Koliko samo snage treba da bi čovjek ostao Dobar, da ne poklekne nad fizičkim, moralnim i metafizičkim zlom, da se ogorčen, nemoćan noću ne pretvori i u Buffalo Billa i stavi Lucretiu Borgiu u ruke, i da se tako budan igra čudesnom metaforom, koja ostaje samo ono što i treba- stilska figura. Koliko samo njegovi temelji, tako pažljivo zidani moraju biti jaki kako bi ostali nepoljuljani od siline licemjerja, bahatosti i oholosti, kako spašavajći vlastitu kožu ne bi i sam počeo razmišljati njihovom glavom, gledao njihovim očima, slušao njihovim ušima i na kraju postao-oni.
A oni se drže zajedno, zlo se drži zajedno, a čast koja pripada svima nama bježi pred zlom, ukorijenjenim u nesavršenosti čovjekove naravi i čovjekovoj slobodi da odabere dobro i da iskaže volju kao jednu od ljudskih moći koja ima kontrolu, ne samo nad onim što ne smije činiti, nego i nad onim što valja činiti.
S tom spoznajom nemoć se polako nastanjuje. A nemoć je nagora. Stanje u kojem ne možeš ništa jer je prednost uvijek na strani drugoga. Stanje u kojem ni sunce više nije na tvojoj strani, u kojem se ni pupoljci ruže ne mogu otvoriti, ni najljepša pjesma o ruži ispjevati. U kojem ni tvoja individualnost, ni originalna misao ni tvoja neka mušičavost, inat ne mogu naći svoje mjesto. Jer takvi ne poznaju i ne priznaju ništa što je izvan okvira njihovog razmišljanja i planova, ništa što nije njihovo.
I svaka tvoja misao, svako tvoje djelo koje upućuje na Dobro i koje pokušava stati na kraj razularenoj plitkosti na kraju postaju bezuspješni jer prednost je stalno na strani onoga koji ima rušilačku moć. Ti gradiš, on ruši, ti ponovno gradiš on ponovno ruši. Od te rušilačke i nastrane teorije jedino odzvanja da će sve što je izgrađeno jednom biti prašina. Ti se mučiš da ti duša, to božansko načelo ne sagori i nestane u kozmosu, a njihova niti diše niti se „ giba“ niti „spoznaje“. Svako čekanje da se njihova duša pročistiti do »odsjaja svjetla« „božanske vatre“ postaje uzaludno. U konačnici zazoveš i samog Boga, višu silu, apeiron. Što oni rade usred tolikog zla? Šute! Što ti radiš? Ustukneš i čekaš!
Možda samo povremeno još zatinja ono malo vjere da će zlo biti pobijeđeno. Da će i ona G. Bastidea da svaki čovjek koji počini nepravdu žrtvuje izvanvremensku pravdu. I da će veličanstvena ironija svjedočenja moći barem tiho progovoriti- ovo zlo krivo je za umiranje Dobra.
Piše: Snježana Nemec/demosmedia
