Kad je volonter u skloništu pitao tko želi u Hrvatsku, na um im je pao magnet na frižideru koji su im s ljetovanja donijeli kumovi
Osjećaj je grozan. Sjediti za stolom u pivnici maloga grada dok ispred tebe nagurani njih devetero sjedi na klupama za četvero. Pa se sjetiš kako si toga jutra, baš uoči ovog susreta, stajala pred punim ormarom grintajući da nemaš što obući. Između 11 dolčevita nema narančaste, a baš bi ona pasala uz nove, zelene hlače. Skutrenim ljudima za stolom ormar je ono što imaju na sebi, ne znaju hoće li ikad više lijegati u svoj krevet i nitko ne zna kad će na poštanskom sandučiću opet vidjeti svoje prezime.
Ovih devetero nevoljnika, četiri žene i petero malih, svoj su dom u Ukrajini napustili prije desetak dana. Neki su hodali, druge je do zapada zemlje gdje još ne padaju bombe vozio suprug, oprostio se s njima, ne znaju hoće li se više vidjeti, pa se vratio u pakao rata. Do poljske granice pa nakon dugih sati čekanja, tu blizu, 11 kilometara od graničnog prijelaza, čekali su ih autobusi s hrvatskom i ukrajinskom zastavom u lijevom kutu vjetrobranskog stakla.
Njihovo se izvlačenje iz pakla rata i put u sigurnost osigurali “obični” ljudi. Međusobno su se našli preko Facebook grupe SOS za Ukrajinu, organizirali i proveli dolazak 74 Ukrajinaca u Hrvatsku.
Ogromni poduhvat
Katarina Jelavić je tražila autobus za prijevoz ljudi, a Igor Novosel našao im je i više od toga – dva autobusa i vozače. Vlasnici prijevozničke tvrtke, obitelj Konjačić, ustupila je autobuse, mama Štefica i sin Zlatko bili su vozači. U Zagrebu je Monika Mihajlović pripremala doček u Đurđevcu, a Igor je u međuvremenu s vlasnikom Hotela Picok dogovorio smještaj. Tako izgleda ovaj ogromni poduhvat malih velikih ljudi sažet u nekoliko kratkih rečenica.
Ali i za njih je, a za ukrajinske nesretnike osobito, ovo putovanje bilo avantura života. Dok su hrvatski akteri 900 kilometara prevalili za 15 sati, njihovim je putnicima za 300 kilometara od Laviva do granice trebalo 19 sati.
Cijeli su svoj život ostavili iza sebe. Kuda idu ne znaju, znaju samo da im je, kad je volonter u skloništu pitao tko želi u Hrvatsku, na um pao magnet na frižideru koji su im s ljetovanja donijeli kumovi. I svakog su babljeg ljeta vidjeli barem jedan set fotografija prijatelja crvenih od sunca koje prži iznad Jadrana. “Horvatska”, odlučili su.
I krenuli u Hrvatsku pa u Podravinu pa u Đurđevac. Novi im je dom Hotel Picok. Jako im je stalo reći hvala svakome tko se našao na njihovom putu spasa.
– U Harkivu je od početka grozno. Danonoćno smo bili u skloništu, bombe neprestano padaju. Svako malo bude pogođena stambena zgrada. Sve više fali vode i hrane. Otkad smo otišli, čujemo da je situacija još i gora, sve je manje hrane. Harkiv je pakao – priča za Jutarnji Julia. Živjela je na devetom, od 16 katova nebodera.
Ponosni i skromni
S njom je kći Veronika (13), prekrasna, visoka djevojka, duge, ravne kose. Jako je tužna. Cijelo vrijeme gotovo nesvjesno rukom gladi malenog psića sjajne smeđe dlake u Oleksandrinom krilu.
– Prvi je kat zgrade uništen, svi su stanovi bez prozora, ja sam na šestom. Prije nego sam otišla, eksplozija u blizini izbila je dva prozora, tko zna što je dosad sa zgradom? – pita nebesa, čini se.
Kad smo sjeli u hotelsku pivnicu, ponudili smo naše društvo iz Ukrajine pićem. Redom su odbili. Tek nakon inzistiranja, djeca su popila sokove. Ukrajinci su ponosni i skromni.
