Jeniseja Fištrek, predsjednica Saveza nezaposlenih: Ovo je država poslodavaca, to odgovorno tvrdim. O radnicima brine samo deklarativno. Naši političari nikad nisu bili u cipeli radnika. HZZ lakira podatke o nezaposlenosti zbog Vlade i vlasti. Mnogi od onih koji rade na HZZ-u politički su imenovani. U interesu im je da Vlada barata podacima o manjem broju nezaposlenih.

Savez nezaposlenih Hrvatske je udruga koja postoji od 2001. godine, a registrirana je za rješavanje sveobuhvatne problematike nezaposleniosti i pružanje pomoći nezaposlenim radnicima, socijalno ugroženima, djeci i mladeži te građanima s posebnim potrebama, kao i za brže i učinkovitije rješavanje njihova socijalnog statusa. K tome, nastoje utjerati provođenje i ostvarivanje politike zapošljavanja. U svojim temeljnim dokumentima istuču da ih zanima dostojanstvo čovjeka i zaštita ljudskih prava, bez obzira na nacionalnost, vjeru i spol.  Razgovaramo s Jenisejom Fištrek, predsjednicom Saveza. Javlja portal H ALTER

Kako biste protumačili što je to nezaposlenost? Kako ona nastupa? Ljudi i institucije često se prema njoj odnose kao da se radi o nekakvoj prirodnoj nepogodi.

Do nezaposlenosti dolazi restrukturiranjem poduzeća. Poslodavci se žele riješiti neproduktivne radne snage, koja uključuje starije radnike, žene, samohrane roditelje itsl. To su dakle oni u kojima poslodavci ne vide perspektivu, shvaćaju da ih ne mogu na brzinu prekvalificirati kako bi usvojili neka nova znanja i vještine, pa raskidaju s njima ugovore o radu. Poslodavci k tome jedne tvrtke gase, otvaraju druge, a radnike ostavljaju za sobom, isto kao i dugove koje su stvorili. Poslodavci, dakle, stvaraju nezaposlenost.

Je li postojanje nezaposlenih radnika u društvenom interesu?

Politici jest u interesu, jer političarima omogućava da nezaposlenima obećaju otvaranje stotina tisuća radnih mjesta i promjene zakona kako bi ih ti zakoni štitili.

Dakle postoji klijentelistički interes političara…

Tako je, klijentelistički interes zasigurno postoji.

A širi društveni interes?

Svi segmenti društva moraju postojati. Da bi civilni sektor dobro funkcionirao, da bi vlada imala o čemu pričati, da bi sindikati imali koga zastupati, moraju postojati i nezaposleni i beskućnici. Stvar je samo u tome ima li ih puno, ili malo. Ako je njihov broj prihvatljiv nitko se neće buniti, jer ako društvo ima više novaca, naći će se i za njih. Uvjeravaju nas ovih dana da nam je porastao BDP, pa bi bio red da i nezaposleni dobiju božićnicu. Umirovljenicima bi također u tom slučaju trebalo biti bolje.

Znači, dobro je da postoji određeni broj nezaposlenih, pa i beskućnika kako bi institucije imale smisao postojanja i kako bi društvo prospreiralo. Dobro je, pretpostavljam i da postoje kriminalci, da policija ima što raditi pa da djelatnici MUP-a ne završe kao vaši korisnici…

Upravo tako. Kad ne bi bilo nezaposlenosti, neka bi zvanja prestala postojati. Kad ne bi bilo depresivnih, za koga bi psihijatrijske bolnice radile? Kad ne bi bilo anksioznih, bolesnih i na sve načine jadnih, za koga bi postojali psiholozi i socijalni radnici?

Je li samo po sebi razumljivo da će svima biti bolje ako BDP bude veći? 

Nije, naprotiv. Uvijek je nekima bolje. Kad se mirovine podižu za 5 posto, to nije isti iznos u odnosu na povlaštenu mirovinu od 10 tisuća, ili na minimalac od 1200 kuna.

Znači da nisu svi jednako zainteresirani za porast BDP-a?

Naravno da nisu.

A nezaposleni?

Naknada za nezaposlenost koju raspodjeljuje Zavod za zapošljavanje neće porasti zbog rasta BDP-a, pa ljudi koji ju primaju nemaju od toga ništa. A oni koji na Zavodu ne dobivaju ništa, njima je tek sve isto. Država živi od potrošnje, pa joj oni koji nemaju primanja nisu u središtu pozornosti.

Kako iz perspektive nezaposlenih izgledaju državne investicije poput kupnje borbenih aviona za 1,2 milijarde eura kako bismo, za potrebe NATO-a, mogli bombardirati Sirijce, Afganistance ili koga već bude trebalo? Smatrate li društvenim prioritetom da nezaposleni imaju naknade dovoljne za dostojanstven život, ili da Hrvatska ima Rafale?

Hrvatska je u NATO-u i u EU-u, pa nam takvi avioni nisu nužno potrebni. Potrebno nam je da nam narod bude zadovoljniji, da ljudi imaju više kruha, a manje tih igara.

Nezaposlenost je povezana s bijedom, besperspektivnošću, anksioznošću i drugim teškim psihološkim stanjima. S čime je povezan njezin antipod, rad?

Rad je privlačan ako je radnik sretan i zadovoljan na svojem radnom mjestu. Ako može bez straha popiti svoju kavu i pojesti gablec na pauzi, porazgovarati par ljudskih riječi s kolegama. Ako pak radnici odlaze na posao s grčem u želucu zbog mobinga i svakovrsnog zlostavljanja, rad, naravno, nije privlačan. Nije čak ni plaća uvijek sve.

Ipak, čini mi se da ljudi idu na posao zbog plaće, a ne zbog ispijanja kave na pauzi.

Idu, i misle da će biti sretni ako im plaća poraste za tisuću-dvije kuna. Neki zbog toga i promijene posao, ali neki na kraju shvate da im je na prijašnjem poslu, s nižom plaćom, bilo bolje, ako je atmosfera bila prihvatljivija. Ubijaju ih previsoki zahtjevi i „pumpanje“ jednih protiv drugih. A poslodavci su ti koji ih „pumpaju“. Neki od njih u svojim tvrtkama osnivaju, maltene, špijunsku službu, kako bi zaposlenike imali pod kontrolom. Jasno je da se radnici u takvim okolnostima osjećaju nelagodno.

Uzmemo li u obzir sve vlasnike radnih knjižica, od čistača ulica do menadžera i saborskih zastupnika, možete li procijeniti koliko ih odlazi na posao s grčem u želucu, a koliko ih na radnom mjestu doživljava neki oblik sreće?

Indeks sreće pokazuje da mi u Hrvatskoj nismo sretni ljudi i da naši radnici nisu sretni. Jedni su nesretni zbog situacije na poslu, a neki zbog male plaće, pri čemu se ne mogu izboriti za višu.

Prema službenim podacima, u Hrvatskoj je trenutno 125 tisuća nezaposlenih. Smatrate li tu brojku realnom?

Cijeli intervju pročitajte na izvornom LINKU

DEMOS MEDIA