U RH 12 POSTO ŽENA OSOBE SU S INVALIDITETOM
Od ukupnog broja osoba s invaliditetom u Hrvatskoj, 255.236 ili 42,8 posto su žene, čime čine 12,3 % ukupnog ženskog stanovništva u zemlji. Donosi to Izvješće o ženama s invaliditetom u Hrvatskoj koje je objavio Hrvatski zavod za javno zdravstvo (HZJZ), a autor mu je doc. dr. sc. Tomislav Benjak, specijalist javnog zdravstva, sa suradnicama. UN procjenjuje da je od 10 stanovnika svake zemlje na izvjestan način bar jedna osoba s invaliditetom. Javlja GLAS SLAVONIJE
Najviše 65+
Život prepun barijera i borbe kako ih premostiti – od onih u glavama, radne diskriminacije, fizičkih prepreka, administracije, dokazivanja prava, pa i bizarnih situacija kada žena invaliditet mora dugotrajno dokazivati unatoč tome što je on vidljiv već na prvi pogled. Tim putem mukotrpno je prošla i 63-godišnja umirovljena Đakovčanka Tea Putnik kojoj je invaliditet prouzročen dječjom paralizom u dobi od 10 mjeseci. Cijeli život veliki je borac za zdravlje, pravo na rad, na priznavanje invaliditeta, mirovinu. “Cijepljena sam protiv dječje paralize dok sam bila pod temperaturom koju sestra nije povjeravala toplomjerom, nego rukom na čelu. Odrastala sam ležeći jer je paraliza udarila na obje noge, skočne zglobove i dr. Oko šeste godine uspjela sam stati na noge uz pomoć štaka i drugih pomagala. U školu sam krenula redovnim putem, a dotad stalno bila po bolnicama i operacijama”, kaže Putnik.
Izvješće o ženama s invaliditetom u Hrvatskoj donosi i sociodemografske podatke, a prema kojima je najveći broj žena s invaliditetom, 126.746, 50 %, u dobnoj skupini 65 +, 101.889 (40 %) ih je u radnoaktivnoj dobi – od 20 do 64 godine – a invaliditet je prisutan i u dječjoj dobi u udjelu od 10 %. Tea Putnik jest u dobnoj skupini od 20 do 64 godine, no nije više radnoaktivna; s 45 godina otišla je u mirovinu jer je nošenje s invaliditetom i radom bilo sve teže. U pronalaženju posla bezbroj puta je, kaže, naišla na diskriminaciju zbog svog invaliditeta. Procjenjuje da je u životu dobila od 80 do 100 odbijenica. “Završila sam srednju ekonomsku školu, a 1979. se i udala. Muž je prihvatio moj invaliditet i imamo lijep brak i dandanas”, kaže Tea koja je postala i majka, a danas je i baka. “Suprug je govorio da ne radim, da si čuvam zdravlje jer sam prošla brojne operacije, dvije prometne, da će on zaraditi dovoljno za nas troje, no bila sam uporna i tražila posao. U zamolbama nisam navodila da sam osoba s invaliditetom, no kada bih došla na razgovor – sve bi bilo gotovo za mene. Išla sam po trgovinama u potrazi za trudnicama i interesirala se za posao. ‘Barem da radim dok si na trudničkom, da te mijenjam‘, govorila sam im i zauzele bi se za mene”, prisjeća se Tea na koji način je pronalazila bar posao na određeno, promijenivši 13 tvrtki radeći od poslova daktilografkinje do samostalnog knjigovođe. “Radila sam s mnoštvom zdravstvenih problema, najteže je bilo otići na posao i natrag. Ljeto još nekako, no zimi je to bilo uistinu teško, snalazila sam se svakako”, priča Đakovčanka o svojih 20 godina radnog staža s invaliditetom.
Borba za mirovinu
Prema podatcima Očevidnika zaposlenih osoba s invaliditetom, u RH su zabilježeni podatci za 12.279 žena (49,9 % od ukupnog broja zaposlenih osoba s invaliditetom) pri čemu 5570 žena s invaliditetom zadovoljava kriterije Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja očevidnika zaposlenih osoba s invaliditetom i poslodavac ih može računati u kvoti.
Tea Putnik kaže kako je njezina borba da ode u mirovinu trajala pune četiri godine. Vještačenje u Zagrebu, obraćanje svim instancama, raznim ministarstvima, liječnički nalazi kako nema pravo na mirovinu jer ima – preostale radne sposobnosti. “Cijeli život sam u ortopedskim cipelama, a od 45. godine s jednom, pa obje štake. Slali su me i psihijatru, no za ostvarivanje mirovine psihijatrica mi je rekla da – psihijatrijsko liječenje prekratko traje. Pravnik je rekao da toliko nebuloza nije vidio. Tri puta sam išla na komisiju, a poslije toga sam mogla ili tužiti ili čekati dvije godine. Ogorčena i umorna od svega, uzela sam rješenje i pročitala ga od A do Ž i uočila da je napisano prije nego što sam bila na vještačenju jer sam imala tri nova nalaza. Pisala sam tadašnjoj ministrici međugeneracijske solidarnosti Kosor i ravnatelju HZMO-a da ću, ako ne odgovori u roku od 10 dana zvati novinare. Šesti dan pravnik mi je javio da imam pravo – ponovno ići na komisiju. Eto, tako sam se borila na svoj način za odlazak u prijevremenu, 2007., a 10 godina kasnije, nakon što sam slomila kuk, u punu mirovinu od 1800 kuna”, kaže Putnik. Ostvarila je novčano pravo za tuđu pomoć i njegu, no ne i druga na ime invaliditeta. “Umorila sam se i razočarala u sustav. Nemam više snage boriti se”, kaže Putnik.
Suzana Župan Cijelu vijest pročitajte na izvornom LINKU
DEMOS MEDIA