Trojica braće, Andrei, Aleksandr i Dimitri iz predgrađa Kijeva mirni su. Kako dječaci njihovih, pubertetskih godina, ne bi trebali biti. Nemaju iskre u očima.
– Tata nam jako nedostaje. Bojimo se za njega – kažu. Najmlađi Andrey tiho spominje i dva hrčka koja je jako volio, a ostali su s rodbinom.
Četiri žene zanima mogu li odmah početi raditi. Žele same zarađivati za djecu. Sve su imale dobro plaćene poslove, ali sad ne biraju, samo da je pošteno.
Nataliya, majka trojice dječaka, nije vidjela smisla ostati i živjeti u bunkeru ili, ako ne stignu do njega, sjediti na podu kupaonice.
– Ali sve to i nije tako teško, koliko je veliki stres i život u strahu što će biti s djecom. Kad smo krenuli iz Ukrajine, mogli smo ponijeti samo mali ruksak s dokumentima, malo hrane za djecu i vodu. Za prtljagu nije bilo mjesta. Suprug je ostao, sad pomaže gdje god treba – boji se za njega.
I Elena ima razloga strahovati. Trudna kći je kod prijatelja u Poljskoj, za dva mjeseca treba roditi, druga je kći s unucima, njih troje, u gradu blizu Harkiva, u obruču ruskih snaga. U Đurđevac je stigla s najmlađim sinom Glebom i majkom starom 80 godina.
– Mama je u šoku. Dosad se nismo maknuli iz Harkiva jer mama nije željela nikud. Tek kad je bomba pala u susjedstvu, pristala je otići – kaže Elena. I njezin je suprug ostao u Harkivu.
Nataliya još ne može vjerovati da se sve ovo događa.
– I tog, 24. veljače ujutro, iako je u zoru počelo bombardiranje, mi smo se spremili na posao i u školu. Vjerovala sam da je to izolirani incident. Tek kad sam kroz prozor vidjela kolone automobila koje bježe iz grada, shvatila sam se događa nešto strašno – govori.
Rasuli se po svijetu
Gdje su im sve prijatelji, djeca vide na društvenim mrežama. A rasuli su se po svijetu.
No kad su na parkiralištu poljskog šoping centra, danas tranzitnog prihvatnog centra, upoznali Katarinu i Anu, bilo im je malo lakše. Djevojke su ih dočekale s velikim osmijehom i srcem.
Iako, kažu sestre Jelavić, kad su one vidjeli svoje putnike, steglo im se srce.
– Preplašene i umorne žene i djeca praznog pogleda, masne kose, neke u donjem dijelu pidžame i jakni, onome u čemu su uspjele pobjeći – priča nam Ana Jelavić.
Ana i sestra Katarina sasvim su različitih sklonosti i temperamenta. Katarina, menadžerica velike telekomunikacijske tvrtke, vrsna je organizatorica. Ana, socijalna pedagoginja, razumije ljude i zna s njima. Volonterka Štefica Konjačić, majka je troje djece i vozačica jednog od autobusa. Put koji je trajao 15 sati do Ukrajine nije joj, kaže, bio problem. Fizički. Ali vratila se emotivno iscrpljena. Iz Križevaca su ona i sin Zlatko za volanom drugog busa, krenuli oko pola sedam navečer, ujutro su u 9.20 stigli na poljsko parkiralište, 11 kilometara udaljeno od granice s Ukrajinom. Slovačke Tatre i snijeg bili su najveći izazov. Štefica hvali mlade sestre.
– Kad se god ukazao neki problem, uzele su telefon u ruke i riješile ga – kaže.
Djevojkama je teško bilo gledati kako se neki bus puni, a dio, uglavnom starijih ljudi, ostaje na parkiralištu. Za njih nije bilo mjesta.
