koji je svoje usluge također lijepo naplatio.  Nekako smo uspjeli uhvatiti silne majstore, inženjere, statičare, upoznavši pritom mnoštvo neodgovornih ljudi. Kad su jednom nakon  dinamičnog proljeća i ljeta napokon završili radovi, podnijeli smo zahtjev državi da nam vrati novac za nekonstrukcijsku obnovu, 12.000 kuna po domaćinstvu. Tim smo novcem namjeravali nastaviti obnovu. Silnu dokumentaciju podnijeli smo u listopadu 2020. Još nismo dobili ni lipe.      

Neki auti ostali su danima zatrpani, druge su vlasnici parkirali nasred Britanca

Tada nitko ne bi mogao povjerovati da danas, dvije godine kasnije, skoro ništa neće biti napravljeno. U međuvremenu su se mijenjali ministri zaduženi za obnovu, elokventnog ali potpuno neučinkovitog Darka Horvata zamijenio je sada Ivan Paladina, koji se izražava tako teško kao mu je hrvatski nije materinji jezik, no nadajmo se da je u poslu efikasan. 

Zato je zanimljivo prisjetiti se zapisa iz tih vremena kad smo bili bespomoćni, ali sigurni da pomoć ubrzo stiže.  Od jutra prvog dana potresa svaki sam dan bio u centru grada, potresu i  lockdownu unatoč, jer sam kao predstavnik suvlasnika morao započeti sanaciju i obnovu zgrade. U centru danima nije bilo nikoga. Ponekad bih bio sam na Trgu. Zato sam počeo stavljati fotografije i kratke zapise na Facebook, a onda sam shvatio da su Zagrepčani željni informacija o tome što se dešava u gradu pa sam počeo objavljivati u novinama gdje sam tada radio. Na kraju je ispao serijal od 16 nastavaka feljtona Zagreb nakon potresa, sa skoro četvrt milijuna slovnih znakova. 

Prvi je nastavak, objavljen 31. ožujka 2022., pod naslovom ‘Netko mora platiti temeljitu obnovu grada ili ćemo centar ostaviti samo vranama’.  “Grad je pust, dio je i urušen, na trgovima su ostali samo golubovi i vrane. Vozila skoro da i nema, pa golubovi, za koje smo navikli da stalno šeću ili lete, sada mirno sjede po Trgu bana Jelačića, kao galebovi na zimskoj plaži. Taj lagodni život se skupo plaća – kad iznenada dojuri vozilo, zgazi pokojeg zadrijemalog goluba, a onda odmah dođu vrane i počnu ga onako poluživa kljucati. Veća vrana graktanjem otjera manju, koja se makne u stranu i čeka svoj red. Nigdje im se ne žuri – otkako su se ljudi naglo povukli, vrane su postale gospodarice Trga”, opisao sam tada distopijski ugođaj na glavnom zagrebačkom trgu.

“U gradu već načetom epidemijom koronavirusa sad je sve stalo. Nema više one žurbe preko tjedna, špice subotom, sajma antikviteta na Britancu i gužve pred katedralom nedjeljom. Prođe tek pokoji dostavljač hrane na biciklu, plus nekoliko gradskih redikula koji izvode svoje predstave bez publike. Na zagrebačkim ulicama sad su svi dani postali isti, kao da ste u najzabačenijem naselju u Hrvatskoj, onom čiji poštanski broj nema niti jednu okruglu znamenku. Ili na pučinskom svjetioniku, gdje je srijeda ista kao nedjelja. Vozila su parkirana podalje od zgrada, kako ih novi potres ne bi dohvatio. Ispred skoro svake zgrade su trake upozorenja, jer posvuda visi neki komad građevine, pa i vozila i ljudi, koji mahom imaju maske, prolaze sredinom ulice. Priručni je parking nastao ispred Mimare, oko Meštrovićevog paviljona (‘Džamija’), nasred Britanca. Nekoliko auta koje je potres zatrpao ciglama nitko ne otrpava, jer im ionako nema pomoći a nikoga ne ugrožavaju”.

Kumice najbolje vode statistiku

U drugom nastavku, pojavilo se malo optimizma. Naslov je bio ‘Alpinisti su zadovoljni sišli sa zagrebačkih krovova, kažu – skidanjem dimnjaka izbili smo mafiji milijune kuna i spriječili iseljavanje siromašnih iz središta  grada’, jer su tada krenule priče o gentrifikaciji i profiterima koji nude sirotinji 300 eura po kvadratu, plašeći ih visokim cijenama obnove njihovih srušenih stanova.  

