Piše Toni Gabrić objavljuje H ALTER

Neva Tölle, aktivistkinja i članica Autonomne ženske kuće Zagreb, u razgovoru za H-Alter: Moj osobni dojam je da vlada premijera Plenkovića s više razumijevanja i senzibiliteta pristupa problemu nasilja nad ženama nego što je to radila Milanovićeva, SDP-ova vlada. Vidljiva je volja ove vlade da s deklarativne razine osude nasilja protiv žena doista prijeđe na stvarnu manifestaciju volje da se loši trendovi promjene.

Na sjednici Vlade prošli četvrtak, premijer Plenković osvrnuo se na nedavno ubojstvo žene u Rijeci. Svako nasilje nad ženama mora biti svedeno na najmanju mjeru i svaki put mora biti bezuvjetno kažnjeno, rekao je. Premijerovu izjavu, kao i pregnuća njegove vlade na planu suzbijanja nasilja nad ženama, u razgovoru za H-Alter komentira istaknuta aktivistkinja i članica Autonomne ženske kuće Zagreb, Neva Tölle.

Radi li se o ozbiljnoj namjeri da se suzbije nasilje muškaraca nad ženama, ili o pucanju iz prazne puške?

Potpuno podržavam izjavu gospodina premijera Plenkovića rečenu 10. veljače na sjednici Vlade kada je rekao da nasilje nad ženama mora biti svedeno na najmanju moguću mjeru te svaki puta mora biti bezuvjetno kažnjeno. Nažalost naše sutkinje i suci koji rade na predmetima nasilja u obitelji, najčešće izriču vrlo blage kazne za zlostavljače, ponekad čak i ispod zakonom predviđenog minimuma. Najčešće se radi o uvjetnim kaznama zatvora ili o niskim novčanim kaznama.Bivši premijer Milanović marginalizirao je mnogo iskusnih i pametnih političarki članica SDP-a. Na taj je način isključio članice SDP-a iz suodlučivanja o javnim politikama

Na taj način poslao je vrlo važnu političku poruku svim sutkinjama i sucima koji rade na predmetima nasilja u obitelji. Vjerujem da se ne radi o pucanju iz prazne puške, doista vjerujem da se radi o ozbiljnoj namjeri gospodina Plenkovića da se u najvećoj mogućoj mjeri suzbije nasilje muškaraca nad ženama. To će sigurno doprinijeti i smanjenju stope femicida. U više navrata do sada premijer Plenković je aktivisticama Autonomne ženske kuća Zagreb dokazao svojim postupcima svoj stav da je muško nasilje nad ženama za njega osobno – potpuno neprihvatljivo.

Ilustracije radi, navodim samo ukratko dva primjera: za vrijeme njegova mandata ratificiran je vrlo važan dokument, Istanbulska konvencija – Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Usprkos masovnom i svakodnevnom učestalom protivljenju desno orijentiranih političkih stranaka i klera, snažno popraćenih u medijima, Istanbulska konvencija ipak je ratificirana. Također je u Zakonu o socijalnoj skrbi uvažena dopuna Autonomne ženske kuće Zagreb putem e- savjetovanja koja kaže da sva skloništa trebaju biti na tajnoj adresi. To je izuzetno važno za osjećaj sigurnosti žena i njihove djece koje/i su preživjele/i nasilje.

Autonomna ženska kuća Zagreb lobirala je i borila se za tajnost adrese skloništa 20 tak godina, bez uspjeha. To je konačno sada kroz zakon osigurano i regulirano.

Paradoksalno je da zlostavljač čak može biti od strane suda nagrađen za nasilje koje je počinio nad ženom. U takvim situacijama dovoljno je da zlostavljač u sudnici kaže da nema novaca i nije u mogućnosti platiti novčanu kaznu te tada zamoli sud da umjesto novčane kazne odradi javne radove. Sud oko takvih molbi ne radi problem, u takvim slučajevima sud zlostavljaču redovito odobrava javne radove koji su plaćeni.