Bilo je sedam sati navečer, kad su konačno krenuli iz Poljske. Tek kad su, oko tri sata ujutro, njihovi putnici zaspali, Ana je i sama već premorena, shvatila koga imaju u autobusu. Majke i djeca, spavaju zagrljeni kao da se čuvaju. Lica onih koji su bili budni bila su zamišljena, bezlična ili zabrinuta. Unatoč svemu, ipak su djelovali snažno i bili jako brižni prema nama. Starija gospođa vozaču je u ruke ugurala svoj, vjerujem čak i jedini sendvič. Meni je pak jedan dječak donio bombon, kasnije i keks. Pitao me jesmo li mi u SAD-u, kako se na hrvatskom kaže hvala i još svakakva pitanja. Sve je to zapisivao u svoju bilježnicu. Kasnije je rekao “hvala što spasova”. Nevjerojatno kako smo se kasnije jedni s drugima osjećali ugodno. Kao obitelj – kaže Ana.
Njihova se humanitarna priča s Ukrajincima, isprepliće s pričom Igora Novosela.
Kad su ga cure kontaktirale jer je Ivana Paradžiković u grupi ostavila njegov broj kao čovjeka spremnog pomoći s prijevozom, ugledni križevački poduzetnik nije ni trenutka dvojio. Nedugo prije završilo je najteže poglavlje u njegovom životu. Ana i Katarina imale su zamisao da je jednostavnije i praktičnije skupiti novac za plaćanje autobusa, nego organizirati mnoge vozače. Igor im je ponudio buseve zabadava. Znao je da će obitelj Konjačić, vlasnici Ivko-busa reagirati kao i on. Tako je i bilo. Lokalni trgovački div, KTC, ponudio je vratiti potrošeni benzin, a Magma ih je opskrbila velikom zalihom sokova.
Politiku nisu željeli miješati u lijepu priču, pa je Igor, tek kad su autobusi već krenuli obavijestio regionalnog šefa civilne zaštite Ivicu Matošića i koprivničko-križevački dožupana Ljubića da su oni na putu i zamolio mobiliziranje hotela Picok za smještaj.
Kad je na prijelazu Goričan došlo do male zbrke s graničnom policijom, koja nije primila obavijest o smještanju u Đurđevcu pa namjeravala poslati putnike u Gospić, Matošić i Ljubić riješili su stvar.
– Prema dogovoru su autobusi došli na stari granični prijelaz s Mađarskom, gdje je bilo sve spremno za prvi prihvat, liječnička službe, Crveni križ…, ali Mađari ih nisu pustili preko granice. Vratili su se na novi prijelaz, Mađari su sve pregledali, došla je po buseve hrvatska policija i pod pratnjom ih opet vratila na stari prijelaz. Bilo je četiri sata ujutro. Ljude su testirali, tri su testa bila pozitivna, oni su sad u hotelskoj izolaciji. Jedan je dječak, star 15 godina kolabirao i trebao infuziju. Najmlađi putnik, beba stara 15 mjeseci, krenula je iz Ukrajine i u Hrvatsku je došla s temperaturom – ispričao je za Jutarnji Igor Novosel.
Beba je, saznajemo u hotelu Picok, danas dobro.
Cijelo to vrijeme Monika je bila na telefonskoj liniji. Osim za ljude, kao veliki ljubitelj životinja, preuzela je na sebe skrb da budu sigurni kako će i ljubimci u Hrvatskoj biti dobrodošli.
– Ovo je za mene poraz čovječanstva u kojemu se dogodila jedna lijepa stvar, empatija. Nikad neću zaboraviti prizor po dolasku autobusa u Đurđevac. Djecu u, od puta uprljanoj odjeći, žene praznog pogleda. Beznađe, strah i trauma. Neopisivo dok sami ne vidimo. Njih sam prepoznala u sebi, sebe u njima. Do jučer su imali ovo što ja imam i sada. Stan, krevet, hranu… I preko noći su ostali bez svega. Evo ih tu, biraju tuđu odjeću, mole četku za kosu. Prestrašno – zaključuje.
Hotel Picok dobar je početak u Hrvatskoj. Menadžer hotela Danijel Dugina sve im je hotelske usluge stavio na raspolaganje.
– Ljude smo, njih 74-ero smjestili u 32 sobe. Devetero je djece mlađe od sedam godina, 23-oke ih je od 7 do 15 godina i ostalo su žene. I jedan Jordanac. Sve se spojilo. Imali samo prostora i dobru volju, što je dovoljno. Hotel je i službeno mobiliziran – rekao je za Jutarnji Danijel Dugina.
Jedna je gospođa već sutradan po dolasku otišla za Portugal, piše jutarnji.hr.