DEMOKRACIJA I PLURALIZAM: PERCEPCIJA U VREMENIMA KRIZE

Josip MIhaljević: Svaka slabost i nedostatak političara brzo postanu predmet ismijavanja… Javlja GLAS SLAVONIJE

Premda je posljednjih dana glavna svjetska tema i dalje rat u Ukrajini, o čemu možete čitati na prethodnim stranicama Magazina, domaća društveno-politička zbivalja i s njima povezene neke od važnih tema također su izazovni “materijal” o kojima se raspravlja i o kojima se piše.

Prije dvije godine, dr. sc. Josip Mihaljević s Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, objavio je zapažen rad “Trideset godina suvremenoga hrvatskog parlamentarizma”. S temom u vezi, devetog travnja napunit će se 30 godina otkako je Sabor Republike Hrvatske donio novi Izborni zakon prema kojem su se održali drugi višestranački parlamentarni izbori u Hrvatskoj, 2. kolovoza 1992. godine.

PERCEPCIJA PARLAMENTARIZMA

Kakva bi bila ocjena tri desetljeća takvog parlamentarizma (i političkog pluralizma) u Republici Hrvatskoj, koji su pozitivni dosezi, a koji su prijepori koji i danas traju, i koliko je toga elaborirao u svome radu, pitali smo dr. Mihaljevića u razgovoru za Magazin?

– Ono što sam spomenuo u tom osvrtu na 30 godina suvremenog hrvatskog parlamentarizma mogu i danas ponoviti. Iako razvoj hrvatske demokracije i višestranačja nije ispunio očekivanja brojnih hrvatskih građana, treba shvatiti da se demokratski i parlamentarni principi teško mogu aplicirati preko noći. Često se volimo uspoređivati sa zapadnoeuropskim državama, a zaboravljamo da se parlamentarne tradicije u Zapadnoj Europi uglavnom kontinuirano razvijaju od prve polovine 19. stoljeća. Mi nismo imali toliko vremena. Danas živimo u sustavu u kojem demokracija i sloboda pojedinca nikad nije bila veća. Istina, ova pošast koronavirusa već dvije godine utječe na naš uobičajeni život i u određenim aspektima ograničava tu slobodu, iako bih rekao manje nego u brojnim drugim europskim državama, čak i onima s mnogo dužom demokratskom, liberalnom i parlamentarnom tradicijom. Može se reći da je Hrvatska danas sigurna i otvorena zemlja, stabilnih ustavnih institucija, relativno razvijene demokratske kulture, političkih i medijskih sloboda te sve jačeg civilnog društva, u kojoj se poštuju nacionalna, vjerska, manjinska i sva druga ljudska prava. Hrvatska ima i mnogo problema i brojne dosadašnje prakse treba mijenjati. Međutim, imamo i sve instrumente da te prakse mijenjamo, da probleme rješavamo, samo je pitanje jesmo li sami toga svjesni i jesmo li kao građani spremni boriti se za te ciljeve.

Kakva je inače percepcija parlamentarizma i političkog pluralizma u Hrvatskoj danas u odnosu na isto u drugim demokratskim državama EU-a, primjerice? Ako je suditi prema neprestanim prepucavanjima u Saboru, u medijima, aferama…, dojam baš i nije jako pozitivan. Koliko su za lošu percepciju krive političke elite?

– Ne bih rekao da je Hrvatska tu nekakav poseban slučaj. Europski parlamentarizam i liberalna demokracija generalno je u određenoj krizi već neko vrijeme. To je valjda jedan uobičajeni ritam uspona i padova u životu demokratskih sustava. Ne tvrdim da kod nas situacija nije i nešto lošija nego u drugim državama, ali naša percepcija uvjetovana je informacijama koje do nas dolaze. Naime, kao i svaka zemlja, i mi smo fokusirani na sebe i mnogo su nam bliži i prezentniji naši problemi, nego problemi u drugim državama. Gotovo nitko od nas ne prati na dnevnoj bazi političke odnose u drugim državama koliko ih pratimo u državi u kojoj živimo.

