Ljerka Bratonja Martinović
Godinu je dana prošlo otkako su četiri profesorice Pravnog fakulteta u Zagrebu putem inicijative “Pravo svakog djeteta na školski obrok” apelirale na Vladu i premijera Plenkovića da riješi pitanje besplatne školske prehrane za svu djecu u Hrvatskoj. On se na to oglušio, a stanje u obiteljima, odnosno u školama, sve je lošije. Javlja NOVI LIST
Pandemija je ostavila traga na životnom standardu i sve je više djece čiji roditelji ne mogu pokriti osnovne životne potrebe, pa tako djeca ostaju bez školskog obroka koji je mnogima ujedno i jedini topli obrok u danu. Neki su gradovi i općine osigurali besplatne obroke u školama, neka djeca na to imaju pravo temeljem niskih primanja roditelja. Unatoč tome, problem i dalje postoji, a u školama svjedoče da među njihovim učenicima ima i gladne djece. Tako će i ostati, dok se problem ne riješi sustavno, na nacionalnoj razini, tvrde stručnjakinje.
Prepoznata šansa
– Kroz svoj znanstveno-istraživački, ali i stručni rad u sustavu socijalne skrbi, dobro smo upoznate s činjenicom što odrastanje u siromaštvu znači za djecu u Hrvatskoj. S izbijanjem COVID-19 krize postalo je vidljivo da Hrvatskoj hitno treba kontinuiran i ujednačen sustav školske prehrane. Kad se radi o interesima djece, kratkoročna rješenja nisu dobra, a posebice ne ona koja ovise o kratkoročnim projektnim sredstvima i programima koji su najčešće neodrživi, nesigurni i nedovoljno prepoznati u zajednici, upozorava Antonija Petričušić, profesorica na katedri za sociologiju Pravnog fakulteta u Zagrebu. Zajedno s još tri kolegice, Ivanom Dobrotić, Oljom Družić Ljubotina i Marijanom Kletečki Radović, provela je istraživanje po školama koje je pokazalo da mnoga djeca na nastavi zapravo sjede gladna. Da bi se problem riješio, prema njihovoj kalkulaciji, trebalo bi najmanje 273 milijuna kuna godišnje.
– Nadale smo se da bi Fond oporavka i otpornosti mogao biti iskorišten i za oživotvorenje ove mjere. Mi smo kao znanstvenice, među kojima se jedna od nas bavi i europskim socijalnim politikama, prepoznale šansu koju smo komunicirale prema vlasti. Primijetile smo da je Hrvatska jedina članica Europske unije koja sredstva za oporavak nakon izbijanja koronakrize nije usmjerila prema djeci. Smatramo da je to propust koji je trebalo na drugačiji način adresirati, kaže Petričušić.
– EU fondovi još uvijek su dostupni, no ni za državu ovaj iznos ne bi trebao biti problem. To nikako nije iznos koji država ne bi mogla platiti. Ako možete odjednom naći 20 milijuna kuna za samo jedan mjesec testiranja, kako ne bi moglo biti za sistemsko rješenje koje rješava dugoročne probleme, upozorava.
Socijalna država
Profesorice Pravnog fakulteta napominju da u članku 1 Ustava Republike Hrvatske jasno stoji kako je Hrvatska socijalna država, dok se dodatno ističe i kako država štiti djecu te stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život (čl. 63). Hrvatska je uz to, podsjećaju, i potpisnica brojnih međunarodnih dokumenata, pa tako i Konvencije o pravima djeteta kojom se obvezala štititi prava i interese djece te poduzeti mjere zaštite djece od svih oblika diskriminacije.
Unatoč tome, djeca su danas osuđena na neujednačen sustav školske prehrane te njihov položaj uvelike ovisi o sredini u kojoj odrastaju. S obzirom na velike razlike u razvijenosti regija, dio gradova financira školski obrok svoj školskoj djeci, a to su mahom gradovi s niskom stopom siromaštva i visokim indeksom razvijenosti, dok drugi nemaju proračunskih sredstava pa se oslanjaju na sufinanciranje putem projekata, uglavnom iz EU fondova. Projekt FEAD Fonda europske pomoći za najpotrebitije financira školske obroke za djecu u riziku od siromaštva, a uvjet je da su to djeca iz obitelji koje primaju dječji doplatak. U Hrvatskoj dječji doplatak prima 268.436 djece, a projektom
FEAD obuhvaćeno je 26.896 djece, dakle tek svako deseto dijete koje ima pravo na dječji doplatak.