Sud financijski doista nagrađuje zlostavljača za nasilje koje je počinio nad ženom.AŽKZ smatra da je nužno raskinuti Vatikanske ugovore. Dok se to ne učini iz zakona treba hitno izbaciti pravo na priziv savjesti. Opće je poznato da se je priziv savjesti koristio samo u slučajevima kada je netko želio izbjeći služenje vojnog roka zbog vlastitih vjerskih uvjerenja

Premijer je u svojem izlaganju na Vladi dodao da je Vlada kroz niz poduzetih aktivnosti s deklaratorne razine osude nasilja prešla na stvarnu manifestaciju volje da loše trendove promijeni. Je li doista tako?

Vidljiva je volja Vlade da s deklarativne razine osude nasilja protiv žena doista prijeđe na stvarnu manifestaciju volje da se loši trendovi promjene. U reformi pravosuđa koja je upravo u toku Vlada između ostalog, na primjer predlaže uvođenje rokova za skraćivanje trajanja sudskih postupaka. Prijedlozi Vlade idu u pravcu: prvostupanjski postupak dovršiti u roku od 3 godine, žalbeni u roku od 1 godine, za dopuštanje revizije rok od 6 mjeseci, priprema ročišta najkasnije u roku od 3 mjeseca, a glavna rasprava u roku od 6 mjeseci.

Šokirala me i neugodno iznenadila informacija da se vladinom prijedlogu o definiranju trajanja sudskih postupaka protive sutkinje, suci, pa čak i sam predsjednik Vrhovnog suda. Time sutkinje, suci i predsjednik Vrhovnog suda podržavaju dosadašnju lošu praksu da sudski postupci traju beskonačno dugo. Ukoliko navedeno stupi na snagu smatram izuzetno bitnim da izmjene koje su predviđene ovim Zakonom svakako trebaju sadržavati i predviđene sankcije za sutkinje i suce koji neće poštivati rokove.

Sve građanke i građani RH imaju pravo na pravično suđenje u razumnom roku stoga ne razumijem protivljenje pravosuđa toj važnoj i pozitivnoj izmjeni koju predlaže Vlada. Cijela Hrvatska javnost svjesna je da sudski postupci nerazumno dugo traju.

Prema službenim podacima iznesenim na sjednici Vlade, preklani su od 36 ubijenih osoba u 19 slučajeva to bile žene, a prošle godine ih je ubijeno 14 od ukupno 30 slučajeva ubojstva. Je li trend zaista ohrabrujući? Statistika iz sugerira „ravnopravnost“ žrtva, međutim ništa ne govori o tome kojega su spola ubojice?

Statistika koju navodite je točna, trend doista nije ohrabrujući. Što se tiče statistike koje vodi MUP RH, nisam zadovoljna načinom kako obrađuju statističke podatke kada govorimo o nasilju protiv žena i femicidu. Smatram da je vrlo važno voditi statistiku na način da se jasno vidi kojeg su spola žrtve i počinitelji nasilja te u kakvom su međusobnom srodstvu.Iz iskustva rada mogu potvrditi da postoji „tihi“, ali snažni otpor u institucijama kada govorimo o redovitoj implementaciji Istanbulske konvencije u sustavu. To će vam također potvrditi svi odvjetnički uredi koji se bave obiteljskim pravom

Također želim naglasiti da u slučajevima nasilja protiv žena imamo još uvijek preveliki broj žena drugooptuženih za nasilje u obitelji. To su situacije kada žena zbog nasilja i napada na sebe zove policiju za pomoć. U takvim se situacijama vrlo često događa da prilikom policijske intervencije u optužnom prijedlogu kojeg piše policija, on bude prvooptuženi, a žena koja je nasilje preživjela drugooptužena za nasilje u obitelji, samo zato što dok ju je on tukao, ona mu je rekla: „Idiote jedan, udari me samo još jedanput, napustit ću te, rastat ću se od tebe“.