Iako su se neki Zagrepčani pokazali kao totalne flegme i nastavili živjeti u svojim teško oštećenim stanovima, drugi su otišli iz grada, barem dok se tlo potpuno ne smiri. Centar se ispraznio od ljudi, mnogi su pobjegli gdje god su mogli, neki i u svoje vikendice, odakle se dio njih do danas nije vratio. Tu nisu važne službene statistike, već neki drugi, puno sigurniji pokazatelji – primjerice, mljekarice s Dolca. Moja Đurđa iz Križevaca tvrdi kako sada ima puno manje mušterija nego li prije potresa. Treći je nastavak feljtona bio posvećen kumicama koje su se počele vraćati na Dolac, ali i ogromnim dizalicama, koje su zakrčile ulice i prometno izolirale centar od ostatka Zagreba. Na kavu smo išli u pekare, jer kafići zbog korone nisu smjeli raditi. 

U četvrtom nastavku s kraja travnja, pisali smo da su “konzervatori morali popustili: stare zagrebačke dimnjake ipak ne treba obnavljati”, što je značilo dokidanje pretjerane zaštite dimnjaka u centru grada, od kojih se većima već desetljećima nije koristila. Potom, blagdanski naslov ‘Zagrepčani dočekali kišni Prvi maj pod šupljim krovovima, 40 dana od potresa neki su i dalje bez plina i tople vode’. Mnogima od njih to je bio tek početak problema s dimnjacima, zbog čega su dimnjačari došli na loš glas, pa su primjerice jednog od njih gnjevni stanari zaključali jer im nije htio potpisati atest. Početkom svibnja, nakon što je objavljeno da kafići ponovno mogu raditi, po Tkalčićevoj – kojom su dva mjeseca umjesto ljudi vladali automobili, jer su stupići na ulazu u pješačku zonu bili spušteni kako bi stanari imali pristup svojim kućama – sada se na punim kolicima ubrzano dovoze gajbe pića. 

Malo smo predahnuli tek uz priču o Pavlu Kaliniću koji se javno pohvalio da je ‘spasio’ Valdecovu bistu koja je stajala na vrhu zgrade Šumarskog doma, a mi smo otkrili da su tu bistu vlasnici skinuli s dizalicom i privremeno odložili uz svoju zgradu, odakle ju je Bandićev čovjek od povjerenja odnio u svoj ured i tamo držao zatočenu 40 dana. Svjedočili smo i novim trendovima – ‘prije su kupci pitali ima li stan perilicu, sada ih zanima serklaža. Pod naslovom ‘Zagreb je pao – raslojili su nas na potresene i nepotresene’ razgovarali smo s vlasnikom stana na Zrinjevcu kojem Grad Zagreb 2018. nije odobrio obnovu zgrade ‘jer je projekt uključio statičku sanaciju balkona i krova’.  

‘Glembayevi’ protiv ‘socijale’ 

U jednom od nastavaka postavili smo pitanje u vezi Dalmatinske ulice – kako povisiti pričuvu zbog obnove zgrade kad jedan stanar ima bazen, a drugi se grije na drva? Tih smo dana puno naučili o međuljudskim odnosima. Pisali smo i o predstavnicima suvlasnika koji su se prestali javljati na mobitel. Centar je pun loših stanova na dobroj adresi, u istoj zgradi žive nasljednici ozbiljnih nekretninskih portfelja i oni manje imućni vlasnici garsonijera. U Preradovićevoj smo ih zatekli u žestokoj svađi jer je njihov predstavnik suvlasnika htio ući u obnovu vrijednu 1,7 milijuna kuna i pomalo s visoka gledao na ‘socijalu’ koja u tome ne može sudjelovati, a ovi su mu uzvraćaju – “taj Glembay koji je sve što ima naslijedio želi nas  istjerati iz zgrade!” Kasnije smo čuli da je bilo i fizičkih obračuna, no to nije usporilo obnovu zgrade. Jer nema te svađe i tučnjave koja može usporiti obnovu više od države.  Vijest je na LINKU

DEMOS MEDIA