Za razliku od hrvatskih Laura, socijalni radnici nemaju zakonskih prepreka javno govoriti pod svojim imenom i prezimenom, no ipak odabiru nevidljivost i bezimenost. Socijalni radnici trebaju prvo uništiti „korov“ u svojim redovima. Taj posao ne mogu obavljati ljudi bez odgovornosti, kapaciteta, empatije prema ranjivima i prihvaćanja različitosti. Javlja portal H ALTER
U ožujku se obilježava Svjetski dan socijalnog rada. Ove godine obilježen je 15. ožujka, u Hrvatskoj stručnim skupom uživo i online „Socijalni rad u Hrvatskoj: nove perspektive“. Uz socijalne radnike, skupu su prisustvovali i stručnjaci srodnih struka i profila, predstavnici akademske zajednice, državnih institucija i medija.Suprotno proklamaciji o većoj transparentnosti rada Ministarstva rada i socijale, od stupanja na snagu novog Zakona o socijalnoj skrbi Ministarstvo se pretvorilo u tvrđavu potpuno nedostupnu socijalnim radnicima u provedbi novog zakona
Iz svega izloženog na tom skupu dominiralo je nezadovoljstvo odnosom države i politike prema sustavu socijalne skrbi, a osobito očitim nerazumijevanjem aktualne Vlade i nadležnog Ministarstva prema socijalnim radnicima kao najisturenijim akterima tog krajnje zahtjevnog sustava. Naglasci s toga skupa bili su sljedeći:
- reformu socijalne skrbi i novi zakonodavni okvir Vlada premijera Andreja Plenkovića napravila je bez podrške struke, tj. bez socijalnih radnika.
- Zakone pišu ljudi koji ne rade na terenu, pa su u praksi teško provedivi ili neprovedivi;
- poslovi koje obavljaju centri za socijalnu skrb regulirani su postojećim zakonskim i drugim propisima kojih se djelatnici moraju pridržavati, a u raskoraku su s očekivanjima građana;
- socijalni rad pretvoren je u hladni administrativni posao na štetu korisnika, a situacije kod pojedinaca i obitelji su sve složenije problematike i zahtijevaju puno vremena;
- socijalni radnici u centrima za socijalnu skrb nemaju adekvatne uvjete za rad, kako u materijalnom smislu (prostor, uredska i informatička oprema i druga neophodna sredstva za rad kao npr. mobitel, automobil) tako i u pogledu nametnutih normativa glede broja korisnika i vremena predviđenog za bavljenje njima.
U novinarskom istraživanju centara za socijalnu skrb pročitala sam mnoge nalaze i mišljenja stručnih timova koje su mi slali građani/korisnici centara za socijalnu skrb. Neki od njih su napisani bez podataka, jasnoće i znanja, kao da se na temelju njih ne određuje djetetov život
Primjer iz prakse: koliko socijalni radnik ima vremena za rad s klijentom prema postojećim normativima, izračunala je svojedobno jedna dugogodišnja socijalna radnica iz Odjela za djecu, mladež i obitelj. Nakon potrošenog vremena na pripremni postupak, pa vremena za dokumentaciju, pa vremena za timske sjednice socijalnom radniku u CZSS-u, za stručni savjetodavni rad s maloljetnikom ostaje oko 12 minuta. Mjesečno. U tih 12 minuta mjesečno nisu uračunati neophodan rad socijalnog radnika s roditeljima, kontakti s vrtićem ili školom, posjeti široj obitelji, odlasci na teren pješice, praćenje štićenika u ustanovu, kontakti sa zdravstvenom službom i/ili policijom, preventivni rad, neplanirani sastanci u zajedničkim službama, Ministarstvu i raznim drugim službama, povremeni seminari, edukacije, savjetovanja itd. Nisu uračunati ni sati provedeni na sudskim raspravama. Dakle, socijalni radnik nema ni tih 12 minuta mjesečno za stručni savjetodavni rad s maloljetnikom.
Nadalje:
- država sve manje brine o najranjivijim skupinama građana, a sve više je fokusirana na kontrolu socijalnih radnika. Socijalni radnik sve više radnog vremena troši na pismena očitovanja ravnatelju, Ministarstvu rada;
- nedostatak socijalnih radnika u CZSS-ima;
- nedostatak ugovorenih pružatelja socijalnih usluga s državom dovodi u veliki rizik korisnike socijalne skrbi: od socijalne isključenosti, zlostavljanja i zanemarivanja do smrti korisnika, jer ih socijalni radnici nemaju gdje smjestiti niti kamo poslati na savjetovanje / psihosocijalne tretmane;
- socijalni radnici su po prirodi posla te zbog pritiska javnosti i medija izloženi visokom stupnju stresa i sindromu „burn out“, a nije im osigurana primjerena pomoć u vidu kontinuirane supervizije.