Percepcija parlamentarizma kod hrvatskih građana jest u značajnoj mjeri negativna. Pogotovo tijekom nekoliko zadnjih godina. Razloga za to ima više. Jedan od onih lako vidljivih jest i taj što je trenutačno oporba u Hrvatskoj prilično slaba. Javnost ne percipira nijednu osobu kao lidera oporbe, kao osobu koja bi na idućim izborima mogla pobijediti i postati novi premijer. Dojma sam da čak veliki dio građana niti ne zna tko je trenutačno šef najveće oporbene stranke. Zbog toga se stiče dojam da se sljedećim izborima neće mnogo toga promijeniti.

Jedan od razloga loše percepcije parlamentarizma je i današnja instantna vidljivost svega u javnosti. Saborske i druge političke sjednice i debate prenose se izravno i svaki loš govor, pogreška, neprimjereno ponašanje, odmah se vidi, jer se trenutačno širi medijima i društvenim mrežama. Svaka slabost i nedostatak političara brzo postanu predmet ismijavanja, pa se znamo zapitati: “Bože dragi, kakvi nas to ljudi vode?”. To nije ništa novo. Zanimljiv je primjer SSSR-a koji je nakon Gorbačovljevih reformi otvorio političke sjednice svojoj javnosti krajem 1980-ih. Javnost je ostala zapanjena onime što su vidjeli. Osim stvarnog gospodarskog stanja u kojem se nalazila država, mogli su izravno vidjeti kakva je u stvarnosti ta donedavno nedodirljiva sovjetska elita. Bili su prilično razočarani njihovim sposobnostima i međusobnim odnosima.

PREVIŠE JE TO DISKONTINUITETA

Koliko i percepcija korupcije te brojne afere (uhićenje ministra Horvata, primjerice), narušavaju ukupan dojam o razvijenosti parlamentarizma i društva općenito? Ima li Hrvatska problem s političkim elitama?

– U posljednje vrijeme u Hrvatskoj svjedočimo i tome da ljudi koji su obnašali visoke političke dužnosti poput ministra, čak i premijera, mogu završiti s ozbiljnim optužbama i sudskim osudama za korupciju i drugi kriminal. Bez obzira na to što se radi o dobroj stvari – činjenici da i visokopozicionirani političari odgovaraju pred zakonom, u javnosti se lako stvara dojam da je cijela politička elita korumpirana i pokvarena. Dakle, političke elite, njihova obilježja i djelovanje svakako su važan razlog negativne percepcije.

Hrvatski narod uistinu ima jedan značajan povijesni problem s elitama. To je problem njezine nerazvijene tradicije. Pogledamo li samo 20. stoljeće vidjet ćemo da imamo nekoliko “sječa” elita, gdje relativno mlada elita biva eliminirana i iz početka se stvara neka nova, prema nekim novim kriterijima i politikama. Veliki povijesni lomovi sa sobom su nosili i značajne lomove elita, tako je bilo recimo 1918., pa 1941., 1945., 1971., sve do one 1990./1991. Previše je to diskontinuiteta za ovako malobrojan narod kakav smo mi. No, s druge strane kad se govori o posljednjem velikom lomu politike i elita, onom iz 1990., u javnosti postoji raširena teza o kontinuitetu elita, odnosno da su političke elite iz vremena komunizma nastavile imati golem utjecaj na razvoj suvremene Republike Hrvatske. Često se zna čuti u javnosti da su se članovi nekadašnjeg Saveza komunista samo raspodijelili između dvije najveće stranke – HDZ i SDP. To nije potpuno točno, ali postoji dio i istine u tome. Nekadašnji Savez komunista Hrvatske (SKH) reformirao se u socijaldemokrate (SDP), a dio članstva jest završio u HDZ-u i u drugim novim strankama. No, u HDZ-u je ipak najviše završio onaj disidentski dio hrvatskih komunista, od samoga predsjednika Tuđmana, koji je nekad bio član SKH, a kasnije disident koji je zbog javnog iznošenja svojih stavova dva puta bio sudski osuđivan.

