Statistički pokazatelji govore o procvatu nekadašnjih zabiti SAD-a koje su legalizirale rekreativnu upotrebu marihuane. Ozakoni li se i kod nas proizvodnja i prodaja kanabisa, brojna zapuštena polja bit će ekspresno očišćena i održavana, lokalna zajednica zaposlena, uvoz smanjen, a turisti nasmiješeni
Piše: dr. sc. Tarik Kulenović
Ganja, sensimilja, kanabis, žiža, smihuljica… samo su neki od naziva biljke koja je pratitelj ljudske egzistencije već tisućama godina. Arheološka nam istraživanja govore kako se koristila još u prapovijesti, prije mnogo tisuća godina, kao sredstvo protiv bolova ali i kao sredstvo za podizanje raspoloženja. Marihuana ili manje zloslutno kanabis produkt je biljke Cannabis sativa, konoplje laički rečeno. Ta je biljka kroz povijest korištena za mnoge namjene, od kojih je izrada užadi najpoznatija. Sve njene podvrste u sebi imaju neku razinu psihoaktivne tvari tetrahidrokanabiola (THC), a sativa je poznata po tome što ima najvišu razinu. Vijest donosi portal ZAGREBI.HR
Ta tisućljetna razbibriga sirotinje, koju su vjerojatno pušili i kmetovi prije seljačke bune Matije Gupca, zbog agenta FBI Harryja Aslingera postala je zloglasna. Dugi niz godina u zagrebačkoj je Vodnikovoj ulici stajao grafit Tko se boji Harry Aslingera? Dok sam išao tramvajem u školu gledao sam ga svaki dan i pitao se tko je taj lik, što je bilo u glavama grafitera dok su to pisali? Kasnije sam otkrio kako je bio agent FBI koji je, nakon ukidanja prohibicije na alkohol u SAD kroz medijsku kampanju inaugurirao marihuanu na prijestolje novog američkog super zla, u rangu heroina. Razlog je bio vrlo prizeman – tako tisuće agenata FBI nisu nakon ukidanja prohibicije ostali bez posla. Trebala su desetljeća istraživanja i policijskog proganjanja da se otkrije kako je joint marihuane opasan otprilike kao pola litra pive koju možete kupiti u dućanu. Naravno, pivo čisti bubrege i, kako je rekao Maestro u Kiklopu, od pive se bolje piša. No, ne zaboravimo, nacizam je nastao u pivnicama, ne u pušionicama marihuane. Ne trebamo zaboraviti da je od i zbog alkohola umrlo puno ljudi, milijuni kroz povijest, a do danas je jedini smrtni slučaj zbog kanabisa bio kad se neki Arapin, prije deset stoljeća toliko napušio hašiša da je pao s kamile i slomio vrat.
Danas se konoplja vraća u modu. Prepoznaju se koristi te biljke, upotrebljava se u industriji, u Srbiji je npr. nedavno sagrađena i cijela kuća od konoplje. Koristi se i kao pomoćno sredstvo u liječenju raznih bolesti, od multiple skleroze, preko glaukoma do karcinoma gdje ublažava mučne posljedice kemoterapije. Naravno, kanabis ima i štetne posljedice nastale dugotrajnom upotrebom. No razum nam govori kako je bolje pacijentu na kemoterapiji sada dati kanabis za smanjenje bolova i apetit nego čekati da umre u bolovima. Ionako će umrijeti mnogo prije nego što će se javiti štetne posljedice dugotrajne upotrebe. A bolje je da umre sretan i nasmijan. Od nekadašnje oaze korištenja kanabisa, Amsterdama, gdje nije bilo neobično vidjeti cijeli razred na maturalcu kako predvođen učiteljicom ide u coffee shop, danas imamo cijele savezne države u SAD gdje je tzv. rekreativna upotreba marihuane legalizirana. I time dolazimo i do suštine ovog teksta. Statistički pokazatelji nam govore kako je ekonomija tih država oživjela. Nekadašnje crne rupe i zabiti Amerike oživljavaju dok nam ekonomski pokazatelji govore kako je to posao od koristi za cijelu zajednicu. Nekadašnje slike New Yorka kao ratne zone za vrijeme heroinske epidemije 1970.-ih i današnje slike kokainskih narko-trafikanata bolje naoružanih nego Hrvatska vojska u suprotnosti su sa skoro idiličnim snimkama revitaliziranih američkih gradova s obnovljenom infrastrukturom u kojima prodavači i uzgajivači kanabisa ulažu u zajednicu.
Stoga je fer postaviti pitanje može li Hrvatska tako? Uz normalno protupitanje – a zašto bi? Ipak smo katolička zemlja starijeg stanovništva, tradicionalni, imamo svoje vino, a, sudeći po zapljenama poput one na krajnjem jugu zemlje gdje je kao slučajno u skladištu građevinskog materijala nađeno stotinjak kila koke, sve više se okrećemo kokainu koji dolazi iz također katoličke Latinske Amerike. Ima li tu uopće mjesta kanabisu? Šta će nam zeleno kad imamo bijelo? Eventualna analiza otpadnih voda iz Sabora i skupštine grada Zagreba ukazala bi nam koliko hrvatska politička elita uopće to koristi. No zaboravljamo na crack, varijantu kokaina za široke mase, jeftinu i izrazito adiktivnu koja sobom donosi kriminal, ubojstva, oružje i socijalne nerede širokih razmjera. Meth se može kuhati i kod kuće, a zarada pokriva rizik. Više nije potrebno švercati heroin iz Turske, kad smrtonosnu visoko adiktivnu drogu možete napraviti i doma. Legalizacija kanabisa je miroljubiva alternativa tome.