S obzirom na to da su u centrima za socijalnu skrb socijalni radnici brojčano nadmoćniji ostalim strukama, važno je dobiti uvid i u njihova gledišta. To je eventualno moguće ostvariti čitanjem priopćenja njihove komore i udruge. Ili časopisa Ljetopis socijalnog rada i Revija za socijalnu politiku u kojima se, pored tekstova autora iz akademske zajednice i katkad intervjua s njima, mogu naći i tekstovi socijalnih radnika iz centara za socijalnu skrb. O problemima s kojima se suočavaju socijalni radnici u centrima teško je doznati u direktnom razgovoru s njima. Naime, ne pristaju na razgovor za medije, a i onima koji pristanu glavni je preduvjet zajamčena anonimnost. Za razliku od hrvatskih Laura, socijalni radnici nemaju zakonskih prepreka javno govoriti pod svojim imenom i prezimenom, no ipak odabiru nevidljivost i bezimenost. Uzrok tome treba tražiti u strogoj hijerarhiji tijela javne vlasti – Centra za socijalnu skrb – prema kojoj samo ravnatelj predstavlja rad Centra u javnosti i djelatniku za javni istup treba odobrenje. Posljedično, nijedan se djelatnik ne želi javno zamjeriti: ni ravnatelju ni kolegama, a ni korisnicima. U smislu društvenog vrednovanja, na taj su način i sami socijalni radnici doprinijeli tome da su najmanje cijenjena pomagačka struka. No, pitanje je jesu li i podcijenjena.
O samokritičnosti
Uvažavajući sve gore navedeno, ne može se zanemariti činjenica da socijalni radnici pripadaju kategoriji moćnih djelatnika i da ne smiju, a to često čine, uzimati ulogu žrtve i za sve svoje probleme kriviti druge. Drugim riječima, potrebna je njihova samokritičnost.Prijedlogu Inicijative #spasime da se osnuje Povjerenstvo za pritužbe opiru se Hrvatska udruga socijalnih radnika, Hrvatska komora socijalnih radnika, Sindikat zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske, Studijski centar socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova…
Kao i sve druge struke, bez obzira na to jesu li zaposleni u javnim službama ili izvan njih, socijalni radnici trebaju prvo uništiti „korov“ u svojim redovima. Diploma nije dovoljna. Taj posao ne mogu obavljati ljudi bez odgovornosti, kapaciteta empatije prema ranjivima i prihvaćanja različitosti. Zadatak je socijalnih radnika da svoje korisnike, između ostalog, poduče odgovornosti za vlastiti život i postupke i u tome moraju prednjačiti svojim primjerom. To znači da se moraju suočavati i s vlastitim pogreškama, a da za njih ne optužuju javnost, medije i državne institucije. Onima koji svojim radom pokazuju da nisu sposobni i/ili motivirani zadovoljiti te zahtjeve treba onemogućiti da se bave tim poslom.
Na spomenutom skupu Ana Opačić iz zagrebačkog Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta predstavila je istraživanje „Socijalni rad u centrima za socijalnu skrb kao jezgri profesije socijalnog rada“. U tom je istraživanju sudjelovalo oko tisuću socijalnih radnika, a koristila se metoda samoprocjene. Zanimljivo je da su se profesionalno najkompetentnijima u centrima za socijalnu skrb procijenili socijalni radnici koji rade u timovima za brak i obitelj. Upravo oni na čiji rad – i prema podacima Ministarstva rada i Hrvatske komore socijalnih radnika, te prema reakcijama korisnika, javnosti i medija – ima najviše pritužbi građana!
Umjesto samokritičnosti, napad na građanske inicijative
Kad je prije tri godine, konkretno 16. ožujka 2019., u Zagrebu održan prosvjed u organizaciji Facebook grupe #spasime, socijalni radnici dočekali su je na nož. Istu poziciju drže i danas. Da podsjetimo, na prosvjedu se, kao „slučajni“ prolaznik, pojavio i premijer Andrej Plenković, što govori da je prepoznao snagu te inicijative i realnu opasnost zbog nečinjenja države u zaštiti žrtava nasilja. Koliko se prepao inicijative i onoga na što je ujedinjena javnost spremna, pokazuje činjenica da je njezine članice pozvao na suradnju koja uključuje participaciju u kreiranju javnih politika. Inicijativa #spasime i danas, tri godine poslije, održava Facebook grupu #spasime s više od 50.000 članova, kojima pruža siguran prostor razumijevanja, podrške i usmjeravanja na konkretnu pomoć žrtvama. Sve članice Inicijative i danas u aktivnostima sudjeluju besplatno i dobrovoljno. Sa Zakladom Solidarna osnovale su i Fond #spasime za hitnu financijsku pomoć žrtvama obiteljskog i seksualnog nasilja. Prema podacima koje su objavile, do danas je iz tog fonda isplaćeno više od 580.000 kuna pomoći „čime je omogućeno da 126 žena i 274 djece napuste nasilnika i započnu novi život“. Također, na sastancima s nadležnim Ministarstvom inicirale su i neke zakonske izmjene. Usredotočimo se na izmjenu koja se odnosi na transparentnost i nadzor rada centara za socijalnu skrb u zaštiti žrtava obiteljskog nasilja i djece, a to je Povjerenstvo za utvrđivanje opravdanosti pritužbi građana (u nastavku: Povjerenstvo).
Od ideje…
Ana Pecotić i Una Zečević Šeparović iz Inicijative #spasime ovako izlažu genezu uvođenja civilnog nadzora nad radom stručnjaka u sustavu socijalne skrbi. „Svijest o potrebi nezavisnog nadzora rada centara za socijalnu skrb javila se gotovo od osnutka Inicijative #spasime. Kontinuirano nam je stizao zabrinjavajući broj pritužbi žena žrtava nasilja u obitelji koje su svjedočile da su izložene sekundarnoj viktimizaciji od strane djelatnika centara. Cijelu vijest pročitajte na izvorno LINKU
DEMOS MEDIA