Kad se EU sredstva smanje, događa se da osnovne škole ili limitiraju krug djece s pravom na obrok ili financiraju obrok za samo jedno dijete po obitelji, iako bi s obzirom na socijalni status sva imala pravo na besplatan obrok. Određeni broj djece zato ostaje bez školskog obroka koji im je možda jedini kvalitetni obrok u danu, upozoravaju profesorice. Djeca koja žive u uvjetima siromaštva, pokazala su istraživanja, značajno se lošije hrane od vršnjaka, jer im roditelji ne mogu priuštiti zdrave namirnice poput voća, povrća i mesa, već se hrane jednolično.
Suvremeni izazovi
No to se ne odnosi samo na siromašnu djecu, jer zbog modernog načina života i obitelji s većim primanjima ne uspijevaju opskrbiti djecu zdravim obrocima tijekom radnog dana, upozorava prof. Petričušić. Imala je priliku razgovarati s ravnateljima nekoliko škola i pitala ih o njihovom neposrednom iskustvu u tome ima li gladne djece. Oni su rekli – da, ima jako puno gladne djece i to ne samo djece iz siromašnih obitelji nego i djece čiji roditelji nisu stigli pripremiti obrok.
– Kao sociologinja i kao majka znam koliko je u današnje vrijeme teško kombinirati roditeljstvo i posao, odnosno sve obaveze koje vam nameće suvremeni život. Danas roditelji ne žive sa svojim roditeljima, živimo u nukleusnim obiteljima gdje roditelji rade. Pa i kad imate novca za nahraniti svoje dijete, nemate vremena pripremiti taj obrok koji bi bio kvalitetan, ističe. S druge strane, u institucijama koje skrbe o građanima, poput bolnica i zatvora, znate da kao korisnik takve usluge možete računati na jedan obrok.
– Zato bi i iz perspektive priznavanja izazova s kojima se nose suvremeni građani koji su roditelji, bilo mudro i očekivano da vlast uzme u obzir i te promijenjene životne okolnosti, da na taj način može skrbiti adekvatno ne samo o sitosti, nego i o zdravlju djece. I odgovoriti zapravo na potrebe roditelja i na taj način svom glasačkom tijelu poručiti – uvažavamo okolnosti u kojima živite, zaključuje naša sugovornica.
Neke druge europske zemlje su u vrijeme lockdowna čak dostavljale obroke djeci na vrata njihovih domova, svjesne da neke obitelji žive u riziku od siromaštva.
– Ako takve obitelji postoje u Velikoj Britaniji kako neće postojati u Hrvatskoj? Siromaštvo je nažalost tema koja nije poželjna za javne diskusije i sve nas jako dirne kad čujemo da ima gladne djece, ali kad imamo priliku nešto napraviti za tu gladnu djecu, većina nas će reći to je nečija druga odgovornost, moram brinuti o svojoj djeci…, navodi.
Dokidanje stigmatizacije
U inicijativi koju su pokrenule četiri zagrebačke profesorice, ne radi se samo o tome da se u školama nahrane gladna djeca, priča je bitno kompleksnija. Radi se tu i o destigmatizaciji djece, pružanju jednakih šansi, edukaciji o kvalitetnoj prehrani, usvajanju zdravih navika, a u konačnici i o rješavanju problema pretilosti nacije, o demografskoj revitalizaciji…
– U državi koja očito ima demografske izazove, jedna od mjera koja bi adresirala te izazove je i osiguranje školskih obroka. Mogu nam pritom reći da se školski obroci mogu servirati samo u školama koje imaju opremljene kuhinje. Ali uz sve suvremene službe koje proizvode hranu, dostavljaju hranu, nema opravdanja da se i danas, kada se hrana naveliko baca, ne osigurava dostava hrane za djecu. I to nutritivno zdravih obroka. Djeca danas neće jesti bilo što. I tu trebamo rekonceptualizirati naš stav. Ono što je bilo dobro i prihvatljivo prije 30 godina, jer nije bilo takve široke nutritivne svijesti kao danas, danas to nije. Djeci ponuditi kruh s paštetom je premalo. Što je najgore, naš izračun od 276 milijuna kuna je sad vjerojatno veći zbog rasta cijena. Ravnatelji govore o tome da će morati povećati cijenu školske prehrane pa bi i u tom smislu roditeljima bilo rasterećenje za budžet da znaju da će njihova djeca u školi pojesti barem jedan nutritivno kvalitetan obrok u danu, tumači Petričušić.
