Bila je srijeda, sunčan razmjerno topao dan za siječanj, trećina Hrvatske okupirana, mnogobrojni protjerani iz svojih domova, dijelovi zemlje bez struje i vode, jedni u podrumima, drugi s oružjem u ruci na bojišnici, u blatu i među ruševinama. Policijski sat na snazi, sirene spremne za oglašavanje uzbune. Vukovar i Škabrnja – svježa rana. Srca teška, misli kaotične. Što donosi sutra, miran dan ili granate? U takvim uvjetima dočekali su građani Hrvatske međunarodno priznanje prije 30 godina. Donosi HTV

Teških, ali časnih i dirljivih trenutaka kroz posebne priče reportera, prisjetili su se i gosti specijalne emisije HRT-a te svjedoci i sudionici događaja: Mate Granić, potpredsjednik Vlade 1991. – 1992., u Šibeniku Franjo Gregurić, predsjednik Vlade 1991. – 1992., Miroslav Ćiro Blažević, trener svih trenera, Stojko Vranković, hrvatski košarkaški reprezentativac 1992. U Washingtonu Miomir Žužul, savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika RH 1992. – 1993. i zamjenik ministra vanjskih poslova 1992. – 1993., Božo Kovačević, saborski zastupnik 1992. – 1995. i Gordan Grlić Radman, aktualni ministar vanjskih i europskih poslova.

Taj dan kao i obično mi smo bili na svojim mjestima u Vladi. Rat je bio u punom tijeku. Međunarodno priznanje bilo je jako važno. Kad nas je priznao Vatikan to je bilo veliko zadovoljstvo, ali nije bilo vremena za opuštanje, istaknuo je Gregurić.

– Zamolio sam tadašnjeg predsjednika Milana Ramljaka, on je u emotivnom govoru iznio svu onu želju koju je hrvatski narod imao i rekao nama ništa nije poklonjeno. Stoljećima smo se borili za svoj jezik. To je postignuto krvlju naših branitelja i veliku zahvalu imamo i za iseljene Hrvate koji su se također uključili svojim djelovanje gdje žive i rade, rekao je Gregurić.

Glavni problem za Hrvatsku je bila povoljna predodžba o Jugoslaviji rekao je Božo Kovačević. 

– Ne samo Hrvatskoj, nego i Sloveniji je bio problem uvjeriti svjetske lidere da je Jugoslavija zapravo zemlja u raspadu. To je bilo vrlo vrlo nepovoljno primljeno. Ali općenito mogu reći da je HSLS imala prva pristup međunarodnim političkim organizacijama, rekao je. 

Ministar Gordan Grlić Radman kaže da je bio u Uredu za izbjeglice i u Stožeru saniteta, te naglasio da je HDZ pokrenuo cijeli niz razgovora sa svim važnjim dužnosnicima, kako u Njemačkoj, tako i u drugim zemljama.  

Privilegija je imati priliku govoriti o ovako svečanoj situaciji, istaknuo je Miomir Žužul. Istaknuo je ulogu pokojnog kardinala Franje Kuharića i pape Ivana Pavla II. Nije Hrvatska dočekana s cvijećem, složio se sa izjavom Bože Kovačevića. 

– Ono što se zaboravlja je da Jugoslavija ima razvijenu diplomaciju kojoj je cilj bio spriječiti priznanje Slovenije i Hrvatske i to nije išlo lako. U zadnji čas su Francuska i neke druge krenule s promišljanjem ići s priznanjem ili ne, navodi. 

Nažalost interpretiran sam kod predsjednika Franje Tuđmana kao antipolitički talent, rekao je Miroslav Ćiro Blažević.

– Imao sam savršen uvid i razumio sam to, ali nisam imao mogućnosti da participiram u dijalogu. Kao sportaš mogu reći da je ovo bio jedan drugi duh i svaki Hrvat je imao svijest da je ovo najvažnije, jer 300, 400, koliko godina čekamo da imamo svoju Domovinu i logično da je to proslavljeno s najvećim emocijama.

Sportaši su, ističe, s puno dostojanstva branili svoje boje.

Bilo je teško jer smo bili daleko od domovine, ali svima nama sportašima je Hrvatska bila u srcu.

– Priznanje nam je dalo još veći motiv i značilo je da ćemo nastupiti za hrvatsku reprezentaciju i 1992. je bilo to povijesno finale protiv Dream tima u Barceloni, rekao je Stojko Vranković.

Zašto se morao dogoditi Vukovar da dođe do priznanja Hrvatske?

1991. godine nakon referenduma, u šestom mjesecu kada je hrvatski Sabor donio Deklaraciju o suverenosti Imali smo podršku samo Svete stolice i Aloisa Mocka, rekao je Mate Granić.

– Predsjednik Tuđman je donio državničku odluku da se ide u proces donošenja Deklaracije i pokazao razboritost i vještinu da je prihvatio Brijunski memorandum da se odloži za tri mjesec. Njemačka se sredinom kolovoza odlučila da je priznavanje Hrvatske i Slovenije rješenje problema, a ne problem. Bivša JNA- i Slobodan Milošević su imali plan okupiranja Zagreba, likvidacije i postavljanje svog vodstva i nakon toga je sve bilo koncentrirano na Vukovar.