Ah da, inflacija. Genitalni svrab tržišne ekonomije. Zrno graška pod jastukom kapitalizma. Hemoroid izvršnih tijela vlasti. Kamen mudraca financijskih stručnjaka. Izvanzemaljski virus u bankarskim računalima. Peronospora lišća svakog zrelog novčanika. Čimavica moderne civilizacije sisavaca s velikom glavom. Javlja SLOBODNA DALMACIJA

Ne postoji mnogo stvari zbog kojih se jednako tresu opanci i čizme, dimije i kiltovi, ponča i toge; mogu se nabrojiti na prste jedne ruke. To bi bila smrt, zmije, nestanak struje, nova turneja Madonne i – inflacija.

Još od vladavine Ptolomeja IV. Egiptom u 210. godini pr.K. i njegova pokušaja da zamjenom srebrnih u bakrene kovanice pobjedi u Četvrtom sirijskom ratu, preko Antoninske kuge koja je pogodila Rimsko Carstvo u razdoblju od 165. do 180. godine, desetkovala stanovništvo i bacila ekonomiju na koljena. To je uzrokovalo dodatne troškove koji su se pokušali sanirati, opet, infuzijom velikih količina kovanica nečistog srebra ili Dioklecijanovim (neuspješnim) zamrzavanjem cijena pa sve do jugoslavenske hiperinflacije koja je, zbog toga što SFRJ nije primjereno eksploatirao radnike kako bi njihova produktivnost i obezvrijeđenost vratila Titove frajerske dugove kojima je transformirao infrastrukturu blatnjave provincijske prčije u većinu onoga čime na ovim područjima raspolažemo i danas – 1989. godine iznosila suludih 1000 posto.

Prema takvim ekonomskim deformacijama, uslijed kojih cijene rastu deset puta u godini, trenutnih hrvatskih 4,8 posto izgleda kao laki skok u onaj mali skupi kvartovski dućan. Ništa strašno – ako se neće uskoro ponoviti. U eurozoni je taj rast od studenoga 2020. do istog mjeseca 2021. bio pet posto, dok je u SAD-u 7 posto – najviše u zadnjih 40 godina. S druge strane, stalno rastu i plaće.

Tako su između 2009. i 2019. one prosječne narasle s 5307 na 6242 kune. Sjajno, zar ne? Pa, i ne baš… Naime, prema Europskoj konfederaciji sindikata, u tom istom razdoblju realne plaće, tj. plaće u koje je ukalkulirana inflacija, smanjile su se za 11 posto. Da nije tako, onda bi onih dva milijuna Hrvata možda sebi i mogli priuštiti sedmodnevno ljetovanje, kao i onih dvadesetak milijuna turista koji dolaze uživati u njihovu dvorištu. Prosječna plaća u listopadu je iznosila 7140 kuna što je 384 kune ili 5,7 posto više nego prije godinu dana, ali od toga je inflacija pojela 262 kune, što je skoro 70 posto nominalnog godišnjeg rasta.

‘SKRIVENI POREZ’

U “najjačem svjetskom gospodarstvu”, američki ured za statistiku rada prati plaće za nemenadžerske pozicije, koje čine oko četiri petine ukupnih zaposlenika u proizvodnji, rudarstvu, građevinarstvu i uslužnim industrijama. Prosječni takav radnik zarađivao je 26,40 dolara po satu u studenom ove godine. Usporedi li se to s prosječnom plaćom od 3,30 dolara po satu u siječnju 1970., čini se kao prilično povećanje. Ipak, njihova realna kupovna moć se povećala za samo nešto manje od devet posto od tada, dok je ekvivalentno povećanje za sve zaposlene – dakle i one na menadžerskim pozicijama – u privatnom sektoru iznosilo 76 posto. U prijevodu; sve je išlo visokopozicioniranima. Što se tiče tamošnje minimalne plaće, ona je 2019. bila 17 posto niža nego 2009., a čak 31 posto manja nego u 1968. godini. Zaista, ne zove se inflacija bezveze “skrivenim porezom”.

No, što je uopće inflacija i kako se mjeri? Definicija kaže da je riječ o povećanju opće razine cijena roba i usluga, što posljedično rezultira padom kupovne moći novca, odnosno za 100 dolara danas se može kupiti 96 posto manje stvari nego prije sto godina.

Inflacija se najčešće računa pomoću Indeksa potrošačkih cijena (CPI) koji mjeri postotnu promjenu cijene košarice dobara i usluga koja kućanstva često koriste, a koja u RH sadrži oko 890 proizvoda. Doduše, artikli u ovoj košarici su podložni promjeni vođenoj “preferencijama potrošača”. Poraste li, na primjer, cijena govedine, pa kupci zbog nemogućnosti plaćanja počnu konzumirati više piletine – jeftini artikl će zamijeniti skuplji u košarici i tako, lažno i umjetno, iskazati nižu stopu inflacije. Što se tiče uvrštavanja cijene životnog prostora, tu je praksa još kontroverznija. Naime, u ovu stavku se uvrštava samo cijena najma, tj. procijenjena cijena najma koju bi stanari plaćali da nekretnina nije njihova. Uzme li se u obzir da su referentne cijene one s ugovora koji je popisan mjesecima ili godinama prije, kao i da je cijena kvadrata u potpunosti zanemarena, nije ni čudo da su iskazani rezultati, u najmanju ruku, diskutabilni. Tako je američki CPI indeks stanovanja u 2021. skočio 3,8 posto, dok je Standard&Poor’sov indeks cijena nekretnina u istom razdoblju narastao 28 posto. Inače, nekretnine su naročito pogođene inflacijom, jer ih se, osim kao životni prostor, gleda i kao investicije. Tako je cijena prosječne kuće u Londonu 1995. bila 4,4 puta veća od prosječne plaće, da bi se taj omjer u 2013. povećao na 12,2. Posljedica navedenoga je izumiranje tzv. srednje klase i povećanje ekstremnog bogatstva i/ili siromaštva. Cjelovitu vijest pročitajte na izvornom LINKU

DEMOS MEDIA