Stipe Mesić, Bogić Bogićević i Vasil Tupurkovski pristupaju Bosni sasvim suprotno od Dragana Čovića i Milorada Dodika, opsjednutih nacijom, vjerom, izmišljenim nacionalnim mitovima i, nadasve, svojim političkim/materijalnim probicima. Temom se bavi H ALTER

Što sada nakon što je propao trodnevni Neum – hrvatsko-bošnjački skup na saziv američke/eurounijske filijale neodgovornih jataka daytonskog prestanka pucačine u BiH – a isti krivci za propast trodnevnog pokušaja dogovora o reformi izbornog zakonodavstva uoči listopadskih izbora tako marljivo dovlače sve nove i nove kante kerozina pri otvorenoj vatri rata koji u separatističkim/nacionalističkim glavama nije prestao oružanom utihom? Pa ništa. Život nesnošljivosti, netrpeljivosti, mržnje i podjela što ga diktiraju svojim općinstvima njihovi stranački samozvanci tzv. političke mainstream sekte ide dalje. Jednako nepodnošljivo, besperspektivno i neizvjesno. Danas je kao i one daytonske 1995. godine naoko malo drukčije; sutra kao danas, samo malo drukčije. Za dvadesetak godina, je li, i dalje kao danas, samo malo drukčije? Ista meta, isto rastojanje, ista nesreća u povijesno nesretnoj zemlji nesretnih ljudi kojima ne daju živjeti kao sav civilizirani svijet. Huda simbolika propalih pregovora/dogovora  hrvatskih i bošnjčkih političkih stranaka, ali i nevesela simbolika jalovosti posredničke paske tzv. međunarodne zajednice koja, doduše, ima uvid u stanje vrenja pod poklopcem tzv. bosanskog lonca, međutim, ne zna što bi i kako s njim. Nema rješenje, a ovi što hajcaju vatru pod njim ga niti ne žele. Nula bodova. Kad i jedni i drugi, je li, odlično žive od sttusa quo.Ako država jamči ljudima da žive kao ljudi, u demokraciji, i da ih nitko nema pravo maltretirati nacionalnim, vjerskim, ideološkim, etc. idiotarijama, tad su nacionalna, vjerska… pripadnost su privatna stvar. Nebitna za miran i kvalitetan suživot susjeda sa susjedom

Politička perverzija? Komorni igrokaz ne samo na štetu žitelja federalnog entiteta? Farsa samozvanih narodnih „mesija“ koji su ionako doputovali u Neum reda radi – „da se Turci ne dosjete“!? – i čvrsto stisnutih palčeva u džepovima skupocjenih odijela? Jalova parada nadriliderskih ega? Sve zajedno i još više, politički i životno neprobavljivije žiteljima Federacije BiH. Očekivani krah trodnevnog Neuma, pregovarački/dogovarački ishod – alkarski rečeno „promašio“, ne „uništa“ – nova je zvučna pljuska cijeloj tzv. međunarodnoj zajednici koja se već tri desetljeća nevoljko igra žmire s nacionalističkim jastrebovima triju tzv. konstitutivnih etnikuma i drži BiH utaočenom disfunkcionalnom zemljom kojoj tzv. jedinstvo i europski put više nisu nikakva dogledna budućnost.  Tzv. međunarodnoj zajednici nije ni stalo do tog brdovita balkanskog reljefa izvan svih ozbiljnijih globalnih geostrateških interesa. Da jest, krvavog rata svih protiv svih tamo ne bi ni bilo, kao ni u Hrvatskoj, kao ni Vukovara, Dubrovnika, Srebrenice…

