Možda je najbolje započeti temu nasilja pa tako i ekonomskog nasilja riječima našeg Mihovila Pavleka Miškina: “I svuda čovjek čovjeka sili, da ga prizna da je njegov bog”. Tako je oduvijek bilo i bit će, no u kontekstu nasilja pa i nasilja nad ženama isto treba svesti na minimum, odnosno dovesti do razine društvene neprihvatljivosti, što će u konačnici i same počinitelje vremenom natjerati da se mijenjaju.
Hrvatska je 22. rujna 2021. obilježila Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama, kao sjećanje na užasan zločin koji se dogodio 1999. godine, kada je na ročištu tijekom brakorazvodne parnice na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu muškarac ubio svoju suprugu, sutkinju i odvjetnicu, a teško ranio zapisničarku. Obilježavanje je ujedno i priznavanje ovog bitnog sociološkog problema današnjice te slanje poruke o nultoj toleranciji prema svim oblicima nasilja nad ženama.
Riječ je, zapravo o problemu o kojem se mora javno govoriti, i koji treba odgovarajuće sankcionirati. Upravo izmjene Kaznenog zakona trebale bi to omogućiti, odnosno učinkovitije kažnjavati zlostavljača. Naime, izmjenama će se spolno uznemiravanje progoniti po službenoj dužnosti. Po službenoj dužnosti gonit će se i uvođenje novog kaznenog djela, takozvane osvetničke pornografija koja je u svjetskim razmjerima uzela maha. Redefiniraju se sigurnosne mjere koje će sudovi izricati kao obvezne. Izraz bliske osobe proširuje se na bivše i sadašnje intimne partnere. Ne zastarijeva kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta. I sam predsjednik Vlade, Andrej Plenković naglašava važnost izmjena Kaznenog zakona te ističe da posebno zabrinjava rast broja femicida, u posljednje dvije godine ( više od 50 %) u oba ključna parametra – u broju ubijenih žena i u broju ubijenih od strane sadašnjih ili bivših intimnih partnera.
Činjenica da se u Hrvatskoj bilježi porast nasilja nad ženama, ne potvrđuje samo, kako je nasilje nad ženama jedno je od najraširenijih, najtrajnijih i najrazornijih kršenja ljudskih prava, već kako je ranjivo i podložno na bilo kakav oblik negativnih promjena. Upravo uvjeti koje je stvorila pandemija, uključujući karantene, smanjenu pokretljivost, pojačanu izolaciju, stres i ekonomsku neizvjesnost doveli su do alarmantnog porasta nasilja u obitelji, i dodatno su izložili žene drugim oblicima nasilja.
Navedeno upućuje i na potrebu i odgovornost društva da radi na prevenciji i da izgradnjom zdravih odnosa spriječi potencijal za nasilje.
Kao i svako drugo zlostavljanje i ekonomsko zlostavljanje društveni je problem, ali i značajan element osobnog odnosa. U velikom broju nasilnih odnosa, ekonomsko nasilje prepoznato je kao poseban fenomen, zbog čega zaslužuje i posebnu pažnju.
Ekonomsko nasilje, uključuje kontrolu sposobnosti žene da stječe, koristi i održava ekonomske resurse, čime se ugrožava njezina ekonomska sigurnost i potencijal samodostatnosti. Međutim, važno je naglasiti da, čak i kad je odnos obrnut, odnosno kada žena ima viši ekonomski status u vezi, to ne uklanja nužno prijetnju nasiljem. Naime, mogu se pojaviti sukobi oko statusa, osobito u već nasilnim odnosima, koji u osnovi pokazuju povijesno uvjetovanu ulogu muškaraca kao glave obitelji, i muškaraca koji se nisu prilagodili promjenama koje se događaju, i u kojima žena postaje sve ekonomski neovisnija.
Ekonomsko zlostavljanje je zapravo vrlo moćna taktika manipuliranja, dominacije i kontrole, u svrhu poticanja ekonomske i financijske ovisnosti. Specičnost je i što se radi o rodno uvjetovanom nasilju koje je nevidljivo i u sjeni drugih oblika nasilja. Upravo zbog te nevidljivosti teško je i dokazivo, i ukoliko žena odluči otići iz takve veze ili se obratiti nadležnim institucijama, civilnim udrugama, tada je to uglavnom zbog već prisutnog fizičkog nasilja.