Posebno je pritom važna i činjenica da mnogi roditelji, unatoč slabom imovinskom stanju, ne žele tražiti pomoć, i to zbog osjećaja srama zbog situacije u kojoj se nalaze. Takvih je u školama također mnogo, posvjedočili su ravnatelji. Besplatni bi obroci za svu djecu dokinuli stigmatizaciju i osjećaj nelagode i srama onih roditelja koji iz nekog razloga nemaju novca za školsku kuhinju.
– Ako svi imaju pravo na dostupan besplatni školski obrok, onda ne izdvajate djecu iz siromašnijih obitelji ni na koji način. Ni njihove roditelje koji se srame toga da svojoj djeci ne mogu nešto priuštiti. Ali to ne može biti jedini razlog zašto ova inicijativa mora biti podržana od vlasti. Trebamo razmišljati šire i dugoročno, posebice kad znamo da debljina nije problem preobilja nego upravo siromaštva. Time targetiramo i dugoročni zdravstveni problem, a to je pretilost djece, a čime se onda na duži rok stvaraju i uštede u zdravstvenom sustavu koji je ionako preopterećen. Po svim pokazateljima pretila smo nacija, pa treba sagledati i zdravstvene implikacije ove mjere. Osim toga, ovakva mjera je iskaz jednakosti, jednakog tretmana sve djece, bez obzira dolaziš li iz bogate ili siromašne obitelji.. Takvom mjerom uči se djecu zdravim prehrambenim navikama, uči ih se jesti u skupini u suvremeno doba, kad su obitelji sve manje zajedno pa zapravo ni ne jedemo zajedno čak ni kao obitelji. Ovako se uče i pravilima lijepog ponašanja za stolom… Dakle ima puno različitih argumenata koji podupiru ovu našu inicijativu, navodi Petričušić.
Osjećaj nepravde
Kako se uopće dogodilo da su se četiri kolegice s Pravnog fakulteta našle u ulozi promotora dječjih prava i pokrenule malu, ali prepoznatljivu inicijativu koja je izazvala tako velik interes javnosti? Potaknuo ih je na to, kažu, osjećaj nepravde. Okupila ih je prof. Ivana Dobrotić, nakon članka o djeci u jednoj karlovačkoj školi koja su ostala bez obroka jer njihovi roditelji nisu platitli prehranu.
– To je bio “triger”. Ne smije se događati da nekome oko tacne pune hrane kažete – ti nećeš jesti jer tvoji mama i tata nisu platili. Krenuo je napad ravnateljice, načelnika općine, jer nitko ne voli biti prozvan da su djeci uskratili obrok. Ta činjenica da u Hrvatskoj postoje djeca čiji roditelji ne mogu platiti obrok i zbog toga pred vršnjacima bivaju izrugani, to je bio poticaj da upogonimo svoje empirijske spoznaje, jer dvije kolegice se bave proučavanjem dječjeg siromaštva pa znaju koliko je djece u Hrvatskoj u obiteljima koji žive u riziku od siromaštva ili u apsolutnom siromaštvu. Tako smo spojile naše stručno, profesionalno znanje i potpuno amaterski, bez ikakvog prethodnog iskustva i otvorena srca krenule zagovarati ideju u koju doista vjerujemo, prisjeća se Antonija Petričušić.
Iznenadilo ih je, kaže, koliko je građana, ali i različitih udruga, pa čak i političara, govorilo o ovoj ideji kao nečem što podržavaju kao dio javne politike koju treba provesti. Ali trudile su se pritom ne dopustiti da im se ideja politizira, svjesne da je mogu provesti u djelo jedino uz podršku izvršne vlasti. Tu podršku očekuju i danas, nakon godinu dana uzaludnog čekanja na poziv iz Banskih dvora.
Ova školska godina završava, možda je propuštena, ali već sljedeće školske godine, kažu, ako vlast želi doista efektivno provoditi demografsku politiku i politiku nediskriminacije sve djece, ima šansu ovom mjerom pokazati kako skrbi o hrvatskih građanima, građankama, pa i djeci.
U riziku svako četvrto dijete
Stopa dječjeg siromaštva u Hrvatskoj izuzetno je visoka. Prema podacima Eurostata, stopa siromaštva i socijalne isključenosti djece u 2018. godini iznosila je gotovo 25 posto za djecu osnovnoškolske dobi, a za srednjoškolce više od 27 posto. To znači da je svako četvrto dijete u Hrvatskoj u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti.
Vijest je na LINKU
DEMOS MEDIA