RAZGOVOR: DAMIR NOVOTNY, EKONOMSKI ANALITIČAR Vijest donosi GLAS SLAVONIJE
Cijena energenata špekulativno je narasla, bez ijednog pravog razloga
Godina 2022. u ekonomskom smislu u cijelom svijetu već na početku nudi dosta izazova i upitnika, a o kojima smo razgovarali s ekonomskim stručnjakom Damirom Novotnyjem.
Koji su razlozi ovoj rekordnoj inflaciji u posljednjih nekoliko godina u Europskoj uniji, pa i u Hrvatskoj?
– Prvi razlog je naglo otvaranje tržišta nakon zatvaranja u 2020. godini. Te su godine potrošači odustajali od kupnje, dijelom zbog lockdowna, a dijelom zbog loše potrošačke klime. Međutim, potrošači nisu ostali bez novca. Naime, vlade su se zadužile i intervenirale, nadoknadile su troškove poduzeća i subvencionirale su plaće, tako da su potrošači akumulirali određenu količinu dohodaka, koju su potrošili u 2021. No robe nije bilo. Ta nagla potražnja nije se mogla zadovoljiti jer je prije krize 2020. globalizacija zapravo bila na svom vrhuncu. Tako da su svi najvažniji ili veliki proizvođači robe široke potrošnje svoju proizvodnju globalizirali, što znači da su neke komponente njihove proizvodnje dolazile iz azijskih država u razvijene zemlje – SAD i Europu – i nisu jednostavno mogli u tom kratkom roku nabaviti toliko sirovina, repromaterijala i komponenti koliko su potrošači željeli kupiti. Naravno, u tom su kontekstu narasle i cijene. Što se tiče energenata i energije kao razloga, to je geopolitičko pitanje. Naime, Rusija je kao glavni dobavljač energenata – plina i nafte – za Europu odlučila politički iskoristiti taj trenutak i podići cijene, kao odgovor na pritiske i sankcije kojima Zapad prijeti u vezi s Ukrajinom i Krimom. Tako da je cijena energenata špekulativno narasla, zapravo nema ni jednog fundamentalnog razloga za to. Sve je rezultiralo rastom očekivanja drugih proizvođača, koji su također digli cijene. I treći razlog je bio, u vezi s hranom, loša klimatska situacija te niski prinosi za glavne poljoprivredne proizvode u 2020. i osobito 2021. godini. Pa su cijene narasle, što vidimo i kod nas. Hrvatski farmeri uspjeli su prodati svoju pšenicu za 1,20 ili 1,30 kuna, a uobičajena je cijena već gotovo dva desetljeća oko 80 lipa. Rast cijena primarnih poljoprivrednih proizvoda izazvao je niz multiplikacijskih učinaka, primjerice, na stočnu hranu. Mesa ne, ali je rasla cijena povrća, kojega nije bilo, kao i voća. Tako da smo došli do općeg rasta cijena, koji je u nekim zemljama u 2021. bio od pet do šest posto, na razini Europske unije četiri, a u Hrvatskoj tri posto.
Opasnost od hiperinflacije
Držite li i vi da će se inflacija u 2022. zadržati u tih nekoliko posto, kao što slušamo u nizu procjena ovih dana, ili bi cijene mogle potencijalno dodatno podivljati i postati još nepodnošljivije građanima?
