Možemo smatra da bi valjalo vratiti suđenje porotničkog tipa, suđenje u tročlanom vijeću, od kojih bi jedan član predstavljao specifičnu struku uz koju je
“Pravosuđe treba prestati tretirati kao da je od stakla i držati ga hermetički zatvorenim. Ono mora biti otvoreno za kritike javnosti i struke i propitivanje rada jednako kao i druge grane vlasti. Stubokom treba mijenjati i način na koji suci podnose tužbe zbog povrede ugleda i časti protiv novinara, a u vezi je s njihovim sudačkim poslom. Za takve tužbe suci bi trebali dobiti odobrenje predsjednika Vrhovnog suda. Samo tako bi se smanjio broj tužbi protiv novinara koje nerijetko završavaju i na Europskom sudu za ljudska prava s presudama koje potvrđuju da je to nedopušten pritisak na novinare i ograničavanje njihove slobode rada. Neće biti efikasnog pravosuđa u koje ljudi vjeruju bez radikalnih zahvata.”
To je samo dio vizije reforme pravosuđa koje predlaže Sandra Benčić u ime Možemo!, smatrajući da je HDZ-ov paket pravosudnih zakona o kojima je nedavno raspravljao Sabor, “čisti fake, stvaranje privida da se u pravosuđu nešto radi, a radi se s ciljem da se ne dogodi ništa, a kamoli išta korjenito”. Kao krucijalan dokaz da je u pravu Benčić navodi da je Vlada u javno savjetovanje pustila Nacionalni plan za pravosuđe do 2027. godine, a ključne zakone koji bi trebali omogućiti navodnu promjenu već ima gotove. To ocjenjuje naopakim; “idete u promjene, mijenjate zakone, pa tek onda donosite Plan.”, doznaje jutarnji list
Četiri stupa
Reforma pravosuđa, za koju Možemo! tvrdi da je radikalna, a ne kozmetička, počiva na četiri stupa: otvaranje pravosuđa prema javnosti i struci, teritorijalni preustroj pravosudne uprave, promjena načina izbora i napredovanja sudaca i reorganizacija Državnog sudbenog vijeća te unapređenje efikasnosti i ujednačavanje sudske prakse.
Za “otvaranje pravosuđa” Možemo! predlaže objavljivanje sudske prakse na svim razinama, a ne samo, kao što je sada, na razini Vrhovnog suda. Traže i da sjednice vrhovnih sudaca budu javne, kao što su nekoć bile, “a da ne govorimo o Ustavnom sudu koji ne spada u redovne sudove, ali je bitan element za povjerenje javnosti u pravosuđe”, tumači Benčić.
Smatra da bi sve presude na svim sudskim razinama po automatizmu, nakon što su napisane, također trebale ugledati svjetlo dana i to, kako naglašava, bez dugotrajnih postupaka anonimiziranja u onim slučajevima u kojima nije bila isključena javnost zbog zaštite privatnosti stranaka jer ako je javnost uključena na rasprave onda i presude mogu biti javne”.
Možemo! smatra da bi valjalo vratiti suđenje porotničkog tipa, suđenje u tročlanom vijeću, od kojih bi jedan član predstavljao specifičnu struku uz koju je pojedinačni slučaj vezan. Predlažu i otvaranje non stop službi za informiranje i centara za pomoć građanima u sudovanju, kakva je postojala do 1990. godine, a koja je omogućavala građanima besplatnu pravnu pomoć.
Teritorijalni preustroj prema njihovom zamisli zahvatio bi duboko. Sada postoji više od 30 općinskih, četiri upravna suda plus Visoki upravni sud, devet trgovačkih, 15 županijskih i tri specijalizirana suda. Takva teritorijalna rascjepkanost, drže u Možemo, ne doprinosi efikasnosti i boljoj kvaliteti sudovanja. Optimalnu organizaciju činilo bi od 12 do 16 općinskih sudova i maksimalno četiri područna suda u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku umjesto sadašnjih 15. Fizička dostupnost se osigurava kroz ispostave koje čak ne moraju biti stalne nego ovise o potrebama.
Kadrovski propuh
Što se, pak, tiče novog načina izbora sudaca Možemo! zagovara “kadrovski propuh”. Kako? Tako da bi se jedna petina sudaca birala iz redova pravnih znanstvenika i odvjetnika i time okončala praksa biranja isključivo karijernih sudaca. “Nema opravdanja da suci budu pozitivno diskriminirani i ne idu u mirovinu sa 65 godina kao i svi drugi građani”, dodaje Benčić. Za ikakav pomak valjalo bi i fundamentalno promijeniti način rada Državnog sudbenog vijeća. Prije svega, otvoriti javnosti stegovne postupke koji se sada odvijaju iza zatvorenih vrata i formirati Stegovni sud. Sada su predsjednici sudova ti koji pokreću stegovne postupke, a to, zamjećuje Benčić, “čine rijetko iako imamo sve više kukolja u žitu” – i građani i stručna javnost trebali bi imati pravo predlagati stegovne postupke i to Vrhovnom sudu RH.
Inzistiraju i na ujednačavanju sudske prakse i “oslobađanju” sudaca od repetitivnih, administrativnih postupaka koje bi valjalo prepustiti administrativnom osoblju kako bi se suci mogli baviti pravim postupcima i rješavati pravna pitanja. Pritom je važno i da viši sudovi donose u većoj mjeri presude po žalbi, dakle preinačuju samostalno sudsku odluku na koju se osoba žalila, umjesto višekratnog vraćanja suđenja na sud prvog stupnja što bi značajno ubrzalo postupke i pravomoćnost.
I najvažnije – proširiti primjenu kolektivnih tužbi na pojedinačne postupke, a ne prisiljavati građane da nakon što Vrhovni sud utvrdi načela koja bi trebala vrijediti za sve srodne slučajeve, pokreću privatne tužbe, kao što svjedoči slučaj Franak. Tako bi odluke prema svima pogođenima nekom nezakonitom praksom bile jednake.