Autor: Helena MOSTARKIĆ GOBBO Po svojoj definiciji, udruga je neprofitna organizacija, a dalje od tog početka stoji, baš kao i u svakoj priči, bezbroj “ali”. U vremenu prije pojave covida u Hrvatskoj je bilo registrirano više od 50 tisuća udruga. Ponovimo: 50 tisuća! Sama riječ “udruga” odmah bi u čovjeku trebala pobuditi asocijaciju na nešto lijepo i dobro; družiti se i udružiti se, zajedničkim snagama nešto pokušati pokrenuti, okrenuti na bolje. Vjerujem da je prvotni cilj udruga proizašlih iz plemenitih pobuda bio takav te da i dalje jest plemenit. Nažalost, takvih je udruga malo. Zapravo – premalo. Temom se bavi GLAS ISTRE.
U sjajnoj britanskoj humorističnoj seriji “Leteći cirkus Montyja Phytona” nastaloj davne 1969. godine, a prikazivanoj na našim prostorima uglavnom u osamdesetima, cinizam na kvadrat pokazao nam je imaginarne organizacije poput Ministarstva smiješnog hoda. Mora da je to ministarstvo bilo inspiracija brojnim bizarnim udrugama nastalima na ovom balkanskom tlu, na čelu s predsjednicima i članovima s tobože svemirskim mentalnim sklopom, ali i ciljem cuclanja gradskih, općinskih, državnih ili europskih proračuna iliti fondova.
Najžešći sisači proračuna (proračuna u množini, naravno) uglavnom su mladunci hranjeni zlatnom žlicom od rođenja do ulaska u udrugu, pa i dalje. Dio te ekipe rado papa mamin ručak i kad zakorači u četvrto, pa i peto desetljeće života. Profil prosječnog člana ili predsjednika udruge bez pokrića gotovo da ima i svoju jasnu fizionomiju. Kad takvog pojedinca nešto zaboli, već stiže spremna juhica, ljubi ga majka. On nema ni dana radnog staža u realnom sektoru, ali se nije mogao/uspio/stigao uhljebiti ni u jednu stranku, pa se učlanio u udrugu, ili ju je osnovao. Nema veze dok netko drugi financira njegove ideje, jer drugo za ponuditi i nema. Najstrašnija kazna koju takav pojedinac može zamisliti jest izraz “revizija udruga”. Ekvivalent za smak svijeta. Njegovog.
Udruge koje vape za rješenjima stvarnih problema od doslovno životne važnosti za najranjivije društvene skupine često i nemaju podršku kakvu bi trebale dobiti. S druge strane, te ranjive skupine nerijetko su uvjetovane, da ne upotrijebim riječ i ucijenjene članstvom u određenoj udruzi kako bi ostvarile svoja prava koja im čak po samom zakonu pripadaju. Što će učiniti roditelj i(li) njegovatelj djeteta ili drugog člana obitelji ako je sam, ako u “zaleđu” nema udrugu? Jako dobro znamo da u Lijepoj našoj zakoni ne vrijede jednako za sve. Zato su udruge tu da nas sve zajedno spase. Ili “spase”.
No, nikako se ne treba zavaravati iluzijom da su svi voditelji i predsjednici udruga dobročinitelji, isto kao što nitko ne tvrdi da bi trebalo ukinuti sve udruge. Ali jedno pošteno pročešljavanje onih koje su ništa doli mrtvo slovo na papiru itekako je potrebno. Recimo, neke od udruga koje veličaju jugo-ostavštinu bile bi itekako logične kada bi prosjek godina njihovih članova bio sukladan i njihovom životu u Jugoslaviji. Ipak, kad državni proračun na račun jugo-simpatizerstva cucla netko tko je raspadom Jugoslavije još pio majčino mlijeko, onda je to u najmanju ruku urnebesno, pa i tragikomično. Još bi se čovjek mogao kiselo i slabašno nasmijati da se istovremeno ne prisjeti da sve to ide iz džepova onih koji zaista nešto i rade u životu.
Udruge koje vrve mladim samoprozvanim ljevičarima koji ni ne znaju pravu definiciju ljevice osim da im je to izraslina s lijeve strane tijela s pet prstiju, vole se hvaliti svojim širokim vidicima, no u stvarnosti njihovo površno znanje, pa i kronično neznanje, u konačnici rezultira iznimno ograničenim izjavama. Mladi, takozvani progresivci, zapravo su zatočenici svog uskog mentalnog sklopa. Viču o jednakosti, a sami rade podjele. Nariču o pravednosti, a sami pronalaze bezbroj izlika koje ih pokažu u suprotnom svjetlu. Vrište o pravima, a stalo im je samo do njihovih osobnih. Njihov um je tako često skučen prostor da ih čovjeku gotovo dođe žao. Iako, i pustio bi ih na miru u njihovim malim radostima da i dalje ne sišu ono što bi nekima drugima tako dobro došlo: novac za život.
Jedna od zanimljivih tema oko kojih se spore lijevo i desno orijentirani jest rad nedjeljom. Ljevičari za promidžbu takvih ideja krive Crkvu, a zaboravljaju (no, najvjerojatnije ni ne znaju) da se u vremenu samog socijalizma velika većina trgovina zatvarala najkasnije subotom u 13 sati. Zato će mladi ljevičar, koji se samo deklarativno zalaže i za radnička prava, bez imalo razmišljanja ušetati u trgovački centar i nedjeljom navečer gdje će isti ti radnici, štoviše, većinom radnice, biti na svom radnom mjestu da bi mu, netom prije pranja poda i obračuna blagajne, sa smiješkom na licu prodali čips i sokić.
Stanovništva u Hrvatskoj je iz desetljeća u desetljeće sve manje, ali važno je da nam broj udruga raste. Možda se jednom preimenujemo iz Republika u Udruga Hrvatska. No, tek bi tada nastao kaos oko odabira predsjednika i premijera. Uvjeti koji bi izašli na natječaju ne bi se odnosili na odrađeni radni staž, a i kvalifikacije bi mogle biti poprilično nedefinirane. Nezgodno je i to što bi se bitke i prijepori na takvim izborima vrlo vjerojatno vodili oko broja projekata koje su prijavili pod geslom “prodaj priču da izvučeš lovu”. A konkurencija bi bila tako jaka da bi na kraju i rat bio neizbježan. I sve to “pod čizmom” velikih širitelja ideja mira u svijetu. Baš onako kako se to čini na izborima za miss. Vijest je na LINKU
DEMOS MEDIA