EU pak, kojemu je jedino stalo do toga da upaljeno slijepo crijevo u njezinu bivšem kolonijalnom abdomenu ne prsne novim krvoprolićima i izazove tešku migrenu u okolnostima kad Unija ima svojih prečih briga – pandemija korone, unutarnja stabilnost, ekonomija, Schengen, migracije, eurozona, etc. – bio je i ostao zabrinjavajuće impotentan. Nezainteresiran čak, operativno nesposobnom riješiti b-h problem već u začetku. Pa je i negativan neumski ishod, logikom događaja, i perverzija, i igrokaz, i farsa i parada u istomu lažnom celofanu tzv. opreznog optimizma, odnosno približavanja stajališta. Kakav vražji optimizam, kakva stajališta? To su nadribirokratske, kvazidoplomatske frazetine bez smisla i utemeljenja. B-h Hrvati, kako to trećeentitetski tvrdoglavo, pod vjerolomnom egidom tzv. konstitutivnosti, ravnopravnosti u „jedinstvenoj državi BiH na europskom putu“ (sic transit) tumači tamošnja tzv. mainstream stranka HDZ BiH, nesamodostatna filijala HDZ-a i vlade RH, po cijenu blokade rada svih saveznih i entitetskih tijela vlasti, kategorički odbijaju svaku bošnjačku ideju o tzv. građanskoj državi BiH kao unitarističkoj ujdurmi za eutanaziju hrvatskog identiteta. Bošnjačkim većinskim preglasavanjem isključenje Hrvata iz vlasti, nepriznavanjem  njihove konstitutivnosti u trodiobi vlasti, oktroirano dogovorom u Daytonu i potpisanim sporazumom u Parizu.

Pa mu i neuspjeli trodnevni Neum, baš kao i slični neumi prije Neuma i neumi što će na raznim lokacijama jamačno još uslijediti, dođu samo za dnevnu uporabu, opravdanje debelih deviznih dnevnica i besplatnog ića i pića s ekskluzivnih menua delicija. O javnom trošku, dakako, kao i uvijek. Tu nema ni dobronamjernosti, ni vjerodostojnosti niti istinske odlučnosti da se krucijalno promijeni status quo, stiša vatru pod tzv. bosanskim loncem i jedinstvenu zemlju svih njezinih žitelja – ne isključivo triju tzv. konstitutivnih naroda; ostali u BiH nisu konstitutivni, „ne postoje? – vodi demokratskim, civilizacijskim, humanističkim… putem. Nazivao se on europskim ili kako već. Separatističkim politikantima, za razliku čak i od izmjenjujućih se izaslanika tzv. međunarodne zajednice u posredničkoj ulozi, presudna je etnička kategorija tzv. konstitutivnosti, a mrska i sama pomisao bošnjačke strane o tzv. građanskoj državi i UN/SAD-ova o tomu da se u izbornom zakonodavstvu ukine etnička kategorija. Ni govora, reći će i b-h Srbi, koji imaju svoj entitet, Republiku Srpsku, svako malo prijete odcjepljenjem od BiH i zbog vlastitih separatističkih interesa gorljivo drže Hrvatima (HDZ-u BiH i šefu mu Draganu Čoviću) trećeentitetsku štangu.Isti ljudi koji su razarali BiH nisu rješenje za budućnost tzv. jedinstvene države na europskom putu, sutra puno/ravnopravnom članicom tzv. zapadoevropske obitelji