Taktike manipuliranja i kontrole manifestiraju se kroz zabranu rada ženi, uznemiravanje na njenom radnom mjestu, sprječavanje ili ograničavanje obrazovanja, reguliranje pristupa novcu ili odbijanje pristupa financijskim informacijama, ograničavanje potrebnih sredstava za potrebe kao što su hrana i odjeća, krađa novca od supružnika, odbijanje rada i stvaranje duga kod žena, dominiranje obiteljskim gospodarstvom donošenjem jednostranih odluka…Sve su to načini koje muškarci koriste za održavanje ekonomske kontrole i potvrđivanje svoje dominacije, stavljajući ženu na marginu i nanoseći štetu njenoj ekonomskoj samodostatnosti i učinkovitosti.
Društveno-ekonomsko nasilje uzrok je i posljedica dominantnih odnosa moći spolova u društvima i nerijetko se događa da zbog uvriježenih patrijahalnih odnosa, žena često nije niti svjesna ekonomskog nasilja, a još manje da je isto kažnjivo. Nasilje pa tako i ekonomsko danas ostaje uglavnom neprijavljeno zbog nekažnjivosti, šutnje, stigme i srama koji ga okružuju.
Ova vrsta nasilja može povećati rizik i od drugih oblika nasilja. Istraživanja su pokazala kako je vjerojatnije da će žene koje su izložene ekonomskom nasilju biti izložene i drugim oblicima nasilja (psihološkim, fizičkim ili seksualnim). Različiti oblici nasilja uglavnom su isprepleteni, a ne pojedinačni događaji, kontinuirani su i tvore „sustavno nasilje“. Rizik da će oni koji su izloženi ekonomskom nasilju biti izloženi fizičkom nasilju veći je od onih koji nisu doživjeli ekonomsko nasilje
Ekonomsko nasilje može ozbiljno ugroziti ekonomsko, fizičko i psihičko zdravlje žena. Izloženost ekonomskom nasilju ugrožava ekonomsku sigurnost i neovisnost žrtve, ograničava sposobnost napuštanja nasilnih odnosa i potencijalno dovodi do štetnih učinaka na mentalno zdravlje. Ima negativne posljedice i u pogledu sigurnosti žena. Ograničavanje financijskih sredstava žene dovodi do financijske ovisnosti o nasilniku, što žene često zarobi u nasilnim odnosima. Prema teoriji o bračnoj ovisnosti i teoriji međuovisnosti, žene koje su prisiljene na ekonomsku ovisnost izložene su riziku da jednostavno “zaglave” u vezi. Ovaj oblik nasilja ide i dalje i stvara sumnju, odnosno smanjuje povjerenje i kod žena koje nisu u braku, ali žive s muškim partnerom. Razgovori sa žrtvama nasilja općenito su pokazali da je iskustvo žrtava o nefizičkim oblicima nasilja jednako ili štetnije od fizičkog nasilja.
Ekonomsko nasilje negativno utječe na i ekonomsku dobrobit žena, odnosno dovodi i do povećanja siromaštva zbog smanjenog pristupa žena izvorima koji joj omogućuju neovisnost.
U Hrvatskoj, ekonomsko nasilje koje se javlja ili je povezano s ostalim oblicima nasilja definirano je člankom 10. Zakona o zaštiti nasilja u obitelji kao „zabrana ili onemogućavanje korištenja zajedničke ili osobne imovine, raspolaganja osobnim prihodima ili imovine stečene osobnim radom ili nasljeđivanjem, onemogućavanje zapošljavanja, uskraćivanje sredstava za održavanje zajedničkog kućanstva“.
Za razliku od drugih oblika nasilja kojima je posvećeno puno više pažnje, ekonomsko nasilje je deficitarno i u samim istraživanjima, tako da je teško dobiti objektivnu sliku i reći kolika je njegova realna zastupljenost. No prema nekim istraživanjima, ekonomska eksploatacija prisutan je oblik ekonomskog nasilja nad ženama u Hrvatskoj.