– Teško je prognozirati nešto za inflaciju jer to nikada ne znate. No ono što vidimo, zašto možemo očekivati da će se cijene stabilizirati, jest da ova razina inflacije zapravo odgovara svima. Državi odgovara jer ima veće porezne prihode. Proizvođačima odgovara – hrvatski ratari su dobro, čak odlično, prošli, stočari manje dobro. No oni stočari koji proizvode svoju hranu, recimo, cijena mlijeka je narasla, ti će bolje proći nego oni koji kupuju hranu na svjetskom tržištu. Tako da bih rekao da ovakva inflacija nije dramatična. Međutim, inflacija uvijek prijeti da prijeđe u hiperinflaciju, što bi bio velik problem. Dva su razloga da vjerujemo da će se to ipak stabilizirati. Potrošači će potrošiti svoje, jednostavno se ispucati i zadovoljiti potrebe za potrošnjom. Onu odgođenu potrošnju iz 2020. prebacili su u 2021., ali to neće prebacivati i u 2022. godinu, i zbog rasta cijena. Dakle, smirit će se i splasnuti potražnja. Potrošači racionalno rezoniraju, pa vide i kažu: aha, cijene rastu, zašto bih sada kupovao, vidjet ćemo kako će se to razvijati. Automobili se neće kupovati ove godine, uopće. Jer ih nema, pa prema tome neće ni rasti cijena. Znači, potrošači će, s jedne strane, čekati opet rast pa će smiriti svoju potražnju – ona će se smanjiti, pa će doći i do smirivanja cijena i nekakve ravnoteže. I drugo, vlade više ne interveniraju toliko. Znači, neće biti ni toliko novca na potrošačkom tržištu kao 2021. godine. Oni koji su zaradili, zaradili su. Oni koji nisu, neće moći trošiti. Mislim da će se vjerojatno stabilizirati i cijene nafte i plina na ovoj razini, što je opet više nego što smo imali i daleko više nego što su cijene ruskog plina u Srbiji, gdje je ona oko 300 dolara za 1000 prostornih metara. Jer to je političko pitanje, a ne tržišno.
Koje bi poteze Vlada trebala povući da zauzda rast cijena hrane i energenata, pomogne kućanstvima, a u isto vrijeme da održi stabilnima državne financije?
– Vlada zapravo ima konflikt interesa. Njoj inflacija odgovara. Zašto bi Ina, koja je gotovo 50 posto u Vladinim rukama, svome poduzeću ograničavala cijene nafte i time smanjivala profit kada od toga ima koristi Vlada i braniteljski fond. Za mene je to čisti konflikt njezinih interesa. S jedne strane Vlada želi smiriti javnost, a s druge strane joj je interes da inflacija bude na ovoj razini. Ono što Vlada treba i može napraviti jest u socijalnoj sferi. Onim kućanstvima koja doista ne mogu platiti osnovne troškove prošle su godine dodavali 200 kuna, sada je premijer najavio nešto više. Pozdravljam to, treba pojačati te socijalne transfere prema socijalno ugroženima. Međutim, ako ograničite cijene goriva na 11 kuna, od toga najviše koristi imaju oni koji najviše troše, imaju najveće automobile, jahte, oni koji su zapravo veliki i neštedljivi potrošači. Dakle, zamrzavanje ili intervencija u cijene apsolutno nije u fokusu ni jedne vlade tržišno orijentirane ekonomije. Posebno ne njemačke. Njihova vlada neće dirati cijene fosilnih goriva ili derivata jer u vladi sjede Zeleni, koji kažu – pa neka bude i pet eura po litri, bar će se smanjiti potrošnja naftnih derivata, štetnih za okoliš.
Koji su razlozi poskupljenju naftnih derivata, odnosno goriva, i koliko na njih utječu politička zbivanja i složeni politički odnosi u svijetu?
– Tu je, kako sam rekao, prije svega u pitanju Rusija. Jer mi smo spojeni naftovodom i plinovodom s Rusijom. S druge strane, hrvatsko tržište u najvećoj mjeri tim energentima opskrbljuje firme koje su duboko povezane s Rusima – MOL i PPD. Cijena nafte pala je 2020. u krizi na 35 dolara po barelu, sa 77 u 2019. godini. Pa se u 2021. vratila na razinu od 75 – 80 dolara po barelu, gdje je i danas. Neće vjerojatno dalje rasti, zbog toga što su količine nafte koja se proizvodi već 20 godina veće od stvarne potražnje, koja pada zbog tranzicije prema zelenoj energiji i manje potrošnje. I nije, kažem, bilo fundamentalnog razloga za rast cijena, a ipak su rasle, i to znatno. Cijena plina osobito, što je opet odgovor Rusije na prijetnje Zapada da će zaustaviti izgradnju Sjevernog toka. Rusiji je zapravo tržište Europe nužno da održava razinu svoje ekonomije i fiskalnih prihoda jer živi od prodaje energenata na zapadna tržišta.