I tu ne može biti neumskog kruha na dobrobit svih žitelja BiH/Federacije BiH kao „jedinstvene države na europskom putu“. A zapravo, gleda li se dugoročni interes b-h žitelja bez obzira na njihovu etničku ili (ne)vjersku pripadnost, najmanje je važna formalna naljepnica etničke ili građanske države, odnosno da u vlasti mora biti po ključu iks Bošnjaka, iks Hrvata i iks Srba koje će svaki put izbornim inženjeringom lifrati u Predsjedništvo BiH, Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH, etc. samo SDA Bakira Izetbegovića, HDZ BiH Dragana Čovića i SNSD Milorada Dodika te u tijela vlasti Federacije BiH isti HDZ BiH i SDA. Nisu važniji politički, time i obilni meterijalni probitci, pozicije,moć i utjecaj političkih elita i vodećih im samozvanaca u etničkim zabranima, ali itekako jest ne samo kvaliteta života, etnička/pravna/radna sigurnost u zajedničkoj domovini nego i to da državu vode najsposobniji ljudi. Bez obzira na etničku, (ne)stranačku, (ne)vjersku ili inu pripadnost, koji su dobili većinsko izborno povjerenje o kojem bi se povjerenju morali demokratski izjasniti svi građani kojih se neposredno tiče njihovo obnašanje vlasti. I Bošnjak, i Hrvat i Srbin, ali i svaki inoetnik s biračkim povjerenjem nije upravljački odgovoran samo za svoje sunarodnjake, nego za sve građane, pa… Strogi etnički kriteriji utjerani u političku zbílju oružjem, etničkim čišćenjem, nekažnjenim još do kraja ratnim zločinima, međunacionalnom mržnjom, polit-ideološkim i vjerskim podjelama, itsl. nanijeli su kardinalna zla svim žiteljima BiH, još nanose pa ljudi bježe u tuđinu iz te smrdljive močvare. I još će nanositi, jer tzv. međunarodna zajednica ne zna, ne želi ili jednostavno nije zrela podrezati krila etničkim jastrebovima i eliminirati ih u kaveze.

Dakle, državna vjerodostojnost, sadržaj i životni izgledi što ih zajednički dom nudi svojim žiteljima, to su vrijednosti kojima se zrelo popločava tzv. europski put, demokracija i humanizam u korist, za dobrobit stanovništva i njihove obiteljske probitake koje se neće uvjetovati etničkom, vjerskom, polit-ideološkom ili kojom već pripadnošću. Bez nacionalnih/ističkih, je li, prenemaganja, izmišljenih povijesnih „pravica“, ideološke isključivosti kojima se sada u sve tri tzv. konstitutivne sastavnice škartira sve koji – „nisu naši“. Izbjeglicama/prognanicima se na svaki način otežava ili čak otvoreno onemogućava povratak na rodna ognjišta, jer su ih već zauzeli „naši zaslužni“, pa… Zato i jest taj isti naum poslije Neuma: nastavak zločeste igre koja će se, kako stvari već dugo stoje, voditi do besvijesti i bez konačno pravednog, demokratskog, uljuđenog rješenja za BiH. A sva impotencija najodgovornijih u tzv. međunarodnoj zajednici za to što nikako nema (pravednog, uljuđenog, civiliziranog) rješenja za BiH mora doći na naplatu na listopadskim izborima. Koji se neće održati po novim, reformiranim i trojno zadovoljavajućim, kompromisnim pravilima, nego po regulama što su vrijedila i dosad. Jer više nema vremena za poslagati te rogove u vreći, a da oštri šiljci ne izbiju van i opet nekoga ozlijede.

Trodnevni neumski negativan poučak zlokobna je slutnja takva ishoda. Mogućih apstinencija iz inata, blokada i, je li, kojekakvim sabotaža iste izborne prakse, koja je itekako bila legitimna kada je bošnjačkim preglasavanjem izabran Drgan Čović za hrvatskog člana Predsjedništva BiH (čak je i svoj ured bio preselio iz Sarajeva u Mostar, sic transit), a naprasno je postala nelegitimnom kada je na istu poziciju, pa i istim glasovima istih birača izabran Hrvat Željko Komšić. Koji na svoju veliku  „nesreću“ nije član HDZ-a BiH, pa ne samo da „nije“ Hrvat (sic transit), nego „ne može“ biti hrvatske tzv. konstitutivna trećina u bilo kojem tijelu vlasti u BiH. Glupost na entu, kojoj gromoglasno u zadnje vrijeme drži nacionalističku svijeću predsjednik RH Zoran Milanović. I kao zadnji, je li, visokosjedećipodrepgledećikonjoregirac vrijeđa i Komšića i Bošnjake, zajedno s premijerom Plenkovićem, vladom, dvoglavim HDZ-om, injsl. ne priznaje – na itekakvu svoju i međunarodnu sramotu – hrvatskog člana Predsjedništva BiH time što on zakonito jest i kakvim ga uvažava sav ini diplomatski svijet. On UN-a nadalje. I ta se farsa ne samo postneumski nastavlja nešto glasnijom i diskretnim prijetnjama impregniranim lelekom zato što su posebni američki izaslanik za izbornu reformu u BiH Matthew Palmer i EU-ova ravnateljica pri Službi za vanjske poslove Angelina Eichhorst odbili hrvatske „kompromisno“ izglancane prijedloge rješenja, pa tzv. umjereni optimizam pada u neumjereno duboku vodu.Više nema vremena za poslagati bosanske rogove u vreći, a da oštri šiljci ne izbiju van i opet nekoga ozlijede. Trodnevni neumski negativan poučak zlokobna je slutnja takva ishoda.

