U serijalu u povodu Danu žena razgovarali smo i sa saborskom zastupnicom Mosta, Marijom Selak Raspudić. Skrenula je pažnju na bolne točke položaja žena u društvu, posebice kada su u pitanju žene koje su rodile i upozorila na probleme koji nastaju prilikom njihovog povratka na tržište rada. Otkrila nam je kako je sa suprugom podijelila kućanske poslove, ali i što misli o ženama na ratištu. Javlja ZAGREB INFO

Što za vas znači Dan žena?

To je tek jedan društveni podsjetnik koji bi trebao služiti ne tome da se na taj dan nešto posebno događa, nego da se podiže društvena svijest na način da sve dane u godini imamo bolja i uređenija ženska prava.

Mislim da prvo pitanje na koje bismo trebali odgovoriti je radna prava žena. Pri tome imamo i jednu povijesnu lekciju, žene su se izborile za svoja radna prava. Nažalost, ne zato što je nekome bilo stalo do toga već zato što je nedostajalo radne snage na tržištu rada. U tom smislu se dogodilo ono što ženski položaj na neki način prati i danas. Sretne što mogu uopće raditi, žene su pristajale na niže plaćene poslove da bi uopće išta uspjele zaraditi za sebe.

Danas je situacija takva kada govorimo o koeficijentima za pojedine poslove kao što su primjerice vozač ili tajnica, ona zanimanja koja su neopravdano ženska su niži koeficijenti i niža plaća nego u onim zanimanjima koja su tradicionalno muška. Mi bismo se trebali izboriti za to da poslovi u kojima se nalazi veliki broj žena budu bolje plaćeni.

Drugo pitanje je problem usklađivanja privatnog i javnog života. U tom smislu postoji direktiva Europske unije o usklađivanju privatnog i javnog života koja se treba implementirati u RH međutim još uvijek nije zaživjela u našem zakonodavstvu.

Zašto nije?

Zato što je ona iz 2019., rok za implementaciju je tri godine. Mi sve radimo u zadnji tren, odnosno kad silom zakona moramo, umjesto da smo prvi u implementiranju pozitivnih zakonskih odredbi koje idu na korist prava žena unutar svog zakonodavstva. Ne moramo mi čekati, mi možemo napraviti da naše zakonodavstvo i bez Europe to rješava.

Tu je i pitanje rodiljnog dopusta, da imamo punu plaću tokom cijelog rodiljnog dopusta o čemu se govori već godinama, ali nitko to nije ostvario u praksi da one žene koje su na bolje plaćenim poslovima na kojima je često i teret kredita i kućanstva, da ne moraju ostavljati svoju djecu s nekoliko mjeseci da bi išle na posao već da mogu godinu dana boraviti uz svoje dijete.

Treba misliti i na očinski dopust, da bude obavezan u nekom periodu da i muškarac može pomoći ženi, ne samo u trenucima kad se dijete rodi već i kasnije. Tu su i sva radna prava na kasniji položaj žene kada se jednom vrati na tržište rada da ne bude diskriminirana. Kod nas istraživanja pokazuju da svaka druga žena nakon trudnoće dobije otkaz ili je degradirana.

Trebamo omogućiti povratak na posao, zaštitu i napredovanje žene u svakom smislu, a posebno ondje gdje su ranjive, a to je uzimanje bolovanja kada su njihova djeca bolesna. To su sve stvari koje treba bolje urediti i dan žena je prava prilika da se podsjetimo i na povijesne lekcije, ali i na nužnost ravnopravnijeg položaja žena na tržištu rada.

Kako raspodjeljujete kućanske poslove?

Imam tu sreću da nije bitno tko što radi već postoji i dobra volja da se preuzme dio obaveza na sebe, a onda je i puno manji teret na drugoj osobi i lako se dogovori u hodu što će tko konkretno učiniti.