Prema radu „ Ekonomsko nasilje nad ženama u intimnim vezama u hrvatskom društvu- konceptualne pretpostavke“ (Ksenija Klasnić, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu), veliki preokret, kako se navodi u proučavanju ovog problema u hrvatskom društvu predstavlja studija provedena 2010. godine (Maslić Seršić, 2010) na uzorku od 260 žena, uglavnom aktualnih i bivših korisnica Skloništa i Ženskog savjetovališta Autonomne ženske kuće Zagreb. Navedena studija jasno govori o tome kako većina žena u Hrvatskoj koje trpe fizičko, psihičko ili seksualno zlostavljanje svog partnera, ujedno proživljavaju i razne oblike ekonomskog zlostavljanja. Utvrđeno je kako je ekonomsko i financijsko nasilje „složeno ponašanje koje definiraju sljedeće nasilne strategije: Nasilnikova kontrola troškova zajedničkih financijskih resursa i oduzimanje financijske autonomije ženi; Osiromašivanje i stavljanje žene u stanje financijske i materijalne deprivacije; Stavljanje žene u poziciju ekonomske ovisnosti o nasilniku; Nasilna kontrola i oduzimanje osobnih materijalnih resursa kojima žena raspolaže; Nasilno ometanje zaposlene žene u ostvarivanju njenih radnih obaveza i oduzimanje autonomije u raspolaganju financijskim prihodima koje ostvaruje radom. Sve ove strategije su međusobno povezane, a „ujedinjuje ih zajednički cilj – jačanje moći nasilnika i umanjivanje moći žrtve“ (Maslić Seršić, 2010:70).
S druge strane ako govorio o županiji, prema provedenoj anketi sa 812 žena u dobi od 18 godina na dalje, u radu – „Ekonomsko nasilje nad ženama s područja Osječkobaranjske županije“ (Martan, Ana) 454 (55, 9 %) žene nisu doživjele ekonomsko nasilje, 244 (29,8 %) žene doživjele su lakši oblik, a 116 (14,3 %) teži oblik ekonomskog nasilja. Pitanja na koja se najčešće potvrdno odgovaralo: „Je li Vaš partner ikada donosio važne financijske odluke bez Vašeg znanja?“ (195 ispitanica – 24 %), „Je li Vaš partner ikada zahtijevao znati kako trošite Vašu plaću ili drugi oblik prihoda?“ (172 ispitanice – 21 %) i „Je li Vas Vaš partner ikada tražio račun za ono što ste kupili?“ (132 ispitanice – 16%). Čak je 59 žena odgovorilo „DA“ na pitanje: „Je li Vam se ikada dogodilo da Vam partner nije dao novaca kako bi kupili osnovne potrepštine?“. Analizom podataka utvrđeno je kako su 74 žene (9,1 %) zaokružile odgovor „DA“ na pitanje: „Je li Vam Vaš partner ikada uzeo novac iz torbice, novčanika ili bankovnog računa bez Vašeg znanja?“, 68 (8,4 %) jednako je odgovorilo na pitanje: „Je li Vaš partner ikada potrošio Vaš novac na kockanje, klađenje ili alkohol?“.
Ekonomsko nasilje je samo po sebi specifično i uvjetovano je nizom drugih faktora te to, u osnovi rodno uvjetovano nasilje treba ipak promatrati individualno. Treba i ozbiljno razlučiti što je, a što nije ekonomsko nasilje, kako ne bi otišli u potpuno krivom smjeru, posebno uzimajući u obzir činjenicu da se danas od čovjeka zahtijeva puno, da vrlo često ne može udovoljiti tim društvenim zahtjevima, što izaziva nemoć i frustracije, kao i na činjenicu da ima i ekonomsko neovisnih žena čiji je izbor ostati u takvom okruženju.
Činjenica je da ekonomsko nasilje utječe na cjelokupno ljudsko funkcioniranje, uključujući fizičko i mentalno zdravlje, neminovno se reflektira i na cjelokupno društvo. Ukoliko se društvo, posebno lokalna zajednica koja je u izravnom kontaktu sa svojim građanima fokusira na same temelje ekonomskih nejednakosti, tada će se i problem ekonomske nejednakosti svesti na najmanju moguću mjeru. Do tada, nasilje nad ženama pa tako i ekonomsko nasilje predstavlja i dalje prepreku za postizanje jednakosti, razvoja i za ostvarivanje ljudskih prava žena.
Sve u svemu, ni kreirani Globalni ciljevi za održivi razvoj, među kojima je i jednakost spolova, poništenje nejadnakosti i smanjivanje siromaštva ne mogu se ispuniti bez okončanja nasilja nad ženama pa tako i ekonomskog.
Piše: Snježana Nemec- demosmedia
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA FONDA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