A unaprijed je bilo svima jasno da su samozvani „narodni vođe“, čelnici dviju najvećih političkih opcija (HDZ BiH i SDA, Dragan Čović i Bakir Izetbegović) došli u Neum i dolazit će u buduće neume s čvrsto stisnutim palčevima u džepovima, spremni u konačnici biti nespremnima za iole učinkovit i obostrano koristan dogovor o izbornoj reformi budući da takav dogovor znači i njihovo političko umirovljenje. Pa će i bošnjački vukovi u Federaciji BiH i dalje biti siti, a hrvatske ovce sve manje na broju. Ma koliko se posezalo za inatima, blokadama, apstinencijama, inatima… Zašto? Pa zato, jer ti samozvanci – neovlašteni govoriti u ime svih svojih sunarodnjaka, krojiti im živote po svom ćefu radi pouzdanosti vlastitih novčanika, položaja, moći i imovinskih kartica – ne žele mijenjati status quo u disfunkcionalnom sustavu (uključivo vožda Republike Srpske Milorada Dodika). Osobito najvidljivijim političarima b-h Srba i Hrvata nije u interesu da državni sustav bude funkcionalan, jedinstvena država… Jer su nazovieuropejci i prekonoćni „demokrati/mirotvorci/humanisti“ cijeli rat i poraće bili glavni mineri tzv. Jugoslavije u malom, šovinistički huškači, neki još nesankcionirani sukrivci za ratne i zločine protiv čovječnosti, zauzeti neimari tzv. udruženih zločinačkih pothvata, javni/tajni apologeti etničkih čišćenja i kasnije saboteri povratka inoetnika u svoje domove…

Isti ljudi koji su razarali BiH – sada skockani u skupa odijela, opskrbljeni milijune eura vrijednim nekretninskim luksuzom (kako, otkud!?) i debelih računa u domaćim/stranim novčarskim zabranima; ne žele tzv. europski BiH – nisu rješenje za budućnost tzv. jedinstvene države na europskom putu, sutra puno/ravnopravnom članicom tzv. zapadoeuropske obitelji. Dok su Bakir Izetbegović, Dragan Čović i Milorad Dodik „neupitni gazde“ disfunkcionalnosti i cjelovitosti BiH, a tzv. međunarodna zajednica i sama „jamstveno“ nesložna – Ameri, Europljani, Rusi, Turci, pa uže: Sarajevo, Zagreb/Mostar i Beograd/Banja Luka – do daljnjega neće biti ukusnog objeda iz tzv. bosanskog lonca. Što onda jest neko izgledno rješenje, ima li ga tko? Zasad ga očito nema nitko, pa je u kontekstu već rečenih unutarbosanskohercegovačkih, susjedskih i međunarodnih činjenica razumljivo zašto je na nož dočekana poslijeneumska inicijativa članova posljednjeg Predsjedništva SFR Jugoslavije iz BiH, Hrvatske i Sjeverne Makedonije (Bogić Bogičević, Stjepan Mesić i Vasil Tupurkovski), kojima je puknuo film, pa posebnim dokumentom kane urbi et orbi kazati bobu bob, a popu pop. A sva nacionalistička/šovinistička javnost, izravno pak tangirana svojom suspektnom ulogom u čerečenju bivše tzv. Jugoslavije u malom i nastavno sabotiranjem „jedinstveog BiH na europskom putu“, sudeći i po reagiranjima najviđenijih aktualnih političara tzv. konstitutivnih naroda, zgrozili su se od užasa zbog toga što zbore inicijatori „Apela za spas BiH“. Političari s iskustvom, od imena i prezimena, ne tko bilo, pa…

