Radko Polič, jedan od najznačajnijih slovenskih glumaca, ispričao je kako je posljednjih sedam godina umro čak četiri puta, kako se potukao s Batom Živojinovićem zbog Slobodana Miloševića te kako je preživio atentat zahvaljujući – cigareti.
Ako se pita Radka Poliča, proslavljenog slovenskog glumca, ima li tunela i svjetlosti u trenutku kad čovjek umire, dobit ćete kategoričan odgovor – nema. A Polič dobro zna o čemu govori jer je u posljednjih sedam godina umro čak četiri puta.
“Ma sve je to laž. Jedino čega se sjećam da je uvijek bilo kada sam umirao je da sam pomislio – ‘ao, majko, odoh ja’. I drama. Kada su me vratili u život, bilo je kao da sam se ponovo rodio. Ništa ti nije jasno. Pola sata dolaziš k sebi i to je kao novo rođenje. Gledaš ljude oko sebe, nemaš pojma zašto svjetlo, zašto tama, zašto se nešto pomiče, što to pričaju.
E onda polako s vremenom shvatiš da si se ponovo rodio. Baš kao dijete. Sad znam kako je to kad se rodiš. Stravično ti smeta svjetlo kada se to dogodi. Boli. I nemaš pojma što se događa oko tebe. Ne možeš se sjetiti tko si, gdje si. Ništa ti nije jasno. Treba ti dva-tri sata da sastaviš sliku – ‘aha, ja sam Radko, tu sam u bolnici'”, ispričao je slavni glumac u velikom razgovoru za Mondo.rs.
Umreš u sekundi
Poliču je izostalo i ono što se nerijetko pojavljuje u svjedočanstvima ljudi koji su klinički umrli. Pred očima mu nije prošao cijeli život. “Ne, ne. Umreš u sekundi. Možda se to događa kad netko umire minutu, dvije, tri. Meni se baš ugasilo sve. Odjednom nestaje zvuk. Kao da ga blendaš. Blendaš zvuk, blendaš svjetlo. Sve polako nestaje i mrak. U toj sekundi ti prođe – gotovo je, adio, ćao”, priča Polič.
Svaki sljedeći put ponavljalo mu se isto. Posljednji put je, kaže, umro između pet i šest ujutro, a spašavali su ga cijeli dan.
“Bilo je vrlo teško. Mislili su da ću imati oštećenja na mozgu. Drugi ili treći dan su sa mnom razgovarali kao s djetetom. Iako sam im rekao da znam tko sam i gdje sam, objasnili su mi da moraju polako sa mnom jer su se bojali da imam oštećenje mozga jer sam dugo bio na onoj strani. Ali eto, mozak radi, iako je tijelo otišlo u ku*ac”, kaže Polič.
Cigarete došle na naplatu
Bio je strastveni pušač koji je dnevno znao popušiti i četiri do pet kutija. Sad mu je to došlo na naplatu, pa je 24 sata na kisiku, a svakih šest sati mora inhalirati lijek koji mu omogućava da mu pluća uopće rade. Slovenski je rekorder, kaže, i po ugrađenim stentovima. Ima ih osam.
Najteže mu je bilo prije dvije godine. U to je vrijeme živio u stanu u prizemlju. Jedno jutro mu je ponestalo zraka nakon što je ustao. “Posljednjom snagom sam otvorio prozor, zgrabio telefon i probao nazvati hitnu. Ali nisam mogao, nego sam umro. Neka moja susjeda iznad mene me je nekako čula pa se spustila iz stana i našla me kako visim iznad prozora. Ona je onda nazvala hitnu pa su me ubacili nazad u stan, gdje su me onda pokušali reanimirati. Kako nisu uspjeli, odvezli su me u Hitni, gdje su me vratili u život. Od tada imam stravične probleme, pluća su mi otišla u ku*ac totalno. Dugo sam bio u Kliničkom centru u Ljubljani i nikako to nisu uspjeli popraviti, pa sam morao na kisik”, kaže Polič.
Tučnjava s Batom Živojinovićem
U velikom razgovoru za Mondo Polič se prisjetio i predratnih i ratnih vremena te jednog sukoba s Velimirom Batom Živojinovićem, s kojim se čak i potukao zbog Slobodana Miloševića.
“To je bilo prije rata na nekom snimanju. Sjećam se, bilo je to noćno snimanje, Bata i ja smo imali neke puške. I on mi je tada rekao kako dolazi mesija. Tada je spomenuo ime Slobodana Miloševića. Ja sam prvi put čuo za to ime.
– Ma koji mesija, jesi li ti normalan?
– Ma vidjet ćeš ti.
– Koji ti je ku*ac, šta pričaš, šta lupetaš?
– Vidjet ćete vi u Sloveniji kada mi uzmemo vlast u svoje ruke.
I potukli smo se. Bilo je gadno, jedva su nas razdvojili. Tako smo se Bata i ja rastali. Eto, posvađali smo se zbog tog degena i debila, zbog tog malog Hitlera. Inače, ja sam Miloševiću dva puta pisao otvoreno pismo. Smatram da je on krivac za sve ove grozote koje su nam se poslije događale”, rekao je Polič.
Prisjetio se i atentata koji je na njega pokušan devedesetih godina u njegovoj kući.
“Radio sam na nekoj ulozi i to je bilo vrijeme kad sam pušio. Nećete vjerovati, eto, tu mi je cigareta spasila život. Imao sam u ustima cigaretu, nisam je još upalio, nešto sam čeprkao po tim materijalima, da bi mi u jednom trenutku ta cigareta ispala. U onom momentu kada sam se sagnuo da dignem tu cigaretu, iznad moje glave je zafijukalo kao u filmu. Čuo sam jedan interesantan zvuk, koji dotada nikad nisam čuo. Kad je on pucao, probio je dva stakla na gornjem prozoru i duplo staklo iza mojih leđa. Taj zvuk nije bio kao da se nešto razbilo, nego, ne znam… Ne mogu opisati. Nekako rezatno. Polako sam se podigao i pogledao prema prozoru koji je bio ispred mene. Vidio sam samo nečije noge, istrčao sam iz stana, izašao u dvorište i vidio čovjeka koji je nestao u šumarku”, ispričao je Polič za Mondo.rs. Prenosi dnevnik.hr