Politički gledano, kad se kanabis legalizira za rekreativnu upotrebu u Njemačkoj, u roku od godinu dana legalizirat će se u Hrvatskoj. Mjesec prije ili kasnije, nebitno. Hrvatska u svemu slijedi Njemačku, pa će i u tome. Turisti koji u buljucima svake godine dolaze iz Njemačke očekivat će to u ponudi, a Hrvati kao dobri domaćini, učinit će sve da zadovolje svoje najdraže goste. Talijani skloniji kokainu dolaze na Ferragosto kad se Nijemci već vraćaju kući, pa će se moći izdivljati bez da smetaju Nijemcima koji na odmoru traže mir.
No ostaje nam ekonomija i ekologija. U globalnoj tržišnoj privredi, uvozničkoj kao što je naša, na prvi pogled isplativije je uvoziti jeftini kanabis iz Albanije nego se mučiti s vlastitim uzgojem. Ako je isplativije uvoziti rajčice iz Nizozemske tisuću km udaljene na Mljet, nego ih saditi kvalitetnije na Babinom polju koje je preko brda na istom otoku, ako nam se isplati uvoziti smrznute novozelandske lignje umjesto da ih lovimo u Jadranu, ako… što ne bi uvozili i kanabis? No, tu dolazimo do ekologije. Otprilike, svakih pet godina dolazi do velikih požara makije na dalmatinskim otocima i obali. To jeste dio prirodnog ciklusa čišćenja i obnavljanja kada se zapušteni okoliš sam čisti i kroz šumske požare dohranjuje zemlju. Istovremeno to predstavlja i veliki šok turistima kojima postavlja pitanje hoće li sljedeće godine doći u požarom poharanu zemlju. To je i udar za lokalne ekonomije koje svoje budžete velikim dijelom temelje na prihodima od turizma. I sad bi vi na tu nevolju legalizirali kanabis? Da ljudi sa smiješkom gledaju kako im gore okućnice?
Ne. Legalizira li se proizvodnja i prodaja kanabisa u rekreativne svrhe, brojna zapuštena i o makiju zarasla polja bit će ekspresno očišćena i održavana, dok će brojni postojeći OPG-ovi postati odjednom profitabilni. Logično je očekivati i masovniji povratak na djedovine. Zbog potresa, velikih prireza i smeća primjetno je iseljavanje iz gradova koje bi se povećalo legalizacijom poljoprivrednih kultura za koje postoji i tržište. Statistike nam govore kako se ljudi iseljavaju u potrazi za poslom i zaradom. Omogući li im se da umjesto bijednog života u gastarbajterskim špelunkama na svojoj zemlji žive i privređuju za život dostojan čovjeka to će smanjiti iseljavanje bolje od svih obećanih i neostvarenih demografskih mjera. Hrvatska bi umjesto tri velika grada imala desetine malih gradova veličine Pule ili Siska koji ne bi polako umirali nego bi oživljavali regije. Ne treba zaboraviti ni korist koju donosi državi. Oporezivanjem u rangu alkoholnih pića, država bi prilično zaradila, danas veliko crno tržište postalo bi nepotrebno, organi MUP-a angažirani na njemu mogli bi se usmjeriti u druge poslove poput kontrole kvalitete proizvoda i sl.
Putujući nedavno iz Daruvara u Zagreb vidio sam prazna polja, prazne kuće, onda autoput i prve znakove života u Zagrebu. Koncepcija centralizacije naslijeđena iz socijalizma i stvaranja metropole ispraznila je Hrvatsku. Svi žele u centar. Kako ni metropola ne može zadovoljiti potrebe Hrvata, popis stanovništva nam govori kako se Hrvatska svejedno prazni. Hrvati iseljavaju. U Nizozemskoj je odavno stotinjak km od granice do Amsterdama uz autoput puno krava koje pasu. U Hrvatskoj je na istoj udaljenosti pustoš. Ni kučeta ni mačeta. Za nas su krave previše fuj, reći će građani dok uredno skupljaju pseći drekec po ulicama i stavljaju u najlon vrećice. No, podatak da imamo sve više pasa i sve manje djece govori nam da nešto ne valja. Dok je Pero Kvržica ujutro bos vodio krave na pašu stajući u kravlju balegu da ugrije noge, danas je to užas. Nema ni pasa ni djece ni krava. Nema ni polja zasađenih krmnom hranom, kao ni polja s konopljom od koje bi se mogle napraviti košulje za pastire, kao i torbice u koje bi mogli staviti joint (hrv. smotku) za zapalit’ da im brže prođe vrijeme dok čuvaju krave, ovce, koze ili svinje na paši. Rijetki se sjećaju svinjarice Anke iz Nazorovog Bijelog jelena. Svinje su kao i koze, ovce i krave otišle u torove i hangare odakle nam dolaze u dijelovima u plastici. Nema šanse da se ona sretne sa Perom Kvržicom, kamoli da popuše joint čuvajući blago na livadi. Djeca nam danas idu u školu maltene pod oružanom pratnjom. To je još jedna potvrda potrebe za legalizacijom kanabisa, da se svi malo opustimo od napetosti i stalnog stresa koji nas već desetljećima prati. Vijest je na LINKU
DEMOS MEDIA