„Jedino rješenje za Bosnu i Hercegovinu je građanska država, ma koliko to nekome danas izgledalo dalekim i nerealnim“, piše u radnom nacrtu trojice demokratski orijentiranih bivših političara, što ga je ekskluzivno objavio tjednik Nacional; to stajalište zastupaju i mnogi viđeni političari,  intelektualci i ini žite lji u BiH i susjednim zemljama kao, očito, i zapadni jataci Daytonskom sporazuma što se groze od svih b-h separatizama. „A to znači da treba okrenuti leđa konceptu ravnopravnosti konstitutivnih naroda i konceptu prema kojemu prava građana izviru iz njihove pripadnosti određenom entitetu, odnosno narodu. Sva prava pojedinca izviru iz činjenice da je on građanin Bosne i Hercegovine. Svi su građani u svim prvima i na cijelom području BiH ravnopravni i jednakopravni. Kroz to, jednakopravni su i narodi kojima pripadaju, ali se ta ravnopravnost ne oduzima onima onima koji jesu građani BiH, ali koji nisu ni Bošnjaci, ni Hrvati, ni Srbi. Jedino rješenje za Bosnu i Hercegovinu jest jedinstvena (ne unitarna!) država, podijeljena na administrativne kantone s višenacionalnim stanovništvom i sa Sarajevom kao glavnim gradom i izdvojenom jedinicom.“

Što u tako ustrojenoj jedinstvenoj državi BiH nije u redu? Građanski i demokratski utemeljenoj na jednakopravnosti svih njezinih žitelja koji su većinski opredijeljeni za tzv. europski put. Koji su to uvjerljivi argumenti dvoglavog HDZ-a (u RH i BiH, ali i dvoglavog u BiH: HDZ-a BiH i HDZ- 1991., sic transit), premijera, vlade, predsjednika RH i politikantskie tzv. desnice desnije od desnog centra, etc. da ta ideja nije prihvatljiva b-h Hrvatima? Ili Bošnjacima? Ili Srbima? Ili kojima od etničkih manjina u BiH? Naravno da nema uvjerljivih argumenata protiv, ali kako bi se u protivnom u tzv. konstitutivnim separatističkim oborima opravdale silne žrtve, materijalna katastrofa i sam razlog zašto se uopće išlo oružjem rušiti Jugoslaviju i u velikom i u malom? Pomalo je tragikomično gledati i slušati tu buljumentu HDZ-ovih politikanata u Bijednoj Našoj, BiH, u EU, po režimskim medijima (osobito agilno/agitpropovski na HRT-u, sic transit) i kojekuda još kako izvode logički salto mortale „dokazujući“ da je „Hrvatima neprihvatljiva“ građanska država, da „u njoj nestaju kao narod“ jer su najmalobrojniji (cca 14 posto u odnosu na cca 50 posto Bošnjaka i nešto više od 30 posto Srba).

