Za prvu rubriku u našem subotnjem, današnjem, istarskom magazinu, 16-straničnom IM-u, koji Marina petkom popodne u jednom dahu uredi od prve do zadnje stranice, valja, najprije, odrediti osobu tjedna. Potom o njoj nešto treba i napisati. Naši kritičari bi rekli – po mogućnosti istinito. Barem malo. Teško, dragi ljudi, teško, mi smo… tvornica laži! Petak: 18.00 sati. Najbolji vikend prilog dnevnih novina u državi Istrijana i (ne)Hrvata, IM je pri kraju uređivanja, grafičari uzimaju stranice pod svoju kontrolu, a Marina je za vratom. Pritišće: idemo, predaj tekst! Pomalo čovječe – pomislih – ‘ajd ti u ovom hrvatskom ludilu, s kolektivnom dijagnozom luđaštva koje se manifestira na sto načina, pronađi osobu tjedna. Koga? Kolumna GLASA ISTRE PIŠE GLAVNI UREDNIK ROBERT FRANK
Stvarno, odabrati pozitivca za period od protekle do ove subote nerealno je isto kao i kad očekuješ da odjednom nešto manje od četiri milijuna Istrijana i (ne)Hrvata postanu pošteni, vrijedni i razumni ljudi. Naprosto je teško, a ponekad i nemoguće, pronaći pozitivca u masi negativnosti kojima obilujemo poput Australije požarima tijekom 2019. i 2020. Tada je, naime, izgorjelo oko sedam milijuna hektara, što je površina koja se poklapa s 10 milijuna nogometnih igrališta. Stradalo je ili raseljeno tri milijarde životinja.
Udaljio sam se od osnovne teme, otišao sam predaleko, tok misli je krivudav, kao Amazona u jednom svom dijelu. Budući da nemam vremena za dublje razmišljanje, koje mi je sve više strano kao i Aboridžinu poznavanje hrvatskog jezika, rubrika o osobi tjedna kida mi živce, suštinski je stereotipna te predvidiva, ali je ima svaka tiskana novina u pregledu tjednih zbivanja. U jednom trenutku netko je u redakciji spasonosno rekao – pozitivac je hrvatska nogometna reprezentacija! A dobro, pomislih, utrpali su jadnim Maltežanima sedam komada. Nećeš ti uspjeha. Ali neka bude, malo linije manjeg otpora dobro dođe. Potražio sam urednika sporta: “Carinjo, piši brate!”. Car je dobra duša. Hrani mačka Peđu koji je trenutno ozlijeđen. Inače je lijenčina koja se rasteže po našim stolovima. Peđa, mislim, ne Car. Skupili smo 300 kuna za veterinara. Mislim, opet, na Peđu, Caru to još ne treba, kao ni meni.
No još malo ludila i odosmo mi pravom liječniku – veterinaru. Car rutinski štrika nategnut tekst, lupa po tastaturi, a ja se još jednom pitam je li moguće da nitko u proteklih 168 sati nije zaslužio tu nagradu? I nije. Nitko. Redaju se samo loše vijesti, poput eskalacije korone. Bolnički odjeli se pretvaraju u prostore za oboljele od bolesti kojoj čovječanstvo neće brzo stati na kraj. Zašto? Jer smo mi, ljudi, roba s greškom. Sami radimo protiv sebe. Ne cijepimo se i tako si oduzimamo spasonosno oružje. Zašto se ne cijepimo? Na to pitanje teže je naći odgovor nego što je pronaći lijek protiv korone. Generalno, inatljivi i pretjerano sumnjičavi, ne priznajemo znanje i autoritete. Zanemarujemo činjenice, ignoriramo brojke i statistike. U tumačenjima znanstvenika o koroni tražimo potencijalnu grešku, krivu izrečenu misao, zarez koji nije na pravom mjestu. O koroni, recimo, svi misle da znaju sve: i strojari, i trgovci, i kućanice, i tesari, i nogometaši, i kondukteri, i bankari. Nitko više ne sluša struku. Opća kakofonija.
Od pomoći nisu ni dva zaigrana, simpatična dječarca: Plenković i Milanović. Nakon što ih čovjek posluša, dobije potrebu za odbijanjem autoriteta. Inteligentni, pametni i obrazovani, sada se ponašaju priglupo i infantilno. U njihovom, alfa muškom svijetu, bitno je čiji je veći. Ne, ne mislim na ono što vi mislite. Meni je na pameti… ego. Vijest je na LINKU
DEMOS MEDIA