Postoji i još jedna glasina koja se često može čuti, a to je da je samostalnu Hrvatsku stvorila zloglasna Udba…?

– To, dakako nije istina, iako je činjenica da je dio nekadašnje Udbe nakon prvih višestranačkih izbora 1990. iskazao lojalnost novoj demokratski izabranoj vlasti. Javnost je poprilično upoznata s primjerom Josipa Perkovića koji je svoju udbašku karijeru dugo gradio u osječkoj Udbi (Službi državne sigurnosti), potom bio šef hrvatske Udbe, a nakon 1990. sudjelovao je u izgradnji hrvatskih obavještajnih službi. Njegov sin je, pak, bio savjetnik dvojice hrvatskih predsjednika Stjepana Mesića i Ive Josipovića. Ima i još poznatih primjera gdje su ljudi iz nekadašnjeg Udbinog miljea u demokratskoj Hrvatskoj dostizali visoke političke položaje, poput Josipa Manolića i Josipa Boljkovca. Javnost to uglavnom ne zna, ali oni drugi višestranački parlamentarni izbori u Hrvatskoj koje ste spomenuli, 1992. godine, od osam predsjedničkih kandidata dvojica su bili suradnici, odnosno doušnici Udbe. Ostali su uglavnom bili disidenti i politički zatvorenici u vrijeme komunizma. To je sve bilo moguće i zbog tzv. politike pomirbe koju je vodila prva demokratska vlast na čelu s Franjom Tuđmanom. Njegova je koncepcija bila da prošlost treba ostaviti iza sebe i da su svima onima koji žele pridonijeti stvaranju i izgradnji demokratske i neovisne Republike Hrvatske vrata za suradnju otvorena. Moglo bi se reći da je to bila politika pomirenja elita koje su sasječene 1945. i 1971., s onima koji su u tim epizodama bili na drugoj strani.

VAŽNA ULOGA MEDIJA

Od 1990. godine hrvatsko društvo uspješno je prihvatilo demokraciju i politički pluralizam. No ako je sadašnji parlamentarizam (skupa s političkim pluralizmom) u Hrvatskoj danas takav kakav jest, treba li hrvatski parlamentarizam racionalizirati, mijenjati nabolje, kako i na koji način, treba li mijenjati izborni sustav? Drugim riječima,kakva je budućnost RH parlamentarizma i političkog pluralizma?

– Nisam stručnjak za ustavno pravo i izborne sustave, pa s tog aspekta ne mogu nuditi neka rješenja. Ono što mogu reći iz moje perspektive kao povjesničara i običnog građanina koji promatra društvo u kojem živi, jest da je najvažnije raditi na izgradnji demokratske i pluralne političke kulture u društvu. Nažalost, za jedan značajan broj građana izbori ne predstavljaju neki važan događaj. Vidimo to po izlaznosti na izbore. Često se može čuti da su izbori farsa, da nemaju smisla, zazivaju se i neka prošla totalitarna i autoritarna vremena što je, prema mojem mišljenju, vrlo loše. No, to je dio našeg političkog i mentalnog naslijeđa koje se ne mijenja preko noći. Na njemu se treba raditi i biti ustrajan. Ja sam u tom smislu optimist. Vidimo kako unatrag nekoliko godina građani sve više pokreću referendumske inicijative, što je svakako jedan važan demokratski alat. Važna je i uloga medija. Bez obzira na činjenicu da je značajan dio medija pod utjecajima raznih interesnih skupina, njihova pluralnost omogućuje da do građana ipak dođu različite vrste informacija na temelju kojih onda mogu formirati svoje stavove o političkim i drugim društvenim pitanjima. (D.J.) Vijest je na LINKU

DEMOS MEDIA