Ako država jamči ljudima živjeti kao ljudi, u demokraciji, i da ih nitko nema pravo maltretirati nacionalnim, vjerskim, ideološkim, etc. idiotarijama, tad su nacionalna, vjerska… pripadnost su privatna stvar. Nebitna za miran i kvalitetan suživot susjeda sa susjedom kako se to stoljećima ostvarivalo prije no što su u tzv. Jugoslaviji u malom eksplodirali mrzilački nacional-šovinistički otrovi iz Pandorine kutije i zločesto kontaminirali sav zapadni Balkan. Radni nacrt „Apela za spas BiH“ pripremio je Stjepan Mesić, je li, posljednji predsjednik Predsjedništva SFR Jugoslavije i dvomandatni predsjednik RH, a nakon što ga prihvate Bogićević i Tupurkovski, poslat će dokument najvažnijim institucijama odlučivanja u BiH i „svima kojih se to tiče“, pa… Unaprijed je jasno, je li, da će ga glatko odbaciti separatisti Republike Srpske i HDZ-a BiH, Zagreba i Beograda. Čak će reći da nisu ni pročitli besmisleno privatno mišljenje bivših političara, koji danas nisu nikakav čimbenik. Mesić, Bogićević i Tupurkovski drže sasvim suprotno od Čovića i Dodika, opsjednutih nacijom, vjerom, izmišljenim nacionalnim mitovima i, nadasve, svojim političkim/materijalnim probicima. Doživotno. I po svaku cijenu. Ako ide, je li, i dokle ide.

„Daytonski mirovni sporazum“, tvrdi se u radnom nacrtu „Apela za spas BiH“, „bio je u trenutku kada je potpisan jedini način da se prekine rat u Bosni i Hercegovini. On je uspostavio unutarnju podjelu zemlje za koju nema ama baš nikakvog uporišta ni u njezinoj tradiciji ni u dugoj povijesti, odnosno, uspostavio je Bosnu i Hercegovinu zasnovanu na rezultatima rata, što znači i na ratniom zločinima, uključujući etnička čišćenja i genocid. Tko uspostavljena Bosna i Hercegovina od samoga je početka bila osuđena na neuspjeh, na to da bude nefunkcionalna i da, promovirajući načelo ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda, zapravo otme osnovna ljudska prava građanima – pojedincima i među njima uspostavi neravnopravnost čak i tako da one koji se ne deklariraju pripadnicima jednoga od triju konstitutivnih naroda liši nekih od njihovih osnovnih prava.“ Autori inicijative drže da je Daytonski sporazum ispunio svrhu te valja krenuti dalje budući da su „akteri na unutarnjopolitičkoj sceni BiH pokazali kako nisu sposobni sami naći rješenje koje bi BiH izvuklo iz praliziranosti“.

„Apelom za spas BiH“ se stoga traži hitnu, promišljenu intervenciju EU-a i UN-a radi privremenog ustroja zemlje pod međunarodnim nadzorom pa, ako treba, uz međunarodne snage s jasnim mandatom, izradu novog ustava i prijelazni rok od pet godina do izbora za Parlament BiH i lokalne organe vlasti. Time bi se omogućilo da se sudbina BiH prepusti građana koji u njoj žive, a ne samozvancima na čelu triju velikih političkih stranaka koji neodgovorno drže BiH taocem svojih privatnih/sektaških interesa. Ta država BiH nema izgleda opstati – kamoli tzv. jedinstvena na europskom putu; pusta tlapnja u nacionalističkoj/separatističkoj tzv trokonstitutivnosti na strogom etničkom principu – izvan građanskog, ne unitarnog ustroja. U protivnom, nastavljači rata „drugim sredstvima“, tzv. čuvari revolucije (sic transit), velikosrpski i velikohrvatski špicli s „proeuropskim“ janjećim laudama vrlo će brzo dokrajčiti bivšu tzv. Jugoslaviju u malom kao krvoločne hijene što su lavovima preotele zaklanu gazelu. Na što drugo upućuje i neumska perverzija? I zašto bi se u protivnom Mesićev trojac s kormilarom laćao „Apela za spas BiH“?

Piše Marijan Vogrinec Vijest je na izvornom LINKU

DEMOS MEDIA