Otvoriti se imigraciji
Uvođenje eura je pred nama. Kako komentirate prve najave o tome i ono što donosi prijedlog zakona o euru?
– To će biti jednostavan proces jer smo mi navikli na tu valutu. Ona je prisutna u hrvatskom ekonomskom prostoru, sve veće transakcije su denominirane u euru, kao i većina depozita i kredita. Dakle, poznajemo tu valutu i sama tranzicija iz kune u euro neće biti osobit problem. Bit će nešto tehničkih prilagodbi, ali mislim da će to biti vrlo jednostavno. No bitno monetarno pitanje zapravo ne postoji zbog te visokorazvijene eurizacije u hrvatskom ekonomskom prostoru, što olakšava tranziciju.
Kako komentirate rezultate popisa stanovništva? Na koji se način na gospodarstvo odražavaju demografski trendovi i što će država morati poduzeti, je li useljavanje jedno od rješenja?
– To rade sve europske zemlje, pa će i Hrvatska. Ulaskom u eurozonu i Schengen Hrvatska će morati prihvatiti imigracijske trendove koji postoje u Italiji, Njemačkoj, Francuskoj, Austriji, o Švedskoj neću ni govoriti. Bez ljudskih potencijala nećemo moći osigurati dovoljnu razinu blagostanja, posebno u konktekstu velikog broja umirovljenika i onih koji ne sudjeluju u ekonomskim procesima. Stoga se moramo otvoriti prema imigracijji s jedne strane, što se dijelom već događa u radnointenzivnim industrijama, a drugi smjer Vladinih politika je privući strana ulaganja koja donose nove tehnologije i kvalitetnija radna mjesta.
Kakva nas ova ekonomska godina, uz sve već spomenuto, u najkraćim crtama očekuje?
– Optimističnije sam raspoložen nego mnogi drugi, koji to gledaju crno. Mislim da će se nastaviti ovaj trend rasta te da ćemo doći u jedan novi ciklus, osobito u kontekstu ulaska u eurozonu i Schengen. Mislim da će to otvoriti nove mogućnosti, a problem je u neproduktivnim strukturama koje se sporo mijenjaju i bit će uteg rastu. On bi bio brži da smo proveli strukturne reforme, da je ekonomski sustav potpuno prilagođen, kao u Sloveniji, koja je nakon ulaska u EU to brzo prilagodila. Kada uđemo u europodručje, Hrvatska će iz te visine, s koje to promatraju veliki ulagači, biti samo jedna od mnogih regija tu. I ako ta regija, što se tiče “lifestyela”, bude zanimljiva, a investitorima to sigurno jest, to je jedan od kriterija ulaganja. Radije se ulaže tamo gdje su manji rizici i gdje se bolje živi. Hrvatska ima te prepostavke, ali nema ljudskog potencijala. Tu je ključ u reformama tržišta rada, državne uprave, digitalizacije poslovanja. Ako se s tim bude otezalo, tada će i oni zazirati od ulaganja u Hrvatsku, a domaćih investitora nema. Bar ne onih da pokrenu novi val investicija, osobito onih s kvalitetnim radnim mjestima. Reforme se, dakle, moraju provesti da bi se privukli strani ulagači, koji će donijeti nove tehnologije, nova znanja i nova tržišta te otvarati nova radna mjesta.
Igor Bošnjak Vijest je na LINKU
DEMOS MEDIA