Nedopustivo je i strašno da se žena koja je preživjela nasilje nađe u statistici MUP-a RH kao drugooptužena za obiteljsko nasilje. Žrtva nikada ne može biti kriva za nasilje koje je preživjela. Ukoliko on ima vrlo kratak fitilj neka izađe iz kuće, prošeće 10 kilometara te se vrati hladne glave natrag. Njegov kratak fitilj ne može i ne smije biti opravdanje za nasilje koje je počinio nad ženom.

Ponovit ću – žrtva nikada ne može biti kriva za nasilje koje je preživjela. Za nasilje je uvijek odgovoran i kriv nasilnik. Ljudi misle da je dom za žene i djecu najsigurnije mjesto. To je potpuno pogrešna pretpostavka, dom je najopasnije mjesto za žene i djecu.

Pandemija korona virusa je dokazala porast muškog nasilja nad ženama. Nasilni muškarci zabranjuju partnericama odlaziti na posao jer on tvrdi da će mu donijeti virus i zaraziti ga. Za žene ta činjenica rezultira otkazom i gubitkom plaće, što ženu dovodi u situaciju ekonomske ovisnosti o partneru. Također im je zabranjeno odlaziti u ljekarnu, trgovinu ili u park s djecom, iako poštuju sve epidemiološke mjere. Neke žene imaju iskustva da su im partneri namjerno kašljali i kihali u lice s ciljem da ih zaraze, zabranili su im da nose maske kad izlaze uz kuće ili stana, također su im zabranili korištenja dezinfekcijskih sredstava…

Dakle možemo konstatirati da su se u pandemiji pojavili novi oblici muškog nasilja protiv žena. Ovo su podaci iz istraživanja AŽKZ-a o utjecaju pandemije na porast rodno uvjetovanog nasilja.

Za muško nasilje nad ženama nema opravdanja!

Od stupanja na snagu Istanbulske konvencije u našoj zemlji prošlo je tri i po godine. Koliko je ona kroz to vrijeme doista implementirana u naše sustave koji bi trebali štititi žene (i djecu): sustav socijalne zaštite, sigurnosni sustav, pravosuđe…?Možemo konstatirati da su se u pandemiji pojavili novi oblici muškog nasilja protiv žena. Ovo su podaci iz istraživanja AŽKZ-a o utjecaju pandemije na porast rodno uvjetovanog nasilja

Iako je od ratifikacije Istanbulske konvencije prošlo 3 i pol godine još uvijek ne primjećujem redovitu implementaciju unutar sustava. Redovita i sveobuhvatna, a ne sporadična implementacija IK u sustav ima svrhu efikasno štititi žene i njihovu djecu koje su preživjele muško nasilje, a počinitelje nasilja adekvatno i pravično sankcionirati. Pojedini dijelovi tog dokumenta vrlo sporadično se primjenjuju unutar samog sustava. Pri tome mislim na primjenu u resoru socijalne zaštite, policije i pravosuđa.

Postoji veliki otpor za primjenu Istanbulske konvencije u svakodnevnom radu unutar cijelog sustava, socijalne zaštite, policije i pravosuđa. Meni nije poznato da se Istanbulska konvencija primjenjuje u predškolskom i školskom odgoju, iako bi to bilo neophodno.

Dobro se sjećamo da je ratificiranje Istanbulske konvencije bilo praćeno žestokim otporom radikalno desnih i klerikalnih krugova. Smatrate li da i dalje postoji „tihi“ otpor u institucijama, npr. kao što postoji otpor prevelikog broja ginekologa u odnosu na pravo na pobačaj?

Sigurna sam da i danas postoji veliki otpor radikalno desnih i klerikalnih krugova kada govorimo o Istanbulskoj konvenciji. Oni i dalje aktivno rade na pokušaju deratifikacije Istanbulske konvencije. Iz iskustva rada mogu potvrditi da postoji „tihi“, ali snažni otpor u institucijama kada govorimo o redovitoj implementaciji Istanbulske konvencije u sustavu. To će vam također potvrditi svi odvjetnički uredi koji se bave obiteljskim pravom.

