Piše Toni Gabrić objavljuje web portal H ALTER
Olja Družić Ljubotina, koautorica istraživanja o javnoj percepciji beskućništva u Hrvatskoj: “Stambene politike prema ranjivim skupinama u našem društvu – nema, ne postoji. Ne postoje nacionalni programi stambenog zbrinjavanja ranjivih skupina kao što su obitelji s djecom koja žive u uvjetima siromaštva, beskućnika, osoba s invaliditetom ili djece koja napuštaju institucionalni smještaj.”
U siječnju ove godine objavljen je izvještaj o rezultatima istraživanja o stavovima građana Hrvatske o beskućništvu. Istraživanje je proveo tim Studijskog centra za socijalni rad, Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u sastavu izv. prof. dr. sc. Olja Družić Ljubotina i izv. prof. dr. sc. Marijana Kletečki Radović u suradnji s Hrvatskom mrežom za beskućnike koju je u istraživanju predstavljala doc. dr. sc. Jelena Ogresta. Istraživanje je bilo provedeno u sklopu projekta „Nova perspektiva za beskućništvo”, u partnerstvu Hrvatske mreže za beskućnike i Pravnog fakulteta, pomoću osobnih intervjua na reprezentativnom uzorku od 1010 građana.
Istraživanje je pokazalo da glavnim uzrokom beskućništva građani smatraju ovisnost, a naknadnom, faktorskom analizom pokazalo se da uzroke vide u vlastitoj zasluzi, širem socijalnom kontekstu, okolnostima vlastitog života, obiteljskim okolnostima te u „prstu sudbine“.
Građani beskućnike uglavnom percipiraju na pozitivan način, no iznadprosječno se slažu s tvrdnjama da se kvaliteta života u zajednici narušava povećanim brojem beskućnika u njoj. Prihvaćanje beskućnika relativno je visoko za neke formalnije odnose, dok su izrazito intimni odnosi s njima uglavnom neprihvatljivi
Ispitanici glavne izvore pomoći beskućnicima vide u humanitarnim i vjerskim organizacijama, državi i lokalnoj samoupravi, organizacijama civilnog društva te u obitelji i rodbini samih beskućnika. Spremniji su im pomoći u vidu donacija nego na neki aktivniji način. Oni ispitanuici koji uzroke beskućništvu vide u širtem socijalnom kontekstu skloniji su iznošenju stava da društvo treba imati veću ulogu u brizi za beskućnike. Isto tako, percepcija da institucije, država, ljudi i osobno moraju pomoći beskućnicima raste s povećanjem percepcije o vanjskim faktorima kao uzrocima beskućništva.
Razgovaramo s Oljom Družić Ljubotina, sudionicom tima koji je proveo ovo istraživanje.
Pomalo šokantna je tvrdnja 22 posto građana da nikada ne susreću beskućnike, a 1/3 kaže da nikada nisu bili u kontaktu s njima. U čemu je tajna? Beskućnike nije moguće tako lako „na prvu“ prepoznati?
Istraživanje smo proveli u različitim sredinama u RH, što podrazumijeva i manje sredine u kojima beskućništvo uglavnom nije toliko prisutno, a niti vidljivo. Beskućništvo je vidljivije u većim sredinama, osobito u gradovima, dok se u manjim sredinama ljudi više oslanjaju na podršku i pomoć svojih bližnjih, susjedstva i manjih lokalnih zajednica u kojima je ipak više prisutnija razina solidarnosti i neformalne međusobne pomoći, Drugo, vrlo često, osobe koje su iz manjih mjesta odlaze u veće gradove kako ne bi bile izložene stigmi unutar svoje zajednice pa i zbog toga ljudi iz manjih mjesta nisu toliko u kontaktu s problemom beskućništva. Također, u Hrvatskoj postoje i bogatije zajednice u kojima problem beskućništva nije zastupljen ili je iznimno malo zastupljen i vidljiv. Najmanji broj sudionika našeg istraživanja koji je vidio i bio u kontaktu s beskućnicima je iz sjeverne Hrvatske koja jest relativno bogatija regija.
Kako biste prokomentirali to što većina građana pokazuje visoku razinu socijalne osjetljivosti? Tvrdnje poput „Veoma se naljutim kad vidim da se s nekim loše postupa“ ili „Kad vidim da nekoga žele prevariti dođe mi da ga zaštitim“ ukazuju na određeni društveni potencijal, pa i potencijal za politički angažman kakav zasad (još) uglavnom nije politički artikuliran?