Kod nas nema jasne podjele oko toga tko radi koji posao, ali postoji dobra volja i s muške strane da se odrade poslovi koji su potrebni da bi kućanstvo preživjelo i da bi se pobrinuli za dijete što je najobuhvatniji posao jer nam je dijete još uvijek malo tako da moj suprug često stavi suđe u mašinu, jako puno vremena provodi u parku s djetetom što meni ostavlja dovoljno prostora za rad, a s druge strane ja sam tu za svu osnovnu brigu oko djeteta koju manje više dijelimo.

Ne mogu reći da sam zakinuta u tom smislu, premda ne mogu reći ni da postoji apsolutna jednakost niti njoj treba težiti. Bitna je dobra volja. Dojila sam gotovo dvije godine i u tom je trenutku života dijete primarno ovisilo o meni i nitko me nije mogao zamijeniti u buđenjima dvije godine svakih sat vremena po noći.

Bila sam iscrpljena i frustrirana, ali alternativa je bila davati djetetu umjetne pripravke i tu onda ne možemo govoriti o ravnopravnom roditeljstvu. Pogotovo u prvim mjesecima kad je dijete malo, puno je toga više na ženi, muškarac mora biti tu da je podrži da ima dobru volju preuzimati obaveze i poslove koje može preuzeti na sebe.

Jeste li se susreli sa spolnom diskriminacijom?

Susrećem se svakodnevno samo nisam spremna preuzeti ulogu žrtve nego se pokušavam koncentrirati na ono pozitivno iz svog položaja da ne gledam isključivo kroz spol niti bilo koju determinantu jer vjerujem da kao slobodna bića se možemo izboriti izvan tih ograničenja.

Ima tu puno različitih mikro diskriminacija od načina na koji se pristupa muškarcima kada govore, medijske slike muškaraca u odnosu na žene, pogotovo u politici i tu ima puno predrasuda i diskriminacije, ali kada bi se stalno fokusirala na to i plakala nad svojom sudbinom onda ne bih učinila ništa tako da pokušavam izvući pozitivno i da budem doživljena kroz svoje političke poruke i stavove i rad a ne kroz spol.

Ima toga puno, ali pitanje je što mi činimo s time, a žena sigurno nije osuđena na to da bude žrtva i mi svi koji smo u političkom prostoru smo u odnosu na žene i muškarce u drugim područjima života ipak privilegirani. Imamo specifičnosti svoga posla, postoje stvari koje su grozne, mislim da mi je kvaliteta života opala otkada sam ušla u politiku, ali kada govorimo o tome tko mene može diskriminirati u odnosu na neku ženu u nekom poduzeću niže rangiranu koja nema nikakva prava i nikoga tko bi ju zaštitio, onda mi je neugodno uspoređivati svoj status i ugroženost sebe kao žene u odnosu na ženu u takvom okruženju.

U tom smislu mislim da mi jesmo u areni i bari punoj krokodila, ali ipak smo u daleko boljem položaju nego neke žene koje se nemaju niti priliku ni mogućnost izboriti za svoj položaj.

Žene na ratištu i u vojnom roku?

Mislim da se svi trebamo izboriti za pacifizam i društvo u kojemu neće biti rata i žene i muškarci, znači da će prevladati takav vid pacifizma u kojem neće biti potrebe za sukobom, a ne da ćemo u sukobe u kojemu sudjeluju muškarci, mi još uvući i žene.

Žene su nekada i pozitivno diskriminirane posebno kada govorimo o vojnim rokovima. Ono što je bitno kada žene žele vojnu karijeru da ne budu onemogućene u njoj i da ne budu u trenutku kada pokušavaju napredovati  vojnoj strukturi da tada ne budu diskriminirane.

Kada govorimo o ravnopravnosti spolova ne treba uopće težiti da žene preuzmu model ili interese one koji su tradicionalno bili muški. Ja sam za to da postoji slobodan izbor da onaj koji želi ići u rat i u vojsku bez obzira na spol to može učiniti, a globalno gledano da toga uopće ne bude. Vijest je na LINKU

DEMOS MEDIA