Oporbena koalicija okupljena oko Stranke slobode i pravde Dragana Đilasa, Demokratske stranke Zorana Lutovca i Narodne stranke Vuka Jeremića te još nekih manjih organizacija na izborima za predsjednika Srbije koji su najavljeni za 3. travnja kandidirat će Zdravka Ponoša, donedavnog visokog dužnosnika Narodne stranke i nekadašnjeg načelnika Generalštaba Vojske Srbije u vrijeme vladavine Borisa Tadića.
To proizlazi nakon priopćenja koje je u subotu kasno navečer izdala Jeremićeva Narodna stranka u kojem stoji da su tijesnom većinom na svojem Predsjedništvu podržali Ponoševu kandidaturu koju je istaknuo Đilasov SSP. Time je ujedno okončan i dramolet u ovoj oporbenoj grupaciji nastao nakon što je SSP pomalo neočekivano podržao Ponoševu kandidaturu dovevši tako ostale članice koalicije pred svršen čin, a ponajprije Jeremića koji se prije nekoliko tjedana razišao s Ponošem, svojim nekadašnjim stranačkim potpredsjednikom, te je bio skloniji kandidaturi drugog stranačkog ‘asa’ Miroslava Aleksića., doznaje jutarnji list
Nakon višednevnih javnih prepucavanja i prozivki Jeremić i njegovi ljudi su očito odlučili izbjeći predizborni raskol s Đilasom i ostalima i podržati Ponoša, a svoju su odluku tako i pojasnili, navodeći da su ‘svjesni generacijske odgovornosti da su zajedništvo i jedinstvo najvažnijih oporbenih čimbenika neophodan preduvjet da se aktualni diktatorski režim hitno pošalje u povijest’.
Izgledi oporbe
Prema više istraživanja javnog mnijenja, na travanjskim izborima oporba protiv Vučićeve Srpske napredne stranke i njegovih satelita najbolje izglede ima na lokalnim izborima u Beogradu, gdje nije isključena ni njihova pobjeda. Na skupštinskim izborima pobjeda nije izvjesna, ali oporba će barem, za razliku od aktualnog saziva, u kojemu je svedena na doslovce jednog zastupnika plus nekolicinu izabranih predstavnika manjina, imati svoje predstavnike budući da su vodeće stranke prethodne izbore bojkotirale. Na predsjedničkim izborima malo tko očekuje Vučićev poraz, a u samoj oporbi bi uspjehom smatrali ako aktualnog predsjednika ‘natjeraju’ u drugi krug.
Osim Ponoša, protiv Vučića će biti još nekoliko oporbenih kandidata: Boško Obradović iz krajnje desnog pokreta Dveri, Miloš Jovanović iz Demokratske stranke Srbije koju je nekada vodio Vojislav Koštunica, a sve je izvjesnije da će se u utrku upustiti i bivši predsjednik Srbije Boris Tadić.
Ipak, među njima je Ponoševa biografija svakako najzanimljivija, a Jutarnji list je o ovome političaru pisao prije nekoliko mjeseci kada je njegovo ime prvi put isplivalo kao mogući oporbeni adut.
Rođen kod Knina
Ponoš je rođen u Golubiću kod Knina 1962. godine. Kako piše srbijanski portal Istinomer, nakon osnovne škole odlazi u Zagreb gdje upisuje Srednju tehničku školu “Nikola Tesla” te Srednju tehničku školu Kopnene vojske, ali, kako je jednom rekao, “odlučio se za vojnu školu jer mu je to bilo nešto potpuno novo i nepoznato”. Život i poziv vojnika, ali i Zagreb su mu se svidjeli. Nakon srednje škole odlučio se za Vojnu akademiju jer mu je to osiguravalo još “pet godina života u Zagrebu”, kako je rekao 2007. godine u intervjuu za beogradsko Vreme.
Magistrirao je na smjeru telekomunikacija na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu, ali je gradio i vojnu karijeru – generalštabno usavršavanje pohađao je, kako navodi Istinomer, na Kraljevskom koledžu za obrambene studije u Londonu, a engleski je učio na koledžu York St. John gdje je položio test s NATO-ovom oznakom STANAG 6001.