AŽKZ smatra da nijedna ginekologinja/ginekolog ne bi smjela/smio imati pravo na priziv savjesti te time pravdati odbijanje medicinskog zahvata pobačaja na zahtjev žene. Primjer dobre prakse je bolnica u Rijeci. Sve ginekologinje i ginekolozi koji rade u državnim bolnicama, a koji primaju plaće iz proračuna RH, trebali bi na zahtjev pacijentice obaviti medicinski zahvat pobačaja. Prije potpisivanja Vatikanskih ugovora, koji su se, usput rečeno potpisali u tajnosti, bez javne rasprave i referenduma došlo je do realizacije prava na prigovor savjesti koji koriste ginekologinje/ginekolozi, medicinsko osoblje i farmaceuti.Nedopustivo je i strašno da se žena koja je preživjela nasilje nađe u statistici MUP-a RH kao drugooptužena za obiteljsko nasilje. Žrtva nikada ne može biti kriva za nasilje koje je preživjela

AŽKZ smatra da je nužno raskinuti Vatikanske ugovore. Dok se to ne učini iz zakona treba hitno izbaciti pravo na priziv savjesti. Opće je poznato da se je priziv savjesti koristio samo u slučajevima kada je netko želio izbjeći služenje vojnog roka zbog vlastitih vjerskih uvjerenja.

Kako biste usporedili odnos prema problematici nasilja nad ženama i općenito prema pravima žena Plenkovićeve i Milanovićeve vlade? Još prije petnaestak godina Vesna Kesić je na H-Alteru pisala o tome kako Milanovićev SDP isključuje žene.

Smatram da je Milanovićeva Vlada trebala za vrijeme svog mandata ratificirati Istanbulsku konvenciju. Iako smo intenzivno lobirale za njenu ratifikaciju uz veliku pomoć članica SDP-a, ratifikacija Istanbulska konvencija se nije dogodila. Poznato je da je za vrijeme njegovog mandata kao premijera gospođa Željka Markić uspjela organizirati referendum te na taj način dovela do promjene definicije obitelji u Ustavu RH. Bivši premijer Milanović nažalost je marginalizirao mnogo iskusnih i pametnih političarki članica SDP-a. Na taj je način isključio članice SDP-a da suodlučuju o javnim politikama. Forum žena SDP-a koji je vrlo vrijedno radio u vrijeme predizborne kampanje u to doba, također je marginaliziran.

Moj osobni dojam je da Vlada premijera Plenkovića s više razumijevanja i senzibiliteta pristupa tom velikom društveno političkom problemu.

U kakvoj je poziciji danas Autonomna ženska kuća Zagreb? Čini se da novi Zakon o socijalnoj skrbi, koliko god izazvao žestoke reakcije struke zbog centralizacije i etatizacije čitavog sistema socijalne zaštite, ipak čini progresivan iskorak proglašavajući adrese skloništa za žrtve nasilja i žrtve trgovanja ljudima profesionalnom tajnom?

Novi Zakon o socijalnoj skrbi izazvao je doista vrlo glasne reakcije, ne samo struke, već i druge zainteresirane javnosti. U tom Zakonu podržavam zakonsku izmjenu koja kaže da se adrese skloništa za žene i djecu i žrtve trgovanja ljudima tretiraju kao profesionalna tajna. Tajnost adrese smještaja zlostavljanih žena i njihove djece kao i žrtava trgovine ljudima omogućava visok prag sigurnosti za te marginalizirane skupine društva, te predstavlja primjer dobre prakse.

Tekst je objavljen u sklopu projekta “Ranjive na vidjelo” sufinanciranog sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za nezavisnu medijsku kulturu.

Vijest je na LINKU