Naši građani su pokazali da imaju značajnu razinu socijalne osjetljivosti i solidarnosti, osobito kada se radi o pomoći različitim ranjivim skupinama. Od djece za čije je liječenje potrebno prikupiti značajna financijska sredstva, do djece koja žive u siromaštvu i potrebno im je npr. osigurati sredstva za školovanje, stanovanje ili prehranu pa do beskućnika za koje su organizirane različite građanske neformalne akcije ili za ljude koji su stradali u potresu. Sjetimo se samo onih konvoja kamp kućica koje su neposredno nakon potresa na Baniji stizale u ogromnim količinama, isključivo od strane neformalnih inicijativa građana… No, činjenica je da akcije i politike koje su usmjerene prema socijalno ranjivim skupinama trebaju biti artikulirane i vođene od strane države. Mislim da politike još uvijek nisu dovoljno posvećene problemu najranjivijih skupina u našem društvu, kao što su uostalom i beskućnici. Beskućništvo je marginalna tema za naše političare, prilično nezanimljiva i nevidljiva. Potrebno je imati na vrhu onih koji donose politike prema najranjivijim skupinama političare koji su socijalno osjetljivi. Kojima je doista suštinski interes unaprijediti živote ljudi koji žive u teškim uvjetima, bez krova nad glavom, bez hrane i osnovnih životnih resursa. No, problem siromaštva, pa tako i beskućništva, je prilično izvan radara onih koji donose politike, a da bi se prevenirale ili ublažile posljedice koje socijalna ranjivost donosi nužno je sustavno se tome posvetiti. Bojim se da kod politika nedostaje i svijesti i znanja i volje da se takvo što dogodi.
U čemu ispitanici vide uzroke beskućništva? Čini se da daleko više prevladava socijalno ili kršćansko-socijalno tumačenje (u rasponu od prsta sudbine ili božje volje do rođenja u uvjetima siromaštva) nego (neo)liberalnom, (da se radi o vlastitioj odgovornoisti koja bi se mogla izraziti kao nedovoljna agilnost na poduzetničkom planu)…
Sudionici istraživanja uzroke beskućništva najviše vide u tzv. strukturalnim ili društvenim uzrocima koji su izvan kontrole ljudi koji su postali beskućnici. Ipak, kao najčešći razlog izdvajaju ovisnost, nakon čega odmah slijede uzroci kao što su: nemogućnost podmirenja kredita, gubitak posla, narušeno psihičko zdravlje, narušeno fizičko zdravlje, ekonomska situacija u državi, nedostatak socijalne pravde u društvu, neznanje u upravljanju financijama, problemi sa zakonom, nedovoljna pomoć države i posljedica tranzicije. Uz navedene razloge, još je nekoliko onih koji se iznadprosječno smatraju razlozima beskućništva, a to su raskidanje obiteljskih veza te iskustvo doživljenog nasilja.Naša vlast nije osobito orijentirana na sustavno i suštinsko rješavanje socijalnih problema, kao što je, primjerice, beskućništvo, ali i siromaštvo djece, da ne spominjem siromaštvo osoba starije životne dobi, koje je u ogromnoj mjeri prisutno
Zanimljivo je da značajno manji broj sudionika smatra da uzroci beskućništva leže u individualnim faktorima odnosno da su beskućnici „sami krivi“ za situaciju u kojoj su se našli. Također je važno napomenuti da je istraživanje koje smo proveli s beskućnicima 2016. godine koje je objavljeno u publikaciji „Slika podrške beskućnicima u Hrvatskoj“ pokazalo da beskućnici kao glavni uzrok svog statusa na prvo mjesto ipak stavljaju uzroke kao što su: gubitak posla, dugotrajna nezaposlenost, nedovoljna pomoć i podrška društva osobama u nepovoljnim životnim okolnostima, financijske probleme, narušeno tjelesno zdravlje te narušene obiteljske odnose. Ovisnosti (o alkoholu, drogi ili kocki) nisu procijenili kao uzroke koje su ih doveli do beskućništva. Tu s jedne strane možemo vidjeti određenu diskrepancu između percepcije javnosti i samih beskućnika u tome što su uzroci koji dovode do beskućništva, ali i s druge strane ipak i slaganje da su uzroci najvećim dijelom u strukturalnim i okolinskim faktorima na koje oni nisu mogli utjecati.
Cijelu vijest pročitajte na LINKU
DEMOS MEDIA