Zaljubljen u Zagreb
Bio je zaljubljen u Zagreb koji nije namjeravao napustiti. Kako je rekao za Vreme, nakon završetka Akademije želio je ostati u Zagrebu gdje je živio gotovo deset godina i saživio se sa sredinom, a uz to su mu ponudili da ostane na Akademiji kao asistent. Naime, ispričao je kako je otkrio čari Zagreba te stalno visio u SKUC-u, KSET-u i Kulušiću. U Zagrebu se i oženio Hrvaticom.
No, na promociji su mu rekli da ide u Generalštab, u Sektor za vezu, informatiku i elektronska djelovanja u Upravi za elektronsko izviđanje i ometanje. Ali, kad je došao u Beograd, odmah su ga prebacili u Užice. “To je bilo moje prvo putovanje u Srbiji južno od Beograda”, rekao je tada Ponoš. Nakon toga je 1988. godine prebačen u Beograd, u Upravu za elektronsko izviđanje.
Raspad SFRJ
Od 1988. do 2002. godine bio je referent za razvoj i opremanje u Generalštabu, ali teško se nalaze informacije gdje je bio tijekom ratova u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Sam kaže da je za raspad Jugoslavije i rat “bio potpuno nepripremljen”.
“Sve mi je djelovalo kao opća ludnica i bilo mi je neprihvatljivo. Tu su bili i ljudi s kojima sam radio u Srbiji i koji su rekli da sad idu svojima. S nekima od njih sam se i rukovao. Moram priznati kako sam početkom devedesetih razmišljao da i ja odem iz zemlje, kao mnogi mladi ljudi u to doba. Ipak, odustao sam jer sam volio svoju profesiju i zato što je ovo moja zemlja. Poslije 1995. godine nisam razmišljao o odlasku jer su moji tada već bili izbjegli i smatrao sam da im moram biti od pomoći. Racionalnije razmišljanje pokazalo bi da bih im mnogo više mogao pomoći da sam radio kao elektroinženjer negdje vani.”
Kaže da mu je vrhunac nesreće bila 1995. godina kada se i njegova obitelj našla u izbjegličkim kolonama koje su išle iz Knina. Jedino što još kaže o tom ratnom razdoblju jest da nitko iz njegove generacije s Akademije “nije optužen za ratne zločine” te da je zbog toga sretan.
Načelnik Generalštaba
Navodi da je u Ministarstvu obrane Srbije i Crne Gore bio načelnik Ureda za integraciju u Upravi za međunarodnu vojnu suradnju, u prosincu 2006. unaprijeđen je u čin general potpukovnika, a zatim je, odlukom tadašnjeg predsjednika Srbije Borisa Tadića, imenovan načelnikom Generalštaba, ali je tu poziciju napustio dvije godine poslije zbog sukoba s tadašnjim ministrom obrane Draganom Šutanovcem. Ubrzo potom napušta službu u vojsci.
Nakon toga je Ponoš 2010. imenovan na mjesto pomoćnika tadašnjeg ministra vanjskih poslova Vuka Jeremića, a potom je bio šef Jeremićeva kabineta dok je ovaj bio predsjednik 67. zasjedanja Opće skupštine UN-a. Nakon povratka u Srbiju ostaje uz Jeremića s kojim osniva Narodnu stranku. S njim se prije nekoliko tjedana razišao, ali je ostao običan član stranke.
Profesor s Filozofskog fakulteta u Beogradu Žarko Korać kazao nam je početkom studenoga prošle godine da je Ponoš oštar kritičar Vučića, nije nacionalistički obojen, a u Srbiji znači i to što je general. Korać napominje kako režimskim medijima nije dugo trebalo da počnu kampanju protiv Ponoša. Čim se prije par mjeseci najavila njegova kandidatura, odmah su počele optužbe da je “upropastio vojsku dok je bio šef Generalštaba”.
U zadnje vrijeme ga pak redovito prozivaju ‘NATO kandidatom’.